Mlada trava
nikla iz sjemena
ljekovitog
bilja,
čajnog,
uz stabljike trave.
Jesenjeg bilja
mirisi
meda iz smole
sa bora.
Igličasto, propaslo,
pupoljasto.
U zelenoj opni oraha
zimuje
samoća.
Jedna ptica uporno
ponavlja zov.
Prelijeće ravno
s drveta
na drvo.
Najviše drvo se suši
od vrha. Bijela kora
štiti brezovinu
od sunca.
Kada nestane soka
drvo se lako
ruši.
Od ljudske
ruke
ili od vjetra.
Jedna misao blaga
stalno se vraća.
Šta je trebalo reći jelama,
borovima, smreki. Sunce
je spržilo mahovinu i
ogoljena
misao
poput kamena prima u sebe
odjek ljudskog glasa.
Bezmjerna je tuga sunčanog
dana. Duboka je praznina
prostora između
oblaka
i planina.
Zelenog u svim nijansama.
Sunčanog u svim sjenama.
Sjeme je niknulo.
Možeš se sagnuti.
Dodirnuti rukom.
Visina planinska puna ozona.
Bubnjevi s ptičijih krila.
Zvoni prelijevanje boje,
odsijeva
glas ili zvon
stijenja
ispod kojeg izvire voda.
Žedno je oko ljudsko. Ponavlja se tišina.
Sjeme je niknulo. Ogromne
kape otrovnih
gljiva.
Niknulo poslije kiše.
Još su kapi na listu divlje trešnje.
Jedna ptica našla prazno gnijezdo
na obližnjoj krošnji.
Ponovo ljeto i trag sjećanja
na ruku sijača sjemena.
