ĐAVOLJA KUTIJA
Za stolom u kuhinji,
k’o od majke rođen, sjedi A. Z.
i pije rakiju.
U sobi postaje veoma zagušljivo.
Platneni koferi koprcaju se na podu.
Tromi glas golog duhandžije
drhtav je kao krug kredom
nacrtan na stolu.
A onda tu je i problem odlaska
koji bi trebalo razmotriti.
Cipela spremna za dugi hod
neumoljiva je kao satni mehanizam
koji pokazuje nestalnost vremena
ili poriče sveukupno postojanje čovjeka.
Svjetlost zvijezda još uvijek
privlači providno cvijeće,
historia non est magistra vitae
ni čovjeku ni zvjeri,
jer granice ljudskog nemara
stvarno su nepoznate.
Naši su starci oduvijek govorili
da je ova natmurena država
najnesretnije mjesto na zemlji.
Nadbiskupi, reis-efendije i vladike
u svojim prostranim odeždama
pred tv-kamerama objašnjavaju
zašto je trava zelena,
zelenija od bića iz sf filmova.
Fabrike novina rade danonoćno,
proizvode najjači opijum za mase
i onda se ljudi nezadovoljni okupe,
pa zabljesne svjetlost logorskih vatri,
pa ulice opašu bodljikavom žicom.
Zločine koji budu učinjeni
amnestrirat će nova država.
U đavoljoj muzičkoj kutiji,
ima dovoljno mjesta za podla lica,
jer započeto dovršiti treba,
i koga je briga što će se opet
kotrljati glave niz ulice.
RASCJEP
A. Z stoji,
na sred sobe,
pijan i go,
i plače.
Jučer je vidio sebe.
Ni dlaku višeg.
Ni dan starijeg.
Ni po čemu različitog.
A. Z. kleči na sred sobe,
pijan i go,
i grca.
Kroz njega je prošao
rascjep,
kao granica
između Srbije i Bosne.
U ŠEST UJUTRO A. Z. U MOSTARU, BEZ KIŠE
A. Z. je mrtav, ali je preživio svoje stihove.
I Grad koji je, možda, njegov - mrtav je,
ili je još uvijek u blagom raspadanju.
Moje prijateljstvo s njim je bilo prisno,
nije zahtijevalo anegdote.
Disati uz kamene kule,
kraj vode modre kao grozd,
mali je zahtjev malog A. Z.
U zapisu,
gotovo nemarnom,
na praznoj stranici "ratnog dnevnika"
A. Z. zapisuje:
Poezija pretvara
povijesni trenutak
u vječni trenutak povijesti.
Pred vašim podsmjesima
krik upozorenja
postaje dosadna silueta
koja pravi društvo
istoj takvoj sjeni.
Kravata, šešir i prsluk - starčka odjeća.
Vodile ga zvijezde
i dovele do muka.
Neću citirati njegove pjesme.
Neću ih budalama baciti u lice.
A. Z. je mrtav ali je preživio svoje stihove.
A. Z. je mrtav, ali je preživio svoje stihove.
I Grad koji je, možda, njegov - mrtav je,
ili je još uvijek u blagom raspadanju.
Moje prijateljstvo s njim je bilo prisno,
nije zahtijevalo anegdote.
Disati uz kamene kule,
kraj vode modre kao grozd,
mali je zahtjev malog A. Z.
U zapisu,
gotovo nemarnom,
na praznoj stranici "ratnog dnevnika"
A. Z. zapisuje:
Poezija pretvara
povijesni trenutak
u vječni trenutak povijesti.
Pred vašim podsmjesima
krik upozorenja
postaje dosadna silueta
koja pravi društvo
istoj takvoj sjeni.
Kravata, šešir i prsluk - starčka odjeća.
Vodile ga zvijezde
i dovele do muka.
Neću citirati njegove pjesme.
Neću ih budalama baciti u lice.
A. Z. je mrtav ali je preživio svoje stihove.
PEPEO I GAREŽ KOMŠIJSKIH KUĆA
Ništa me nije tjeralo da se vratim,
ništa viđeno, ili neviđeno,
nije me sililo na suočavanje,
dok sam hodao prema mostu
ispod koga teče Rijeka
modra kao grozd.
Davno je završen rat,
a narodi još ponavljaju fašizam,
utvrđuju pepeo i garež komšijskih kuća.
