VI
Kao što rđav govornik, do krajnosti preapstraktan,
Umjetnom žestinom ispreljeva svrhu tog što zbori,
I kao sat, što obrće se odlučeno oskudan
tog što trebalo biti je nutrašnjeg nagona podvig;
Ili kao prozi vičan, silom pjesnik uobličen,
Kom nedostaje prefinjene melodičnosti mjere,
zaludnim trudom teškim paćen, a prezirom odbijen ,
Dvoreć' se govorom zaćudnim milini Muze neke;
Tako i ja učim voljeti ili kako mrziti,
Otuđen svjesnošću otužnom od osjećanja svoga,
Osmišljenim osjećajem prisiljavan smiren biti
Čak i kad priroda osjeta je divlja i žestoka;
Kao neko ko učio bi se plivati bez r'jeke,
U bliskosti čarolije, kao i uv'jek daleke.VII
Da čitava će smrt uništiti misao mi c'jelu;
I osjećam mučenje to, ne zato što vjerujem ti,
No zato što ne mogu u tebe izgubiti vjeru.
Hoće li onaj ja koji sada zvijezdama sjaji
Baš od tih osjajenih zvijezda ostati nadživljen?
Ta bi Sudba nečasna bila. No, zar istina brani
Istinu nečasne Sudbe, u nju da se povjeruje?
Pretpostavka ne može uklopiti u vidljiv svijet
Neizderanu odoru misli pod kojom se skriva,
Ili nadjevenom odorom patvoriti drugi sv'jet
Što bez nje svoju beživotnu obmanu razotkriva;
Pa kad sve je već moguće, možda i misao prazna
Sebi znane, a manje prazne, lažne misli odagna.
XIII
Kada trebalo bi da usnut sam od sopstvenog glasa
Dok govorim ti koliko samo ljubav tvoju sn'jevam,
Nalazim se kako samog sebe slušam, i ta larma
R'ječi mojih u slušanju mome se korjenom m'jenja.
A ipak, nije ni čudo: poznaš li pjesničku dušu.
Kako te ljubim, ne bih ti mogao izreći sasvim,
A niti ljubio bih manje te, znajući da suštu
Bit svega što ljubav je, misao čini dokazivim.
Ono što samosvjesnost samosvjesnošću uveliča
Ona ustvari umanji, jer čini je manje stvarnom.
Moj osjećaj ljubavi ljubav moju ne zađinđa,
Nijel' zbog nje potrošio vlastito ljubavno blago.
Pjesnička ljubav je ovo (i ovim r'ječima ti jamčim):
Volim svoju ljubav za te, više no volim te ustvari.
XV
Kao rđav prosac očajan sav i u drhat pao
od smiješanih osjeta nevoljenosti i ljub'vi,
čeznutljivu polu si sve bi znao, a prikrivao
dokazivost plašenu dokazivošću koju žudi.
Gledam nutrašnjim očima koje boje se gledati,
a ipak zbunjenim od gledanja, gledam u vrijednost
mogućnu stihova ovih – mislim se hoće li dati
srcima stranca – hoće li bar poroditi smislenost.
Ali, kao neko ko ljubi i ljubeći se nada,
a nadajuć' zazire dokaz na dokaz da privije,
I u svijesti svojoj za mogućim dokazom traga,
skrivajuć' dokaz si pravi, da stvarnost ga ne ismije,
živim dane u slavi koju snio bih da vidim
svud do u misli svojoj o mislima o meni inim.
Ugao zelenoga vala sve bjeličasto šišti
Ponad mokroga pijeska. Ja vidim, il' su ipak sni.
I sasvim sigurno realno ovo ne može biti!
Nekako i negdje sve se ovo zasigurno čini!
Nebesa, mora, ova velika širokost otkrita
U sreći vanjskoj, ta gomila života osjećanog,
Nije nešto stvarno, već u sliku nam je umetnuta
I baš sve što u ovome nije, jedino je stvarno.
Ako će ovo ikada budno i smisleno biti,
Ako vidjeće svijetli ogromni stvari ovih san,
Rijeđi onaj dio vlastitih snova ja ću uzeti
I zarad istine same sve buditi se zamaštan,
I nositi pregorak san, k'o pravedne kletve nemir -
Ovaj uzajamni san cijeloga svijeta – Svemir!
Slika Rafaela O`Birna za potrebe filma "Kako je Pesoa spasio Portugal".
