Pjesme o Favinjani, Laura Masa

 

 

Laura Masa1

Izbor iz zbirke „Kamena krila“ (Laura Massa, Ali di pietra, Vocali Editrice, Portici, Napoli, 2023) ilustracije Donatela Đesoni (Donatella Gessoni)

Na obali ostrvskoj upoznah vjetar 

Na obali ostrvskoj
upoznah vjetar.
U gradu opasanom
kamenim kulama
čućeš mu možda glas
ali on ti neće kazati ime.
Kao nevidljive strune
ispredene između ulica i kala
prepliću se struje
i mijenjajući smjer
pomućuju čula
poput lažnih zvijezda samohodnih.
Zato ne upoznaješ vjetar
već komešanje, bruj
i nikad mu nećeš doznati ime
niti gdje se rađa i umire.
Eno, na obalama ostrva
dalje od mora, sjeverozapadno
vlada silovit
Maestral
a sa jasnog horizonta
daleki hladni talas
kovitla se dok u lice ti bije
Tramontana2;
s grebena
gledajuć na more
obuzme te svježi
dah Grekalea3;
vjetrovi Levanat,
Lebić, Široko4,
nebo zaspe  
opalno-bijela;
pjeni se gigantski val
s brda galopiraju
oblaci Pulenta5.
Na obali ostrvskoj
tako upoznah vjetar
naučih mu bezbroj imena
nalik na neprestane mijene
mjesta svakog što promicanje svoje
obgrljuje.


Zabara6 

Štrči tvrda stabljika
nad stijenjem
u inat životu samom
dekadama  
hrani se oskudnim
što suva zemlja nudi
trnovitom srcu.
Ljubav se zaista
zna roditi
iz pustošne duše
i živjeti ni od čega
ne bi li samo ponudila
svoj prezreni dar
i, polako, u žrtvi
usahla.
Ko zna da li agava
zna svoju sudbu
pa joj milije umrijeti
zarad cvijeta. 

Sicilijanska ruža vjetrova

 

Zvjezdana noć u Favinjani

Izvan sjaja
dalekog grada
legioni zvijezda
nadiru
lagano izvirući
baršunastim putevima
noći.
Dođi, vrijeme je
da okačimo misli
o rub ove
memljive tišine.


Čovjek zagledan u more

Tamna prilika
u odbljesku
izranja kao goli žbun
pripijen za stijenu.
Pogled slijedi
struju  
hladnu i jarosnu
sa gole hridi  
na horizontu
gdje pupa veče.
U očima godinama
isto pitanje nosi.
Pita talase
o sinu.
I nikad mu nijedan glas
ne odgovara.
Sunce tone  
crveno poput cvijeta
što ruka blago
spušta u more.

Ranjena Eguza7

Nekoć
ruke žuljevite i bolne
parahu
bijelu ti utrobu
parajući
i srce.
U prahu
koji svakim dahom
bijaše smrt
nagnuta
kao krive grane bjehu
pognuta tamna leđa
tvojih sinova
bez osmjeha.
Dio po dio
klizila si
ka moru
onom moru što stajaše unutar
tvrdog pijeska i kamena;
moru što ti bijaše otac
prije oca zemaljskog;
moru što te ne htjede zagrliti
već te nosilo dalje
na nepoznate lađe.
Sad na suncu
drevne stigmate sijaju
kao prkosne, bijele simetrije,
a putnik se
divi i čudi.
Tvoje vidljive rane
dragocjene su
kao nov život
kao vajarev ćup
pukotinâ
optočenih zlatom;
to je čudo
nastalo iz boli.

Posljednji rais

Đoakinu Kataldu8

Rođen si u velikom tijelu
da duši tvojoj
udobno bude
i srcu.
Na moru, s drugovima
lica oprljenih suncem
pjevao si pjesme svoje.
Na ulici, prolazeći,
pozdravljao si
riječju umilnom
a djeca naučiše
da ne strepe od džina.
Posljednji ti pogled bje
ka pučini
sjetila te na minulo vrijeme
kad se na mig tvoj
mijenjala sudba
na golemom tvome moru
treptavom od života i smrti.  



Izbor, prevod i komentari: Nikola Popović 

 

  

Naslovnica knjige Kamena krila

1. Laura Masa (Napulj, 1955) živi u Portičiju, gradiću u podnožju Vezuva. Nakon studija filologije, radila je kao profesor engleskog i španskog, baveći se i projektima kulturne razmene sa gimnazijama diljem Evrope. Objavljivala je pripovijetke i prozu. Nakon brojnih putovanja, pronalazi svoj mir na ostrvu Favinjani, najvećem od Egadskih ostrva zapadno od Sicilije, u blizini gradova Trapani i Marsala. Zbirka „Kamena krila“ (Ali di pietra) lirski je doživljaj tog ostrva. Slobodnim stihom, kroz pjesme-priče, Laura Masa pjeva o ambijentu i mikrokosmosu ostrva, o karakteru i običajima ostrvljana. Dio su tog svijeta: agava, čempres, indijska smokva, maslina, vulkansko stijenje od kamena pršinca – mediteranski pejzaž i njegovi detalji, ruža sicilijanskih vjetrova od kojih svaki ima svoj duh i dah, i ime koje naša pjesnikinja piše velikim slovom, te smo tako ostavili u prevodu. Nošena je tim vjetrovima – plovidbenost, i osjećanje lične slobode svojstveno sicilijanskom čovjeku kosmopolitskog Mediterana. Slojevita istorija ostavila je grčke, arapske, feničanske riječi u govoru, orijentalni trag u običajima i gastronomiji. Ljubitelj poezije naći će u Masinim stihovima težačke, ribarske sudbine Favinjane, usamljeničke trenutke kontemplacije na otvorenom moru i spokoj pod „kamenim krilima podneblja“. 
2. Tramontana, ponegdje i tramuntana i tremuntana, sjeverni je, hladni vjetar, sličan buri, težak za plovidbu, pa mornari kažu: „Na valovima pravi krijeste.“ A izraz „izgubiti tramontanu“ ima značenje „izgubiti prisebnost“, „izgubiti kompas“.
3. Vjetar Levanat ili „Istočnjak“, umjeren, rijetko jak, praćen kišom. Za sjeveroistočni „grčki vetar“ (na ital. grecale), kažu da dolazi sa grčkog ostrva Zakintosa; zimi je hladan i suv, ljeti duva uz kopno tirenske obale i duž jadranske.
4. Vjetar lebić, na italijanskom garbino, vlažan je i topao, javlja se sa zapada ili jugozapada, na istočnom Mediteranu. U ljeto donosi svežinu, zimi padavine. Naziv, kako sa sicilijanskim rečima biva, ima arapski korijen: garbī: zapadni. Široko (scirocco), vjetar znan i kao „jugo”, iste korijene vuče; od arapskog sharq  – istok. Dolazi s jugoistoka, donoseći u Evropu toplu i vlažnu klimu.
5. Pulenat (ital. ponente), zapadni, olujni vetar. Na Jadranu, koriste se izrazi lebićada ili pulentada za jake vjetrove. Kažu: „Kad duva pulentada, ni trajekti ne plove.“
6. U sicilijanskom dijalektu ima riječ zabarra, arapskog porijekla, za agavu, jednu od najkarakterističnih biljki sicilijanskog pejzaža. Ekstrakt njen sastojak je sicilijanskih likera. Na Mediteranu kažu „eliksir bogova“, pripisuju agavi, u pjesmama i narodnome pričanju, afrodizijska, iscjeljujuća svojstva. 
7. Grci su ostrvo Favinjanu zvali Αἰγοῦσα („ostrvo koza“), a Rimljani preuzeli kao Aegusa; noviji naziv, koji ostrvo nosi i danas, dolazi od latinskog favonius – topli, suvi vjetar, kod nas znan kao „fen“. Za ovaj vjetar Sicilijanci kažu  da u dušu unosi nemir, nesan.
8. Đoakino Kataldo (1941 – 2007), legendarni ribar iz Favinjane, veliki poznavalac sicilijanske kulture i običaja vezanih za ribolov i plovidbu, te borac za očuvanje siclijanskih tradicija. Bio je posljednji predstavnik sicilijanske tradicije matance ili tonare, lova na crvene tune, na način danas višestruko neprihvatljiv: ribari tuku drvenim maljem u glavu crvene tune, ribe od stotinu kila, onda ih mame u već postavljene mreže, pa probadaju dugim harpunima. Sličan običaj, porijeklom iz paganskih obreda žrtvovanja, postojao je, a kažu: još ponegdje, znan je u Maroku, Portugalu, Španiji. Poslednja matanca u Favinjani bila je 2007. godine. Vođu ribara Sicilijanci zovu rais, „poglavar“ opet rabeći arapsku riječ za predvodnika, vođu.