PROKIŠNJAVA LI TO NAŠ STROP
Veliki iz visina
popustili ključevi
Slapovi
svijaju li dušu
odnose li
naš vid
Zagrli me
dok još
očni iris
bilježi u nama
pucketanje vatre
i gori
SAN U DLANOVIMA LJETA
ispraćaš u ponor dunju
lelujavo i nečujno otkinutu s ormara
meandrirajući u tebi se zatrese
svjetloplavo lice vidika
na ormar bi je vratio obris jedne ruke
ali zarasla je u širom otvorena vrata
i san je u praznim dlanovima
okamenio mir
GRČ ?
slušam tvoju pjesmu dok izvire
između martovskog snijega
na padinama trebevića
i vrča s vodom kojom zalijevaš
cvijeće u probuđenim prozorima
na svakom kraju zime
miljacka glasnije mazi obale
tada uhvatim sebe u tvom sjećanju
na davno započetu sliku (još
u našoj prvoj mladosti) koju si
čekajući neke zamišljene dane
uporno željela završiti
naš bi je otac vidio u neko
godišnje doba koje huji u čempesima
ali bi prije zaspao nego bi
(kao i uvijek) bio spreman
raspravljati sa prividima
slušam tvoju pjesmu
kako cijeli dan kiši kako izvire
iz martovskog snijega
prije prvih ljubičica kako gleda
kroz misao ptica čije oči
sklapa dosada
uzalud te pitam jesi li i ti
od dosade zagledana u ruke
koje već teško podižeš
sa koljena i ne pitaš se
ni za uzrok umora
ni za posljedice
KIŠE UVIJEK TONU POD MOKRE PLOČNIKE
kad čekaš brata u onom danu
u kojem daždi a ptice tiho
nestaju na horizontu
misao ti ostaje pod prigušenim lišćem
obližnje trešnje u jedno
mostarsko ljeto
u široj slici tvoga promatranja
ljudi koračaju trgom
i brišu tragove za sobom
niko ti nije poznat
kad kiše potonu
pod mokre pločnike
samo se bratova sjena okrene
i zamakne za visoko žbunje
s jatima koja s dahom šume
nestaju
uprkos majčinom glasu
o jednom presahlom rukovetu ljeta
o bratu koji se nikad ne vraća
o jednoj njegovoj slici
koja te gleda očima straha
dok grmi
ti se bratimiš s mirisom kiše
s jednom tajnom
mostarskog ljeta
u kojoj sat ne kuca
u kući bez broja
u ulici bez neba u domu
negdje izvan grada
pod mokrim pločnicima
i čekaš brata u onom danu
kad tiho daždi i ptice
nestaju na horizontu
KAO SUMRAČJE, KAO SJAJ
u onom času kad je bus
napustio grad tea je već počela
zamišljati lice oblik naličje
i veličinu pariza uspoređivati ga
s nekim gradovima u čijim je gabaritima
vjerovala u podstanarske rajeve
nije odgonetala zašto joj titra
krajičak usana – neka tegoba
u nečujnoj noti smiješka dok je
na pustom peronu odsutno gledala
ruku koja joj maše
u onom času kad se bus zaustavio
budila se iz neke neizrecivosti
neproživljenih trenutaka i širom
još jednom otvarala šaku
sa zgužvanim papirićem na kom je
kao nekim drugim očima čitala
naziv grada kvarta i ulice
koji su je čekali
u tom času su joj zaiskrile suze
s kojima je morala isplakati
nepoznat dio nutrine
kao sumračje i kao sjaj
kroz ritam grada nosila je
svoju nenapojenu žeđ i tek shvatila
da je u stopu prati isti zimski dan
u kojem je na peronu ostavila
drago i suzno lice
željela ga je daljinama pomilovati
kroz neispričan san sumračja
ali je u neobičnom sjaju pahulja
u smiješak razvukla usne
sjetivši se kako nikad s putovanjima
ne završava priča o bezglasju
i nedohodu zemnom
ŽELIO BIH, USPUT
kad god te pogledam plešeš
s rukama iz djetinjstva
kosa tvoja je let ptica
želio bih znati koje isječke
nemirom ruku skupljaš
i bojažljivom smiješku vezeš
mozaik sutrašnjih vedrina
kad god se izmigoljiš
brzo se vraćaš preko debelog
snježnog pokrivača
promrzlim rukama tražiš
mjesto u mojim džepovima
sa panoramskog vidikovca
nemirom brišeš godišnja doba
i krovovima mijenjaš boje
perspektivu i oblike a ja želim
o svakom fragmentu ponaosob
na zaslonu računara ostaviti
po jednu priču
kad god te pogledam
tvoj monolog je isti: grad sve više
sliči gorostasu koji kao da blijedi
i stari i nikad ne čuješ
kad kažem: prošetajmo daljinama
budimo veliko gorsko oko
kad god te pogledam
svoje godine množiš s nulom
ostavljaš križaljku moj pogled
ne čuješ od sretnih suza
što jecaju kao nasmijana tuga
što lije niz stranice romana
nikad do kraja pročitanog
kad god me pogledaš
poželim sliku tvog obraza
u vijavicama poželim
iz rumenog snijega ubrati
crvenu ružu onu što nas
još čeka u velikom parku
malo dolje i malo desno
preko puta ostarjelog kestena
TO SU SAMO OTKUCAJI SRCA
Dok mu u glasu ispraćam
jata koja se ne vraćaju
dok mu vid očinji otkazuje
dok zakazuje zglob
i desni palac izdaje s nepoznatim
koracima traganja
ne zastajkuj kažem mu
to su samo lica novog raskršća
U oku mu vidim korjenje
žalosnih vrba i kiše što ispiru
rukopis praha koji već u osam
brzaci sutona otpušu
Ne daj se smesti šapnem mu
to bujice života odnose
višak prosanjanog
Ne tuli pred obzorima
i maskama unutar trajanja
Saslušaj kako se uvijek nanovo
očarano nepročitanim
mlado raspliće lišće
i kako se vraća glas
ptica pjevica Ne zaziri
kad se suha stabla stanu
umivati snom crnog nektara noći
To su samo otkucaji srca
na licima raskršćā
gdje ponovno cvjeta
zaboravljeni smijeh proljeća u tebi
ZOV
čuješ ga
na žalima vremena
u nemiru u nadi
u klasju toplih zima
sretaš ga
kao nesmirenu
jeku bumeranga
kao radost
kao tugu
nasmiješiš se
njegovom smiješku
na crno-bijeloj slici
oronulog zida
svijetlom suzom
nad snjegovima što kopne
oko seoskih kuća
u kojima je ostao
miris tvoga odrastanja
čuješ ga
neartikuliranog
istrošenog
u iverju zaboravljene
hladne večeri što želi
s bijelim jedrima otploviti
oko srca
SAN
ispraćaš me
šutnjom pokošenih trava
niz dugu
rijeku zelenu
mašeš mi
neizgubivom zvijezdom u nama
usamljenim jablanom
koji zaboravlja
i pamti
za mnom plače
zrelo klasje u tvom oku
grlim pokošene trave
tvojih noći i naše unuke
u njihovom smijehu osluškujem
prve riječi
isplićem ih niz beskrajnu
rijeku zelenu
ispraćaš me
isklesanim licem u sumračja
u kamen zaraslim rukama
ispraćaš me zauvijek
da ne zalutam
da nikada
ne zaboravim
KROZ VRIJEME
ugledasmo se u dnu velikog
sarajevskog šadrvana
zastadoše oko nas svi
koji u nijemosti romore
jesmo li tek iluzija
ili žižak mjesečevog sjaja
skrivena suza izmaglice
uvenula u daljinama
ugledasmo se u iznenada stišanom
gradskom zvukovlju
nasmijani kroz vrijeme
iščezlo
niz ulicu lipa
ugledasmo se nad neumornim
grgoljem vode kao riječ bijelog
izlizanog kamena
kao neizgovor onoga što više
nikada neće biti
IZMEĐU NAS
čempresi katkad
kao sa slike nijemo
silaze s brijega
i raspoređuju se
oko mog uzglavlja
ako progovorim
odmrznut će se
obala neba u zavičaju
i sjena posrnuti u njihovom
stamenom oku
Mirko Popović rođen 1944. u općini Slivno Ravno. R. Hrvatska. Od šezdesetih godina prošloga stoljeća živim u Sarajevu. Sad sam umirovljenik /bio dip. upr. pravnik/. Poeziju i prozu pišem već nekoliko decenija. Ono što sam u najranijim školskim danima imenovao poezijom i prozom s ljubavlju sam prigrlio kao način izražavanja. Objavlj/ujem/ivao u velikom broju književnih časopisa, te na Radio-Sarajevu. Poezija mi je uvrštena u više zbornika u Hrvatskoj i Sloveniji. Autor sam jedne prozne i jedne poetske knjige, te tri zajedničke knjige poezije. Dobitnik sam književne nagrade Hrvatskog slova Dubravko Horvatić /u Zagrebu 2010. godine./.
