Corpus Perast, Predrag Vrabec

Corpus Perast, Predrag Vrabec

Sergej Aparin, By the Perast II 


Virtualni križ pulsira u posteljici neba. Otvoren je prozor koji gleda prema moru. Na bjelini zida ističe se obla posuda od terakote sa cvijećem. Tanki su to crvenkasti cvjetovi, zabibani povjetarcem. Kao da se naginju, hite preći nabore valova koji pred njima neumitno bježe. Osjeća se da je pogled koji se tu našao u prolazu između jednog i drugog koraka nehotice otputovao u daljinu, tako da se trepavice i ne htijuć podižu dirajući nebo. Pridržati ga i na tren nije lako, tako da se kapci ubrzo spuste. Iz sumračnice rastu tišine. Bude se utihnula zvona. Zastrtosti nestaje. Modrina križa je jasna, oivičena zlatom. Brišu se sjećanja i ono što je bilo sada jest. Pred škripom i hukom skvrčilo se vrijeme. Zato je moguće da se vrata otvore naglo i u olujnu sobu uđu kapetani. Prostrijeti će po stolu pomorske karte, proučiti priručnike iz nautike i meteorologije. Onda će duboko, duboko disati, a obrve će postati krivudave. Nitko neće izgovarati ništa jer govor kretnji sam po sebi je dostatan. Odlazak i dolazak ne razlikuju se u mnogočemu. Između njih tanka je traka trajanja na kojoj je ispisana nečija pogibelj ili slava. Kroz vodu protječe mnoštvo, no njezina srebrnina, pozlata i tamnina ispisuju se na licima brodova i ljudi uvijek na drugačiji način, pa ih tako lako možemo razaznati. Sve što naiđe može nas dirnuti, ali i proći pokraj nas. Osoba i prostor se suodnose, razgovaraju. Kad sa stola s bijelim stolnjakom otaremo prašinu ona neće otići, samo će pričekati da opet bude s nama. Izgradnja identiteta nosi u sebi i potrebu zaborava. No to nešto što je otišlo tamo u drugu ulicu iza crkve naići će kad tad i nije neophodno prepoznavanje da bi bili ponovo skupa ali na drugi način. Kad bogobojazno ulazimo u noć da bi zaspali trebamo razgrnuti gustinu planina ispred sebe, no planine će se vratiti rano čim izađe sunce kako bi u dobro jutro popili kavu i pustili pogled da se penje negdje visoko. Normalno je da se katkada poželimo popeti na zvonik i oni koje ćemo nazrijeti biti će sitni, maleni. No po nečemu prepoznati ćemo onoga koji prevozi na otok kao i onoga koji je čuvar tišine. Ne trebamo tražiti da nam sve bude jasno jer zašto bi onda postojali oblaci ili prekrasni, zbunjeni ljudi koje susrećemo. U oskudici, kad nas nešto tišti presaviti ćemo papir puštajući slovima da zauzmu svoje mjesto koje je često i naše mjesto. Znajući to nećemo poduzeti ništa kad ugledamo ispred sebe nekog koji hoda, koji se naginje, kao da će svaki čas pasti. Mnogo je još toga usputnog pred nama. Plovidba je tek počela i nismo odmakli daleko od obale koju smo sami nacrtali. Kad ćemo primijetiti da se udaljavamo obuzet će nas bojazan, neugoda, no to će proći. Kako će more duže ostavljati trag na nama odjeća će nam blijedjeti, a lice će dobivati na grubosti. Mehanika, žena, bujica sve to te mijenja. Gracilna mapa srca posuta je sitnim kapljicama krvi. Ideš baš tu kud trebaš ići. Osjećaš se kao odlomljeni komad zvijezde. Usnice su ti tamno modre od hladnoće. U daljini, na otoku ugledao si svijetloplavi pokrov kupole crkve. Svijetlost se nije odsvijetljavala već se taložila u pokrovu, u epitelu tog ovala koji bi u žarnici dana zatreperio i nestao za tren. Od tada tvoj je poljubac bio zagasit, pun vreline. Postao si kapetan obalne plovidbe. Odlučan, lijepih manira. Otišao na otok koji diše kako bi dobio blagoslov. Proboravio neko vrijeme u sobi čekanja. Ugledao crno pod noktima, pogledao u stranu kao dijete kojem nije ispunjena želja. Otvorivši vrata oslonio se o zvuk valova koji su te nastojali zaljuljati svojim monotonim napjevom. Ploveći čamcem zaspao si. Noćni vjetar odnio te na pučinu. U praskozorje otvorio si oči, pokraj tebe bila je Gospa od Potrebe. Zagrlila te i otišla. Iz smjera juga dopirale su se sunčeve zrake koje su se ispružile na još nepospremljenoj postelji vida vukući te za sobom. Žmirkao si, prisjetio se doba kada si bio mladić, kada te češljala majka. Visoka, stasita žena kapetana, stroga, odrješita lica s kosom svijenom u punđu i probodenu iglom za kosu. Stavila je kutiju modru pred tebe. Pogledao si upitno i u svakom njenom oku ugledao biser otok. Vidjela je da si neodlučan pa ti je rekla:“To što je u kutiji modroj nije modro, ali izlazi iz modrine.“ Nasmijao si se i odlučio se otisnuti na more. Tada je na vrata ušao tvoj otac s bradom nalik vijencu zapjenjenih valova. Oči su mu bile duboke, zelene. Zapalio je dugačku lulu, no do tebe je prvo dopro miris oceana. Pred tobom je bila školjka, nautilus. Već tada naslutio si da ćeš se često vraćati tome trenutku, samo nisi znao da će to trajati vječno jer tada si po prvi puta dotaknuo beskraj. Tada je nastupio vrtlog, ciklon. Spiralni otklon. Nisi mogao objasniti stvari koje su se događale oko tebe. Stajao si na palubi teretnog broda „Lovćen“ na putu iz Kotora prema Perastu. Gledao si u tmurno nebo, pa se spustio u potpalublje. Posada snena lovila je vlastite sjenke ali štropot koraka ih je prenuo. Kad je brod uplovio u Perast dugo nitko nije silazio s broda. Zvono katedrale Sv. Nikole označilo je ranu uru. Oblaci i ljudi polako su izlazili na vidjelo milovani zrakama sunca skrivajući se pod sjenkama drveća, izgovarajući pokoju riječ. Prostor i vrijeme otišli su svako na svoju stranu. U konobi Đardin pio si bijelu kavu i grickao hrskave koromane. Pa što ako ne bude, rekao si u sebi, i izašao van. Ostao si u mjestu kako bi posjetio svoj dom. U palači je bilo tiho. Zvukovi bi se skrivali, bježali, nalazili utočište u skrovitim kutcima. Susreo si domaćicu Graciju kako briše prašinu s vaza od muranskog stakla. Upitao si ima li koga. Otišli su, ali će doći, odgovorila je. Pošao si u kuhinju koja je bila obojena bjelinom, no pošto je bila okrenuta prema moru modrila se shodno dobu dana. Ponudila te sirom i vinom od gorkih trava. Na stolu primijetio si vez kojeg je vezla. Podigla je glavu, a ti si utonuo u toplinu njezinih očiju. Vodili ste stilizirani dijalog u kojem svaka riječ ima mjesto i ljepotu pa je sve to bilo nalik plesu bez pokreta. Na vrhu neba pojavila se zvijezda i ti si morao poći za njom. Samo što nisi stigao kad je netko dodirnuo tvoju ruku. Bio je to otac. Razgovarali ste o vjetru. Rekao je da uzmeš mornarsku škrinju s ornamentima borova i valova na poklopcu. Kad si podigao poklopac vidio si da je tu sve što ti treba za putovanje. Već kad si odlazio pozvao te k sebi i dao ti srebrni jastuk s izvezenim cvjetnim motivima koji ti je poslala majka. Spavao si u vremenu u kojem se nije potrebno probuditi da bi bio budan. Nema potrebe razlikovati lijevu od desne ruke jer one uronjene u sunce ni ne postoje ali se prostiru svukud i dotiču svakoga. Kad se vrate iz uronjenosti posute su peludom istine i ljepote. Sve što dotiču, dotiču blagošću. To ne znači da ne postoje grubost, nesklad i kušnja. Sa broda udaljenog šezdeset lakata od obale razaznaju se ljudi i moguće je poviknuti. Pri tome netko te može prepoznati i naručiti piće za tebe. No u trenu blizinu može zamijeniti dubina. Brod nastavi ploviti, podmorjem, praćen pogledima riba. Gore visoko čuje se mukli zvuk zvona koji svima daje na znanje da je brod promijenio rutu puta. Sutradan, brod izroni poput mrtve ribe. Njegova krljušt na hridima bjelasa se pod svijetlošću sunčevih zraka. Iznad i ispod toga je prostiranje. U sve to satkana je i ljubav koju prepoznajemo po ljubičastoj niti kojom je tkana. Rane, katastrofe velike ili male moguće su. Kad se dogode treba ih prihvati sa mjerom. Ne vući se po okrajcima puta već hodati po sredini. Odlučiti i prihvatiti, biti vitez oceana plavetnila, ponizno položiti koljena na klecalo. Poći do obrtnika koji izrađuju zavjetne pločice od srebra, u more baciti rukovet cvijeća. Po povratku ući u sobu i pustiti da ispod prstiju koji dodiruju tipke klavira hoda muzika, muzika koja nije od ovoga svijeta. Iskreno i blago, a istovremeno razbarušeno biti će naše srce. Razbacano na sve strane. No gdjegod bili veliki dječak svjetlucavih očiju pod kapetanskom kapom pokrenuti će brod slijedeći vjetar. Luka u koju uplovimo može biti lijepa ali i prazna. Žena koja će nam prići iz pokrajnje ulice reći će svoje ime i zaplakati. Isprva nećemo shvatiti da ona to čeka nas, ali ćemo u starosti njezina lica prepoznati svoju starost. Ne možemo poći drugim putem, promijeniti smjer. No, onaj koji zaronjen, onaj koji je zaljubljen, onaj koji biva u nemiru svijeta neće ni primijetiti da je negdje zaboravio kovčeg svoga tijela. Dovoljno je izaći na svijetlost, biti otmjen u nečem što je drugo, u nečem što je od Drugoga. Tako plovidba ne može stati bez obzira na nesreće, patnje, sunovrat. Iz bunara pobune izlazi zavodljivo i odlučno biće koje plovi oceanima svijeta. Crte lica, kako one vidljive tako i one nevidljive poput knjige su čija se slova i praznine ne mogu iščitati do kraja. Postoji vjetar koji se obrće, tako da se sa svojim licem susrećemo čas tamo, čas tu, a ponekad nas nema jer smo se sakrili u raskoši nevidjelice. Cvijet je to koji se otvara i zatvara. Oni koji dugo plove morima mogu postati proizvođačima svile. Niti koje ispredaju podsjećaju na niti mora koje odlaze u beskraj. Vremenom obuzme ih sporost pokreta i padnu u polusan. Kad se prenu, probude se, pripale lulu i odluče ponovo poći na brod, zaploviti u susret bojama jarkim. Obrisi planina vide se u daljini kroz sumaglicu. Brod mili kroz koprenu, jedva vidljiv. Nenadano ovjenča se svijetlom. U utihi boravi, neko vrijeme. Kad nastupi ovjetrica pomakne se, zaplovi dalje. Na usnicama osjeća se svježina, ona koju donosi jutro. U daljini čuje se Gospino zvono. Nedokučiva iskrica radosti u očima ljudi daje im snagu da nastave put. Suze u očima iskaz su olakšanja koje je nastupilo. Netko bdije, moli, odnosi sa sobom kovčege suvišnosti koji nas terete i pritišću. Ubrzo doći će sumnja, no to nije razlog za brigu. Stopala mora vode nas u susrete gdje ništa nije jednostavno, ni lako, ali je potrebno. Sjedimo na pomirbenoj klupi života i pokušavamo si oprostiti ono što si možemo oprostiti. Ono što ne možemo ostaviti će vidljiv trag krvi ili zločina kojeg smo počinili sebi ili drugome. Oči će bježati u prošlost kako bi kroz sjećanje razumjeli, opravdali sami sebe ili ćemo poći putem nedoumice u kojoj ćemo susresti nadu ili posve neočekivanu drugost. Kada nam se učini da je sve nestalo, da ničega nema zakoračiti ćemo kroz vrijeme puni mučnine, tjeskobe, očekivanja. Te tvorbe graničnici su postavljeni na razdjelnici između želje i saznanja. Prolazeći kroz njih ulazimo u tišinu anime, prateći sinusoidni tijek života koji nam istodobno odgovara sa da i ne što je jedini mogući i istinit odgovor. Izgovoriti riječ val znači izgovoriti riječ život. U matematici života dovoljan je komadić neba koji je materijal dostatan za stolnjak na kojem se može užinati, objedovati i večerati. Ostati će još dovoljno da se sašije odora kapetanska. Zadobije li jedrilje jezika bolest izložiti ga treba oštroj buri. U ranim jutrima, pred zoru okupati ga u kupci od limuna, lovora i lavande. Tad mogu se ljubiti usta ženska, ali obzirno i ne odveć često. Na noktima, prstima, rukama zapisan je život čitljiv dodirom kao i nedodirom. Oči klize po njihovoj teksturi. Udalje se, vrate, borave, otiđu. Kao i svaki drugi brod koji brodi kroz vrijeme i nadvrijeme. Mjerljivost prvog pripada čovjeku i nepouzdana je, a mjerljivost drugog pripada onome koji Neime nosi i koji je mjera sam sebi i svemu što opstoji. Duži boravak u šutnji čisti naše misli. Život može isploviti novom rutom. Svekose u svemiru kretnji dodiruju se. Tako nastaju bure i svi drugi vjetrovi. Potonuće vodi sreći izrona. Oči se širom otvaraju. Trče za svakom pticom. Razgore se obrazi dana i bude toplo, jesenje. Negdje oko podneva prostranstvo ispuni blijeda srebrenkasta svijetlost. Iznenada udari grom i pojavi se tamna točka na crnome nebu a oči ispuni tmina. Tijelo slupano traži umir luke. Događa se šutnja, tupa, duga, umorna. Neprepoznatljivi smo sebi samima, odvojeni, usamljeni od sviju. Na putu smo da odustanemo. Usprkos, ili baš zato brod isplovljava okosnicom puta koji vodi sreći za što je potrebno hrabro, odvažno srce koje će na isti način prihvaćati poraz ili pobjedu. Jednostavno, stignuvši kući skineš cipele, mirno zaspiš. Jedaći pribor stoji na uglačanoj površini stola posut tek kojim zrncem prašine. Neizbrijano lice kadrira se u odrazu sunca koje kriomice ulazi u prostoriju. Šešir profinjenih linija okriljuje glavu, a u ruci je štap urešen zlatogrivim lavom. Uz blagi naklon obiđe se mjesto i sjedne nasuprot crkvi u blizini agava. Pristignu i drugi, sjednu na kamenu klupu odsutno upirući pogled prema horizontu, puštajući riječi koja se prikrivaju u spletu bršljanova lišća. Pogled im je odsutan, iscrtan svakim detaljem okoliša koji se mijenja. Daljina i blizina susreću se u jednom trenutku te ih je teško razlikovati. Kad iz mora iskoči riba poletuša svi ustanu s klupe i pođu kući na objed. Objed bude skroman, u tišini koja je obilna. Izaziva umor, tako da je uputno prileći i probuditi se u suton. U trenutku kada se otvore oči ulazi se u tamnu šumu svijeta punu slutnji. Kad prohodimo njome nestanu sumnje te lagana koraka možemo poći u šetnju i ispratiti sunce koje ulazi u uton mora. Ne zaustavljajući se ostavljamo svako čekanje iza sebe i vraćamo se u okrilje nepospremljena kreveta zagrlivši jastuk. U snu koji će doći koračati ćemo po livadi otvorenih ruku i sutradan kada se probudimo u vazi ugledati ćemo rukovet poljskoga cvijeća. Istina posuđe je neoprano pa valja prionuti poslu. Na ribu pečenu na vatri truni se začinsko bilje, a kapi maslinova ulja utiru se, prožimaju potku njenu. Nije nemoguće da zubi vjetra u kovitlacu ogrebu čiji obraz. No onaj koji nije spreman na odlaske, dolaske ne može ni ploviti. Pristanak jedino omogućuje plovidbu. Sažimanje želje i potrebe nije nemoguće, ali ocvjetalost duše ne mora nužno biti sukladna boji očiju. Dogodi se da kosti u tijelu od grubine počnu stenjati, a hrđa se počinje hvatati za srčano bilo. Katarke škripe, jarboli ječe, jedrilje se napinje od trudnoće vjetra. Podnijeti nepodnošljivo. Izdržati neizdrživo. Sve da bi veličina drame dobila na ljepoti, bez obzira na moguću pogibelj. Da bi ludilo postojanja kroz patnju, iskustvo dobilo svoj smisao. Tada u pet sati ujutro skršena jarbola moguće je krenuti dalje jedino uz vesla. Komadić usoljene ribe dati će snagu srcu da kuca puno smjelosti. Sunce koje će izaći skoriti će krvave rane, slomljene ruke i noge pridržati će udlage od drvlja što donijelo ga je more. Sve se to događa u jednome danu koji se taloži kroz stoljeća i tako dodiruje sudbine mnogih ljudi. Žene iglom tankom svilom sjede kose vezu vez od čekanja za one koji vratiti se neće. Sljubiti će ih nebo jedne noći, jednoga dana. Sve mora prestati, početi jednom. Tako se stvara krug u kome se trajanje prepliće s netrajanjem čineći tako ures svijeta koji se preslikava u oku, u kotaču, u zagrljaju. Sve žene jedna su žena, svi muškarci jedan su muškarac, a opet nisu. U loncima kuhaju se jela, svekolika. Svjetionici, vatre, pale se i gase. Svugdje uokolo ustalasalo je more. Ocean nesigurnosti usred kojeg je malen otok ali jak dovoljno, tako da nosi nadu koja ništi očaj, suze i mučninu, koji daje snagu za osmjeh, vedar pogled. Svečana ljepota kao nekad se dogodi. Izranjavan je prostor mnogih duša, no ljudi neki, rijetki, svojim životom posvjedočuju da je moguće gledati u svijet i istodobno biti zagledan u vječnost. Potreban je jasan odgovor kako za početak tako i za završetak. Tad učini se korak, jedan u nizu, i opet sve teče. Srčika vjernosti u svojoj skrovitosti biva oslikana u izrazu lica, u mirnoći izgovorena glasa. Kao da dolazi niotkud, a dolazi od svukud. Nema onih koji nisu dobili darove, samo ih nisu prepoznali. Vezani lancima za sliku uskraćenosti mirišu vlastitu odbačenost od koje ih jedino može spasiti zagrljaj koji izrasta u vrtu odricanja i koji je toliko snažan da može obujmiti sve što je obujmljivo i neobujmljivo. Siromah sa dva, tri zrnca riže na dlanu može isprositi ljubav za nas i otići svojim putem. Gledajući u bore na njegovu čelu možemo razaznati znak ribe. Pristati, poći u susret za svim drugim što nije ja, iako i ja ponekada može biti drugo i drugačije pogotovo ako nam je nakana ući u središnju sobu. Ploviš li moraš jednom spoznati da istovremeno ploviš i od sebe i ka sebi. U tebi susreću se dva broda koje je netko poslao s protivnih strana obala kako bi se sljubili, da bi opet jednoga dana pošli i vratili se svojim obalama. Šumorno vrijeme dolazi. Liježemo na jastučnicu od granja i koralja na kojoj ćemo usnuti. Probuđeni dočekati smrt. Budni nastaviti plovidbu. Plovidba nema svoj konac ona se u čipki vremena preoblikuje. Daljina ostaje blizina, i obrnuto. Ispod bijele košulje krije se cvijet nalik zori kojom otpočinje svaki dan. Tako bol/patnja bivaju početkom radosti. Onda dođu mirisi. Mirisi crnih trubača i tamjana plove našim nosnicama. U čamcu smo molitve koja nas vodi prema sebi samima i prema svima onima koji su mi. Mirišljavi, ponizni, strastveni u činu ljubavi koja predstavlja naš svakodnevni život. Tako se vremenom stječe sigurnost, vjera, nada da nas ništa iznutra ne može ugroziti, uznemiriti slijedimo li stopala, brazdu, mreškanje koji prethode svakome pokretu, svakoj misli. Spremni smo dodirnuti sve što nas dodiruje. Udvaranje ovoga svijeta prihvaćamo kroz rascvjetalost duše. Ulazimo u nadsvijest čežnje za vječitim trajanjem koja je zapisana u prolaznosti svakoga trenutka kojeg živimo. Suze smo poklonili onima koji su žedni, onima koji na putu suosjećanja sa svijetom pokušavaju pronaći sebe i svijet sam. Svaki dan učimo ne htjeti, ali tako često nas prevari žudnja trenutka u kojoj dobivajući gubimo djelić po djelić sebe, da bi ipak u onom drugom koji pokušava biti s nama uhvatili trenutak istosti koji zovemo ljubav. Srastamo tako uzajamno. Uspinjemo se po koljenima jedan prema drugom kroz grubosti, nesporazume i kušnje, da bi tek katkad ušli u kratkotrajnu vlast ljepote koje se tako brzo odričemo i ostavljamo je da živi tamo u nekome zakutku našega života, a onda se opet dugo, dugo vraćamo jedan ka drugom umorni, gubeći sjaj u očima. Tek kad se vratimo u neznanje možemo početi sve ispočetka, možemo postati sretni. Blagost će postati kupinom koju ćemo staviti pod jezik i pustiti da se stopi s nama. Patnja će prestati na trenutak, tako dugo dok u nama ponovo ne naraste vulkan gnjeva, vatre i sitne grabeži koja bi štogod htjela pospremiti u svojinu. Ono što je istinsko srce otkriva se, dolazi iznenada, snažno i taj potres nije podnijeti lako tako dugo dok bilo na zaprimi mirnoću. Doseg punine postižemo vlastitim naporom i pregnućem. Ako nas sustigne umor trebamo zastati malo. To je jasan znak da promislimo o sljedećem koraku, da se pripremimo na mogućnost da put može postati strmoglavim, vijugavim. Dodirnemo čelo na točci točno između obrva kako bi se mogli usredotočiti, spremiti se na susret. Privinuće dopušta da nalik listu hrasta vijorimo i prihvatimo to kao naš život, pun plodova. Potpuna je to i savršena blizina kojom plove maglice, dimovi i vatre naših prisjećanja. Nešto kao dječja igra u kojoj bacamo balone, kolute ili štogod drugo da odlete u nebo. Dobro se trebamo sakriti kako bi nas u igri skrivača pronašao onaj koji nas istinski voli. Utonemo li u vodu ubrzo ćemo ugledati i sunce koje je upravo izašlo iza oblaka. To je najosobniji trenutak našega života i ne preostaje ništa do da spustimo kapke ljubeći se. Slušamo kako nam srca kucaju zajedno. Pogledamo li prema nebu vidjeti ćemo da se oblaci skupljaju poput ovčica, a vjetar ih pogurkuje. Iznenada, kako to obično biva, samo što nije počela kiša. Zamasi ruku trebaju postati hitriji kako bi stigli do obale prije nego što počne kišiti, prije nego što počne nevrijeme. Bogoizabrani mirno odlaze u nebo, ostavljajući nas sustolnike života da kušamo različita jela. Kad se između naših osmjeha, pokreta skupi paučina lice potamni. Skrhani hodamo putem tražeći sjenicu u koju bi se sklonili želeći da se u naše prazne oči netko useli. No, ne bi smjeli dopustiti da nam ni najbolniji ožiljak oduzme želju za pulsiranjem koja je sam život. Zagledajmo se, uđimo u sobu svoga danas kako bi zavoljeli ono što je bilo i što će biti. Usne pomodrile su od kupina pojedenih. Nije moguće imati odgovor na sve. Tako postoji nepoznato, neznano koje je pokrivač koji treba odignuti. Preobrazba patnje u život umilan dugotrajna je, bolna. Knjiga rana sprema se na skrovito mjesto. Jednostavan postaje život ispresijecan tankim nitima sreće. Uđemo li u sobu umirućeg treba izmoliti molitvu za sreću, za put kojim i sami putujemo. Čežnja kojom smo ispunjeni ima okus gorko-slatkoga kolača. Rituali cvijeća, mirisa, vatre pročišćuju nas, vode ka trajnosti sreće koju uspijevamo nositi uz pomoć njegovu. Ranjivost nije moguće izbjeći ona je cvijet koji se otvara i zatvara. Nenametljiva, tiha ljubav koja proizlazi iz trenutaka iskrene čistoće omogućuje boravak u vrtovima nutrine. Život prelazi iz jedne nestalnosti u drugu. Ponekad možeš izaći na hodnik i plakati, ponekad sjuriti se niz stepenice, poskočiti u zrak i pustiti tijelo da sklizne u dubinu morske vode. U svakom slučaju treba ustrajati do kraja svjestan da je svaka mijena rezultat dugotrajnog procesa čiji je slijed zapisan u nutrini ljudskoga bića. Žvačući komad kruha probavljamo tvarnost života. Lađe plove na vršcima trepavica čas tonući, čas podižući se iznad vala. Povijest samoće, tmine, nemoći, šutnje vodi ka odvojenosti od svijeta. Zato kao protu uteg na vagu stavljamo volju, nastojanje. Putem pravilne izmjere odlučujemo što ćemo izgovoriti drugome. Pri tome činu bitan je onaj drugi ali ne smijemo odustati ni od sebe svjesni rizika koji je moguć, štoviše potreban. Čvrstoća kostiju, boja očiju, miris tijela svjedoče o nama. Tonovi koje proizvodi jezik ulaze u suzvučje prostora koji vibrira. Između plavog i žutog praznina je u kojoj vremenom zna izrasti grm pelina. Kiša, para i brzina sačinjavaju drugi sklop cikličke naravi. Mnogolikost prožimanja, preoblikovanja beskrajna je što donosi radost iako postoji i mogućnost iznenadne i naizgled bezrazložne potištenosti. No takva je ljudska priroda. Susrećemo ljude krupnih tamnoplavih očiju kako zamišljeni sjede na molu ispred kuće gledajući u površinu vode ili obrise udaljenih brda. Odsutnost u njihovim očima odraz je sakralnog krajolika koji ih okružuje. Sposobni su da prihvate, ljube, ono što je gore i ono što je dolje, ono što je lijevo i ono što je desno. Tako prihvaćaju križ života. U toj amplitudi trajanja u jednom od ranih ljetnih jutara dogodi se bonaca bez odraza i refleksa koja u sebi nosi kratku bolest i kratku smrt. Opori mirisi čempresa i tiho plakanje brzo minu. Sutradan iz velike kamene kuće uz obalu izađe čovjek i skoči u more. Ono ga otme, ne vrati ga. Iščekivanje, zabrinutost na licima ukućana ocrtavala se. Ubrzo shvatili su da je otišao u budućnost, u ono nepoznato što nas očekuje, te su nastavili sa svakodnevnim poslovima nadajući se da će i oni jednoga dana stići tamo kamo je on otišao. Kako sve to ne bi otišlo u zaborav sjeli su na tronošce i prihvatili se izrade čipaka. Spora izmjena vokala i samoglasnika otklonila je i zadnje tragove zabrinutosti s njihovih lica. Umilni lokalni koral izvijao se iz crkve ispreplićući se sa dimnicama kuća. Na stolove od orahova drva iznosili su se torte, tek ubrane plodove artičoka i desertno vino. Pjevalo se u tiho sve do večeri. Baštinjena radost druženja obogatila je srca. Mjesec se iskrao iza brda. Svi su usnuli, utonuli u neslušanje. Tamnina mora stopljena s tamninom neba čuvala ih je u mističnom dodiru. Kad se dan okukuriknuo, poškropio prvim tragovima bjeline samo su mačke na svojim mekanim šapama prolazile ulicama. Uskoro su se počeli otvarati prozori kuća. Budili bi se nahranjeni sjećanjem i nadom. Uz prvu kavu i duhan izgovorili bi pokoju riječ premještajući se s jedne na drugu stranu stolice. Pa bi ustali naglo, uzeli veslo i pošli na brod. Nešto bi ih zaustavilo pri samim vratima, pa bi se vratili i zapisali u knjigu dvije, tri rečenice, a onda pošli, na more. U knjizi ostalo je zapisano:“Svetost, za sve biva. Put sreći otvoren je.“ Žuljevi, bore težaka, ribara znak su služenja svetom. Kad poželimo vidjeti njega, razgovarati s njime dovoljno je ruke okrenuti prema licu i pustiti da se preko usana otkotrlja jedno amen. Utjeha je to svim našim ranama, putokaz svim zemaljskim vjetrovima koji nas nose i zanose kroz život. Iako nam se može činiti da je puteljak kojim svakodnevno prolazimo od kuće do mandrača istovjetan njegova tekstura mijenja se iz trenutka u trenutak ispisana našim koracima. Prilazeći nekom darujemo svijetlost ušavši u vlastitu zaboravljenost. Tako nas nema, no vraćajući se sebi u njedrima ćutimo pregršt darova. U teškinama pritisnuti razmišljamo o cijeni života i računica nam ispada čudna i besmislena pa tražimo nekoga ili nešto tko će tu uspostaviti red, a on je već tu, u nama. Možda je to prigoda da nazdravimo čašom vina boje tinte, okusa lagano voćnog. Okrepa ta mala snaži nas i bodri, te korak dobiva na hitrini. To iskonski je iskaz srca koje svojim ritmom slijedi jednostavnost života. Sebesvijet prolazi kroz mijene hodišta. Izmaglice, oblici i obrisi mjesta/ljudi koje napuštamo ili koji napuštaju nas ostaju tu ali ih nema baš kao i sladoleda od vanilije kojeg smo upravo jezikom zanijekali. Slike otišle rastaču se u odrazu mora, u plavkastom sivilu atmosfere i vraćaju nam se promijenjene kao kapi kiše ili pahulje snijega ili kao čovjek kojeg možemo prepoznati po sjaju u očima. Nedohvatljivi ključar otvara vrata pred nama kroz koja ulazimo s bojazni i tugom koja se poput groždanog šećera skuplja u nama. Kako bi nam bilo lakše poželimo nekog poljubiti no to nije uvijek moguće pa nam usnice ostanu zgrčene. Okus soli i joda ostaje u ustima još dugo. U kuhinjskom ormaru ukrašenom bjelokosti u donjoj ladici nalazi se zbirka maraka i staroga novca koju povremeno razgledavamo vrlo pomno kako bi mogli otputovati, negdje tamo. Zna se dogoditi da ogladnimo naglo te okruglinu tanjura ispunimo pršutom i sirom, a grlo dragocjenom kapljom vina. Obilato nahranjeni i napojeni poželimo prošetati. Zlatni botun na kapetanskom odjelu samo što ne pukne. Vrhom prsta uhvaćeni vjetar govori da je vrijeme za plovidbu. Zato stupamo na palubu brigantina. Građa, pomorstvo i trgovina osnove su našega životnoga umijeća. Uresi što nam milinu čine u ljubavi su naspram žena i riječima što poprimaju obličje ljepote. Način za zadovoljenje sreće sreća je sama. Naše je da je pripravni, spremni dočekamo. Broj koraka koje činimo idući joj u susret neizvjestan je, nemjerljiv. Ponekad je dovoljno samo moći zagrliti sebe. Maleni taj obujam ruku može obuhvati čitav svijet. U naporu oko postizanja sreće može nastupiti umor. Potrebno je tada prileći, ostavljajući otvoren prozor kako bi popodnevni povjetarac mogao ući u nosnice i probudio nas na vrijeme. Pred večer u odjelu od crne svile, bogata zlatna veza treba pružiti korak glavnom ulicom, te blagim naklonom šešira šepureći se puštati strijeli pogleda da dotakne koje krhko srce. Tako se život potvrđuje, obnavlja. U percepciji vremena emocije trepere leptirima nalik što u blizini plama brzo zgasnu. Gravitacija srca prolazi kroz stanja lahkosti i stanja težine. Tek kada sažmemo stvari u sebi i oko sebe možemo prepoznati svoje postojanje. U katedrali očiju boravi čovjek miran koji to sve gleda. Skrivečki izlazi iz gustiša tišine i počinje rasti. Šaptanje ga radosti bujne rumeni, tako da jedva diše, srce mu tu i tamo preskoči. Kapilare mu se u zapešću skupe te ih prekriva listovima vinove loze a zubima grize kesten divlji. Srce mu zabubnja, a onda se smiri. Propusnost života evidentna je i bez problema moguće je šetati kroz međustanični prostor. U skroviti zaljev doplovi se barkom i izležava na zlatnome pijesku. Muzika neba čini dan melodioznim. U posudi fuge kupamo se dugo. U nedogledu tako je dobro. Nema nikakve razlike između kraja i početka, jer sve je trajanje, sve je kontinuitet. Čak ni onda kad nešto iz neobjašnjivih razloga propišti nitko se na to ne obazire. Utažiti čežnju za puninom moguće je samo ako odustanemo od te želje. Ipak postoje granice koje ne smijemo preći jer one su obrub našega bića, ono što čuva naš integritet. Ono što želimo dati trebamo dati onima koji nam ne mogu uzvratiti, osim pogledom. Čovjek koji kleči pred nama i u nama isti je čovjek. Dinamika bremenitosti života mijenja se tako da je kratak put između vapaja i pogrde. Ponorno stanje strasti može nas ništiti, uvesti u predvorje obmane, u očaj boravka u tami. Zbunjeno gledamo ne mogavši prići jedan drugome i izgovoriti bilo što. Tada treba otići, u pustinju. Očište srca može se pronaći samo tamo gdje je sve prazno, prolazno i promjenjivo. U boji indiga ponovo izrasta ljubav. Razglednica svakodnevnice ispunjava se koloritom boja. Život klizi niz tkanje svileno. Voda, san i strpljenje lijekovi su koji blaže naše boli. Posvećenost malenom u nama jedina je moguća posvećenost. Tako se dokida mlakost i praznina srca. Sićušne zastave kao ušni podperci ljuljuškaju se na proljetnom povjetarcu. Nagnuvši glavu razmišljamo o svijetu i o svemu što je u njem pa pronalazimo još mnogo toga neotkrivenog što je dovoljno da ponovno krenemo na put. Kad putujemo između da i ne put teškim biva i brod se stalno naginje s jedne na drugu stranu. Davši kormilom brodu pravac val nas podigne ili u uton baci i tako se joguni pun morske pjene. Blijedo lice oštrih crta ističe se ponad košulje crne slijedeći mjesečeve niti koje se prostiru kroz noć sve do svanuća. Umiruća energija noći utkana je u bjelinu košulje dana. Blistavost zore otvara oči. Krajolik u daljini pruža se zmijoliko. Zlatovez je to sastavljen od niske titraja. Kad nastupi utiha brod mili površinom mora. U kartu ucrta se položaj broda i durbinom promotri okolina. Osluškuju se tišine i samoća sve više dolazi do izražaja. Pale se lule i nastoji se zapodjenuti razgovor ali to ne ide. Potpomogne boca ruma, ali ne previše, te razgovor brzo zamre. Osluškuje se i svatko se dotiče vlastitih strahova onako kako zna i umije. Utiha mora traži utihu duše jer jedino je tako moguće podnijeti tu dugu šutnju. Pogled skreće prema zastavi na kojoj je na zlatnoj podlozi otisnut znak križa. More se počinje mreškati i brod krene. Odijeljenost od obale i približavanje njoj na različite načine se odražavaju u svakome biću. Malo dvopeka, vode i sabranosti pomažu da se prebrode mnoge nedaće. Kad brod dodirne obalu kapetan i nekolicina mornara otiđu do zavjetne kapele, otpjevaju tri pohvalne pjesme a na oltaru ostave zrno soli i odu. Vrativši se na brod drže jednom rukom stijeg, a drugom mač. I tako plove prema otvorenom moru na pohod. Nitko ne može stupiti na brod a da ne padne krv. Stijeg se vijori poslije bitke. Mrtvi i živi vraćaju se u luku, polaska. Mrtvi u koloni čamaca uz muklo zvono plove ka svome otoku. Živi, oviteženi plove na Gospin otok kako bi nekolicina od njih dala prisegu vrhovnom zapovjedniku mora. Otok mrtvih i otok živih gotovo se dodiruju, dijeli ih tek koji blagi udar valova. Prekriživši se stupaju u prostor crkve i sjedaju na drvene klupe. Uzveličani naslovima i častima silnim, te posjedima zemaljskim pogledima streme ka starcu koji sjedi na hridi. Daruje im križ kojeg obuhvaćaju objema rukama urešenim ruhom s okrajcima bijelim, čipkastim koji se lako uzbibaju i pri najmanjem dašku vjetra. Hode u susret novome danu, ne bojeći se ničeg. Prije no što prilegnu na tvrdi krevet od morskih trava očiste mač i pušku, spremni za okršaje koji pred njima stoje. I kad snivaju plove kroz vodu u kojoj je pohranjeno praiskonsko sjećanje svijeta. Zametak vode zametak je života, dodirujući je ustima krunimo život. Kora kruha sa sušenom ikrom pruža okrijepu. Ploveći brodom razgovara se o poslu, vremenu, luci pristanka. Noge, noge znadu biti studene, pa valja žustro, gotovo trčeći pritegnuti konope na brodu. Tada se jedrilje napne u punoj snazi i brod samo što se ne hitne preko krijeste vala. Neizvjesnost trenutaka koji se nižu u bisernoj nisci sutrašnjice ne unosi previše uzbuđenja, jer svatko od njih ploveći morima prihvatio je udolinu kao i uzvisinu vala. Pogibelj i radost samo su mijene istoga puta. Točka u kojoj nema pomaka, težine. Nutrina u kojoj možemo sagledati samoga sebe, bez ikakvih ograničenja. Srce, kosti instrumenti su koji svojim vibracijama proizvode melodije, manje ili više pjevne. Obale se katkada približavaju, a katkada udaljuju. Usamljenje, ispražnjenje može nastupiti u svakome trenutku. Zvuk glasa gubi se u daljini, teško ga je čuti. Kiša, sunce dotiču se lica oblikujući ga. Kroz neprozirnost nazire se nadolazeća zora. Iz snova pojavljuje se novi dan. Tragovi stopala isprepliću se tragovima stopala drugih. Ne tražen, već nađen, među njima trag je njegov. Dragost događa se neupitna. Popiti čašu vode, pojesti pšenično zrno dostatno je. Zaogrnutost svijetom potpuna je. U toj prigodi lijepo je nositi široki šešir. Budan, posve. Dodirnut i prožet, čovjek radosti i nade dodiruje blagost onostranu. Tako se ispunjava obećanje blizine. Štap bačen u vrtnji ovala vraća se sam sebi ostavljajući za sobom svjetlosni trag. Sve rane su povijene. Tkanine svebojne obavijaju se okolo čela blistava. Dan je to kojim se prostire duga. Sjaj tame i tama sjaja u pletivu se nižu naizmjence tvoreći kaput. Do kraja svijeta moguće je otići radostan. Veličanstvenost i strašnost izjednačuju se putujući kroz krv i vodu. Lice ratnika ožiljaka je puno, slavu noseći dostojanstveno kroz dubinu ponora. Tako tijelo postaje visočno, dodirno nebu, poništavajući vremenski tijek, klizeći iz smrti. Lišeno svega, osim slušanja, onoga što nije izgovoreno. Naposljetku slijedi očev put. Dolje, tamo pripravljen je objed za rođake i prijatelje. U luci stoji oružjem opremljena lađa. Otisnuti će se još za mraka. Gledati će oči žene, majke. Četiri joj sina odhode, ovim brodom. Nikola, Ivan, Krsto i Mihovil. Spremni na tegobno djelovanje. Ustremljeni na sve četiri strane svijeta odakle dolazi moguća pogibelj. Izazov, neba. Jednako kao i prije. Kaplje kiša mekša od srca blažeći oštrobrida lica. Osvajaju se prostori tišine u kojoj se može čuti njegov šapat, težak. Tanki obrub svijetla i sjene što rubi zoru biva sasječen sabljom. Pukotina biva sve većom. Urešena zastavama bojnim. Reže se grkljan. Brodovlje lomi, silom svekolikom. Nepovratno, ne mogavši izaći iz okruženja. Mržnje, boli koja odavno ljubav je bila. Dim se izvija prema nebu, gotovo više nema tragova proteklog boja. Zora je nemilosrdno lijepa. U miraz nosi krvavu postelju. Tada se rađa on, kapetan od stotinu muka i radosti. Hodaš, hodaš, samo ideš. I bude već podne, života. Valja poći na put bez ikakve bojazni, sumnje. Krećući se u razmjerima svoje nemoći u čiju odanost ne možemo posumnjati. Ratovi puni prijeteće opasnosti mogu nas učiniti junačnim, hrabrim, no ne smijemo se odreći naše malenkosti. Razvijeni stijeg uznosito nas nosi prema naprijed. Dolično služeći zastava se diže u tri maha uz spomen imena njegova. Blaguje se za zasebnim stolom. Usoljene ribe, suhe smokve i grožđe čine obrok obilnim. Dobro i uredno odjeveni otežani odižu se od stola. Misli svoje bilježe na rubnim dijelovima stranica koje se iščitavaju pojući za vrijeme misna slavlja. Ključevi teški što brave mnoge brave stoje obješeni ponad vrata. Težina zadanih okolnosti može dovesti u kušnju mnoga prijateljstva i mnoge snove. Trenutak je to vrednovanja cilja, želja vlastitih i prohtjeva. Ranjivost samoće otvoriti će pravi put. Spokoj je zadobiven kako izgubljenim, tako i dobivenim. Ono što izgubimo zadržati ćemo za sebe, a ono što dobijemo podijeliti ćemo s prvim čovjekom koji naiđe. Brod koji isplovljava nosi terete razne od kojih svaki ima svoju luku. Okrajci stijega raskinuti su, kao velike vrpce. Treba odati dužno poštovanje sreći kao i nesreći. Ona se ispija iz jednog, te istog srebrnog kaleža. Vuna donosi toplinu, a lojanica svijetlo. Dolazi hladni, vlažni, sjeverni vjetar. Zglobovi pucaju kao i katarke broda. Treba samo poštovati uvriježeni raspored koji je okosnica pouzdanja i jakosti i u najtežem trenutku. U predvečerje kišne kapi se rasporede po licima koja svjetlucaju. Ta svijetlost povlači se u dubinu srca kako bi i u najtamnijoj noći žižak svijetla odagnao hladnoću tuge koju donosi vjetar. Žar duhana u luli još više otopli noć. Tračak dima vijuga prema nebu. Molitva je izgovorena, u tišini.

Whatsapp Button works on Mobile Device only

Pretraga. Dijakritički znaci su obavezni. Nakon toga pritisnite "enter".