Moji snovi, moja djela moraju čekati na povratak iz pakla
Čuvam med svoj i kruh svoj držim
u teglicama i kredencima sopstvene volje.
Čitko ih označavam, i svakoj bravici i poklopcu
naređujem, istrpi dokle se ne vratim iz pakla.
Vrlo sam gladna. Nedorečena.
I niko ne može reći kad ću ponovo jesti.
Niti mi može izreći druge riječi sem čekaj.
Prigušeno svjetlo. Usredotočena sam na to.
U nadanju da će se vražji dani moje patnje
iscrpsti do posljednje kapi kako bih nastavila
na tim nogama što su mi preostale, u srcu tome
kome mogu upravljati, sjećajući se da moram poći doma,
moje čulo ukusa neće postati neosjetilno
za med i kruh koje bi stara dobrota mogla voljeti.
Stari supružnici
Ni riječ da prozbore u zgusnutoj tmini.
Iako su ptice dopadljivog perja cvrkutale čitav dan.
On vidio je samo parove u sporednim uličicama.
Ona osluškivala jutarnje priče umotane u šećerleme.
Bilo je pravo vrijeme za ljubav. Ponoć. I bio je maj.
Ali u zgusnutoj tmini oni ni riječ nisu rekli.
Kada odveć zaboraviš nedjelju: ljubavna priča
– I kad u zaborav tvoj padne postelja šarolikih boja srijedom i subotom,
i osobito kad budeš zaboravio nedjelju –
koju bismo skoro čitavu provodili u krevetu,
ili mene, koja u predvorju sjedim na radijatoru, u učmalo popodne,
kako gledam dolje niz dugu ulicu
koja nikuda ne vodi,
zaogrnutu starim ogrtačem beznadnosti,
i nemanjem što raditi i srećna sam bezrazložno,
ili ako ponedjeljak uopšte ne dođe –
Kad na to budeš zaboravio, recimo,
to kako si psovao, ukoliko bi neko zazvonio na vrata,
a moje srce poskakivalo od zvonjave telefona,
i kako bismo na kraju odlazili na nedjeljnu večeru,
zapravo, prelazeći pod primaće sobe do stola umrljanog tintom u jugozapadnom kutu,
tu nedjeljnu večeru koja bi uvijek bila: pile i rezanci
ili pile sa rižom
salata i raženi kruh i čaj
i čokoladni čajni kolutići –
napominjem, kad to već budeš zaboravio,
i tu moju neveliku sumnju,
po kojoj će se rat svršiti prije negoli dođu po tebe,
i kako smo se naposljetku svlačili, gasili svijetlo, utanjali u krevet,
i za trenutak ležali rasterećeno u toj sedmičnoj
šarolikoj posteljini,
nakon čega bi se nježno privijali jednu uz drugo –
Kad na sve to budeš zaboravio, kažem,
samo tad možeš reći,
i samo tad ću ti moći povjerovati,
da si i mene posve zaboravio.
Dražesna ljubav
Ljiljanima
Neka to budu aleje. Predvorje nek to bude
čiji domar dobacuje doskočice misleći na to
kako da ocrni tamu zumbulima koje tražismo
u igri i nađosmo, trule, kojima su latice pale.
Stepenište neka to bude, i drvena škrinja
na koju si me bacio, grebući mi lice od poljupca svoga,
brusio, i pustio nakon toga
izliva pećinske brižnosti, osmjehnute našim strahovima.
Istinsko rođenje naše dražesne ljubavi tamo
bilo je u povojima. Ni nalik Onoj drugoj.
Onoj koja ne bješe kao zvijezda iznad u svjetlosti toj.
Nenađena od mudraca, nikada. Potrčimo.
Dolaze ljudi. Ne smiju nas ovdje uhvatiti
bez ikakve isprike u ovoj strogoj sredini.
O Robertu Frostu
U očima mu je tanana munja.
Gvožđe na ustima.
Obrve njegove nisu ni previše visoko niti nisko.
Veličanstven je on. Sa čvrstim stanovištem.
Neko ko zrači iz obične krvi.
Neko čija posebnost dopire iznutra.
Preslovio sa američkog engleskog za Hiperboreju Radomir D. Mitrić
