Kakva je slika svijeta u kome živimo sada?
Sukobi, dehumanizacija prostora-vremena, detronizacija
vrijednosti, nihilizam, nedostatak altruizma, govore o onome što Amin Maalouf
problematizira u svojoj knjizi Poremećenost
sveta-kada se naše civilizacije iscrpe. Živimo u kaosu, očaju gdje „nevidljiva ruka“ ili ruke upravlja/ju našim globalnim realnostima, u
jednoj epohi u kojoj se svako oseća primoran da maše razvijenom zastavom svojih
pripadnosti, i da stavi na znanje svojim sagovornicima da je dobro video
njihovu zastavu. A koje su to
pripadnosti? Pripadati komu, čemu? Nizovima vrijednosti smještenim u
registratore nihilističke sadašnjosti. Ne postoje ili samo u naznakama postoje „vrijednosti“ (minima moralia) zato jer vrijeme post-moderne unatoč inovacijama ne
donosi skladnost, ne donosi stabilnost pripadnosti jer pripadnost u svakom
slučaju znači netrpeljivost prema Drugome, Različitome. Ja te ne razumijem zato
jer je toliko vrijednosti koje se prelamaju, aproprijacija se čini nemogućom,
dolazim(o) do emotivnog fijaska. Koja je moja utopija? Čemu se vratiti, za čim
se osvrnuti? Što je utopija danas? Živjeti u harmoniji različitih ili živjeti
utopiju istih- utopiju otkupljenja na nekom od svjetova koji predstoji
(monoteistička shema). Kakav je etički ambijent danas? Rastrzani smo između
kulture i prirode, ekonomije i stvarnih potreba običnog čovjeka-
egzistencijalnih i to možemo zahvaliti čitavom nizu postapokaliptičkih stanja
koja počinju Velikom depresijom 1929. onom koja
je dovela do društvenih kataklizmi, do divljanja fanatizma, do lokalnih
konflikata, do razbuktavanja svetskog ratnog požara (Maalouf). Taj
požar je sličan onome koji je repetitivan u Fahrenheitu
451 Raya Bradburya – nestaje sva vrijednost kulture/a, spaljuju se knjige –
i simbolično doduše u stvarnosti, ali nestaju. Njihovu vrijednost zamjenjuju
informacije na internetu, veliki naslovi portala s tek nekoliko rečenica teksta
i ogromnim fotografijama. Gdje je
znanje? Raspolažemo li dovoljno znanjem kada dobivamo samo informacije? Kakve
informacije dobivamo? Površne – bljesak(bljeskove) ideje/a dok se zločini
događaju svakodnevno (i o zločinima koji se događaju svakodnevno); dnevnik
počinje zločinom- terorizmom koji se čini tako bliskim. Jesmo li zato, zbog straha od nepoznatog koji
tako ispoljava svoju volju došli do stadija emocionalne
nepismenosti/otupljenosti? One o
kojoj piše Galimberti-Nihilizam i mladi.
Autor navodi primjere zločina koje čine mladi
a da ne mogu i/li ne znaju objasniti uzrok (ako činim moram znati kako i
zašto činim to što činim ne bi li izbjegao besmisao). Takav ambijent sjajno je
oslikan Kubrickovom Paklenom narančom
kao i krajnost eksperimentalnog podobravanja.
Ako se moje „ja“ promijeni ne mora značiti da je ono ekvivalentno drugome, da
se u njemu nužno ogleda (tko je taj/onaj drugi?). Svijet je odveć kompleksan.
Marginalno može postati globalno, zato i možemo govoriti o poremećenosti, o dehumanizaciji-emocionalnom
robotizmu. S druge strane to marginalno također može biti self-destructive
behaviour kome se čin vraća neznanom sebi kao u filmu We need to talk about Kevin Lynne
Ramsay. Zločin ima svoj začetak u djetinjstvu te zatim kulminira. Bezazlena
bajka (Robin Hood) transformira se u nepoćudan (odnos) kraj filma-ubojstva/masakr
Franklina-oca i Celie-sestre i učenika. Zašto?
Zato jer je i majka (uzor-ak) nekoć zataškala vlastiti čin zloće slomivši
vlastitom sinu ruku. Tako se jedan čin nadovezuje na drugi a dijele ih godine
„njegovanja“ ili traganja za „sobom“ koje je osiromašeno i emotivnu
egzaltiranost transponira u sjećanje – traganje za „istim“ koje „sada“ biva
ostvareno doslovno te protagonisti sjećanja i njihov odnos ostaju jedini živući
(protagonisti filma) čija osnovica ponašanja i obnavljanja onog izostavljenog
„zašto-zato što“ sada ulazi u kontekst „mislio sam da znam ali više nisam
siguran“. Prvo „zašto“ nije postavljeno, nije izgovoreno; prvo „zašto“ nije
dočekalo prvo „ne znam“ ili „mislila sam da znam“- razlog ili mogućnosti nisu
se niti otvorili. Ako je tako i ako pitanje i odgovor očekuju šutnju, onda i
kulminacija šutnje, i godinama izostavljanje pitanja svoju svrhovitost
pronalaze jedino u činu obavijenom šutnjom- onim „nisam siguran“, odnosno (ili
zapravo)- ne znam. Emotivna otupljenost je krnje herojstvo ili Kevinovo
antiherojstvo, nadmoć i sistematizacija koja prethodi činu/činovima.
Ako govorimo o poremećenosti
svijeta onda čin zla ne treba čuditi niti njegova banalnost za koju se čini da se ne da razjasniti. Banalnost zla Krasznahorkai (Melankolija otpora) je reinkarnirao je u liku gospođe Ezster. To zlo
je trivijalno, egzogerantno. No, da li zlo kome svjedočimo u stvarnosti jest
takvo? Da li se može uopće raspravljati o ozbiljnosti jednog zločinačkog
pothvata? Zlo postoji oduvijek (ratovi: borba za premoć, borba za bogatstvo,
borba za prirodne resurse). Ono je sastavni dio egzistencije, postoje
odstupanja i njih je potrebno sankcionirati (krajnosti poput holokausta ili
genocida). Patološko (o)ponašanje koje je samo sebi svrha a negativno utječe na
okolinu jest ono sadističko ponašanje ravno De Sadeovim opisima -Dijalog između svećenika i umirućega-1782 ili Filozofija u budoaru. starim nekoliko stoljeća. Markiz priziva kulturni i religiozni
relativizam, ne bi li podupro argumente svog umirućeg čovjeka. Jedina konstanta
jest priroda, a priroda je ravnodušna prema onom što ljudi zovu porokom ili
vrlinom (Ihab Hassan). A što je priroda? Je li zlo ili zločin dio prirode? Zločin je, u svakom slučaju, tek jedan dio
pokvarenjaštva, politike ljudske slobode (Ihab Hassan).
A u čemu se ogleda ljudska sloboda? U odabiru. Ja želim biti
takav zato što se moj odnos sa/prema odabiru svojstva/svojstava prema kojim se
ravnam ogleda u Drugom, u odnosu/odnosima - sebi ne želim zlo pa prema tome ne
bih trebao ni tebi, zar ne? Ti odnosi ukalupljeni su ili smješteni u prostor,
ondje gdje se samoiskazuju ili ukazuju u pojavnosti. Ako je prostor
dehumaniziran, ako je boravak u tom prostoru takav da izaziva određeno
ponašanje onda postmoderno stanje (Lyotard)
možemo shvatiti kao stanje gdje je najuočljiviji Luciferov efekt (Zimbardo) s tim da su podjele mnogo zamršenije od
onih u zatvorskom životu. Odnosi su „tempirane bombe“- adolescenskih zločina-
kao u filmu We need to talk about Kevin, samosvrhovitosti
zločinačkog ponašanja kao u Paklenoj
naranči, ili primjerice teroristički napadi-kao vjerski zločini i/li
kulturocidi te razni oblici razbojstava kao rezultat poremećaja ličnosti. Znanost
je uznapredovala od industrijske revolucije pa naovamo, no može li ona
spriječiti porast zločina sankcijama, zabranama?
Svijet sada razmatra i suočava se s terorističkim čin/ovima
koji je/su ciljani čin grupe a ne pojednica iako pojedinac može djelovati u ime
ideje grupe. (U)Nutarnji i vanjski svijet, moguće ezoterije. Mikrokozmos i
makrokozmos ideoloških suplemenata, razdori kultura, individualno i kolektivno
nesvjesno. Riječ je i o odnosima intimne
i javne slobode (Žižek). Nije riječ o relativizmu, o poopćavanju nego
o prestrukturiranjima jedne epohe. Ako je kompjuterizacija donijela išta novo
što nije bilo nikad prije to je zaborav, instant sreća, instant uspjeh –
kratkotrajnost i mnoštvo sličnih scena obnavljanja te ideologije trenutka. Isto
je i sa katastrofama - uranjamo u njih dok pretražujemo internet, one postaju
dijelom „našeg“ svijeta i čine se bliskim, kao da se događaju u susjedstvu.
Odatle toliki strah od Drugog zato jer o drugom mogu znati jedanko kao što i
on može znati o meni – razmjena
informacija ili kontrola misli sijanjem straha.
Ukoliko postoji toliki strah riječ je o relativizmu, o svođenju
čina ili činova na globalni nivo. Obasipanje takvim informacijama bez sa/znanja
rezultira introvertnošću ulaskom u svijet vlastitosti, u svijet vlastite ideološke
obojenosti. Zato intimna sloboda može biti prelazak i bavljenje isključivo
sobom dok s druge strane javna sloboda može biti zaštićena u imaginarnom
svijetu interneta.
Što nam je dakle činiti? Kako se braniti i od sebe samoga ne bi
li introvertnost izvazvala kontraefekt -
pasivnost, depresiju i/li nihilizam?
Poremećenost svijeta i civilizacijska iscrpljenost o kojima
piše Maalouf nisu nastale odjednom, one su dijelom kompleksnijih odnosa čija
neartikuliranost ili neznanje o njima sada izazivaju ne psihološku već kulturnu
nelagodu (Galimberti) ili nesposobnost da se izbjegne egoizam. A egoizam
jača onda kad smatramo da je stupanj besmisla toliki da obezvrjeđuje svaku
pomisao o ljudskom dostojanstvu. Ne zaboravimo – ljudsko dostojanstvo kao
sintagma u stvarnosnom smislu vrijedi i bez introvertnosti, i bez vraćanja u
arhivu sebe-spoznavajućeg. U suprotnom se ne može shvatiti zločin kao patnja a
ne uživanje. Drugim riječima, veliki narativi koji govore o čovjeku, kao npr. epski
Metropolis Fritza Langa i jesu pokušaji da se kontroverznim sredstvima,
simboličnm prefiguracijama naznači da je: „Posrednik uma i ruke - srce“.
Slika Dore, Suvenir iz Škotske
