Glasnici
Ćutimo,
već satima ćutimo, riješeni
da ćutke
sačekamo glasnike, o glasnicima
ne znamo
ništa, ni ko su, niti kakva je priroda
njihova
dolaska, ali čekamo ćuteći,
ne
otvaramo usta, osim da udahnemo vazduh,
i to je
sve, nastavljamo da ćutimo i da ne gledamo
jedno
drugo, ja gledam u kapiju, ti gledaš u zapušteni
travnjak,
i ne pokušavamo da govorimo, znamo
opasnosti
koje nosi govor, stoga se ćutke držimo
prećutno
zadatog zavjeta ćutanja,
jer ako
progovorimo sve će se polomiti,
veranda
na kojoj smo raspašće se na hiljadu djelova,
kuća će
se do temelja urušiti, a mi ćemo nestati ispod ruševina,
uskraćeni
za tišinu.
Fotografija
Pod
lipom smo koja je starija od mene,
zasadio
ju je ujak kada je sagradio kuću,
a kuća
je već u dosta lošem stanju,
hrastov
parket je dotrajao, fasada je u ožiljcima,
a
pločice u kupatilu popucale i žute od starosti.
Pod
lipom smo i upravo se namještamo za zajedničku fotografiju,
toliko
smo dugo zajedno, a koliko imamo fotografija na kojima smo oboje?
Nekoliko,
samo nekoliko.
Ja sam
ružan kao i obično, i uz izgovor da me ne voli objektiv fotoaparata
već
treći put ponavljam slikanje.
Ti si
lijepa kao i obično, ne čujem tvoj izgovor, i na svakoj od tri fotografije
podsjećaš
me koliko sam u stvari srećan, polažem glavu u tvoje krilo i čuje se
još
jedno kratko škljoc.
Neopiranje
Bez
volje da se usprotivim, isuviše lijen za bilo kakvu borbu
bez
riječi se prepuštam ruci koja me odvlači u nepoznato,
ruka je
naizgled obična, uobičajena fizionomija jedne ruke,
izgleda
kao bilo koja ruka, ali njena snaga nije obična, druge
ruke su
znatno slabije, drugim rukama bih se možda i suprotstavio,
držeći
me za vrat ruka odvlači moje pokoreno tijelo u prostor
koji ne
znam, oči pokušavaju da uoče bilo što već viđeno,
ali bez
uspjeha, svijet oko mene čini se potpuno nov, tuđ, prvi put
ugledan,
popločan hodnik kojim se vučemo ruka i ja kao da je beskonačan,
završetak
se ne nazire ni nakon nekoliko sati hoda, ili to i nijesu sati,
moj
osjećaj za vrijeme nije pouzdan u ovim okolnostima, možda su minuti,
a možda
i dani, ali bez obzira, svakako traje dugo putovanje na koje sam krenuo
ne
svojom voljom, a opet bez otpora, bez i glasa protiv,
dok
nogama jedva dodirujem keramičko tlo ruka podupire moje ruke,
koje
padaju niz mlitavo tijelo i liče na sasušene listove na sobnoj biljci,
ali
nastavljamo put, ruka je odlučna u namjeri da me odvede,
gomila
neonki osvjetljava hodnik, i to me ne malo zatiče, ipak
hodnici
su najčešće mračni i zapušteni, ovaj je besprekorno čist,
i dalje
ćutim, ne negodujem, mada bih vjerujem imao razloga za tako
nešto, lijen
da pokrenem jezik, da upregnem usne i oblikujem glas
i dalje
u tišini prihvatam putovanje i ne znajući odredište niti bilo što
o mapi
puta dopuštam ruci da me vodi, da me vuče poput lovca koji
vuče
ustrijeljenog vepra, ne izvijestivši ga pritom o daljim planovima.
Silazak
Nikada
nijesam sišao u podzemlje svoga grada
javlja
mi se dok posmatram bulevar iz bašte kafea,
bezbroj
šahti i portala za donji svijet obznanjuje se mojim očima,
cijeli
jedan svijet pretpostavljam, koji ne poznajem,
a prošla
su stoljeća otkad je predak zemljoposjednik kupio
pola
grada, o čijem podzemlju ne znam ništa.
Životinje
iz donjeg svijeta nekad izađu na površinu, i to je sve,
jedina
veza s civilizacijom ispod,
ili
iznad, u slučaju da je neko još dublje u zemlji, ispod njih,
to su onda
već dva svijeta o kojima ne znam ništa,
a toliko
ih je možda ispod njih, ispod, ispod,
u
nedogled ispod
