Kada te napustim
svijet bije mrtvo
poput mlohavog bubnja.
Zazivljem te nasuprot pomaljajućim zvijezdama
kričeći u grebenje vjetra.
Ulice promiču brzo,
jedna za drugom,
udaljavajući te od mene,
i svjetiljke gradske bodu mi oči,
tako da više ne mogu razaznati tvoje lice.
Zašto bih te ostavila
ranjavajući se na oštrim ivicama noći?
Knjižara
Pjero je ostario.
Nosio je naočare
i držao knjižaru.
Opijum i kukurijek
prodavao je između korica knjiga,
i parfeme cijeđene iz vena stare bjelokosti,
i otrove izvučene iz lotosova sjemena svenulog prije stoljeća
istanjene do prozračnosti alabastera.
Pjevao je neku ubogu pjesmu s kadencama što se ponavljaju
glasom hladnim kao frule
i piskavim kao rasušene violine.
Stajala sam ispred radnje,
prstima prebirući ugodne pergamene nekog drevnog toma,
listajući njegove listine,
kad se mrtvi mjesec nadnio nad moje rame
saosjećajući sa zelenom glatkoćom nad stranicom.
Tad pročitah:
„Ja sam Gospod Bog tvoj, nemoj imati drugih bogova mjesto mene“.
Kroz vrata se začuo podrugljivi potsmjeh,
poput kuckanja raslabjelih talambasa
jer je Pjero na trenutak prestao pjevati
da bi me gledao kako čitam.
Boja breskve za mjehur od sapuna
ČOVJEK je stvorio simfoniju.
Iz akorda duše svoje.
Note su uzlijetale poput poleta sjenica,
skupljale se i visile
nalik pčelama nad grmom siringe,
gomilale se klikćući jedne na druge
u jakom naletu
rušeći su u istovremenoj velelepnosti
veličanstvenog skončanja.
Sve to je on čuo,
ali su komšije čule samo graktanje
piskutavog i polovnog flažoleta.
Primoran da traži drugi smještaj
sklonio se pod lukove mosta,
za rijeku pod njim moglo bi to biti zgodno
jednoga dana.
Umjetnica
Zašto se pokoravaš zlatu i purpuru?
I zašto se zatamnjuješ presavijenim svilama?
Zar ne vidiš da mogu kupiti brokata u bilo kojoj krojačnici,
da se ne gušim u sumračju svih ovih boja.
Kako bi bila blijeda, i prijeka,
kako pitoma;
Tvoje bi se obline podigle nagore poput potoka,
kao bistri vodeni mlaz,
drhtala bi kao voda što pršće,
kolebala se, uzvraćala i podrhtavala.
I ja bih isto podrhtavala,
gledajući.
Školjkice i šljokice,
a ipak mislim da bih mogla podnijeti ljepotu tvoju neosjenčenu.
Proljećna ravnodnevica
Miris zumbula, poput blijede magle,
leži između mene i moje knjige;
I južni vjetar koji ispira sobu,
čini da plamen svijeća podrhtava.
Nervi me peku od prskanja kiše po kapcima,
i nelagodno mi je od navale
zelenoga korijenja
napolju, u noći.
April
Ptica je jutros cvrkutala na mom prozoru,
a preko neba je bilo iscrtano mrežno oblačje.
Dođi,
izađimo u otvoreno prostranstvo,
jer srce mi skače poput ribe spremne na mriješćenje.
Leći ću pod bukova stabla,
ispod njihovoga sivoga granja,
u plavilu niksica i šafrana,
leći ću među njih,
I osloboditi se ovog preobilja ljepote,
A ono što se porodi iz toga biće radost tebi
što me voliš.
Prilagodio sa američkog engleskog za Hiperboreju Radomir D. Mitrić
Prvobitno objavljeno u Pančevačkim Sveskama.
