U ovom plitkom potoku
oni padaju i povijaju se naprijed dokle se mamac
uzvraća na njih. O, znam
šta bih sad trebala reći: silovit je osjećaj žarenja
u tijelu dok joj se jajašca oslobađaju, a mliječni oblak
sperme njegove ih ubrzava. Trebala bih stajati
na mostu sa fotoaparatom,
kadrirajući bijelu pjenu brzaka u kojima se jedan
lučno uzdiže na trenutak u konačnici svoje krasote.
Ali moram sići dolje među stijenje
koje je zaostalo od lednika,
čučnuti nad vodenim rubom
gdje ih smrdljiva gomila leži,
i gdje jedna vrana balansira i uranja
kljun sopstveni u jedno mrzlo oko.
Proučiti moram malene te rupe,
urezane u kožu, beskorisne njine škrge,
plaštove crnih muha. Ne mogu
ih natjerati da propjevaju. Željela bih to
ali sve što one mogu jeste da otvore
malo šire usnice
pa voda uvire u njih
dok mi se ne učini kako se i sama davim.
Na mostu čeka turistički autobus,
i neko maše, dozivlje,
kako je vrijeme, a vodena struja i dalje raste
podižući prljavštinu sa dna pokrivajući njome ikru.
Preveslao sa američkog engleskog do Hiperboreje Radomir D. Mitrić
