LJUBAV U DOBA MRŽNJE
Koraci postaju sve više bolni i tmurni
Otkako nemam nje kraj sebe
Da smiraj duše dajem joj svakog dana
I da imam razloga za smijeh
Sada kada je daleko od mene vijekovima
Čini mi se da osjećanja nikada ista nisu bila
I da ljubav je sve ono što nam treba
Jer samo tako možemo biti sretni
Ali doba mržnje danas je došlo
Kada više se ne cijene neke stvari
Sitnicama plaćamo opasno mir
Koji nikada ne može biti opostojani
Ljubav je sve ono što je preko potrebno
Ali vještina koju bi dao zarad zagrljaja tvog
Nikada više ne mogu da vratim se nazad
Jer smisao duše jeste tvoja pojava
Sada kada smo daleko jedno od drugog
I moja osjećanja naglo su nestala
Samo pustolovine u mojoj duši
Ostati će kao vječna uspomena
Ono što sam sanjao sada nije kraj mene
I žalim sva ona vremena iza sebe
Kada bi mogao vratiti sve ono što sanjam
Ali nikada ne mogu, jer je daleko od mene
Ljubav u doba mržnje ne vraća se nazad
LJUDSKOSTI NIKADA DOSTA
Kakva su vremena danas došla
Niko nikoga danas ne podnosi a sve bi dali
Da se to ponekada promijeniti može
Evo nas u dobu gdje eksperimentisanje dolazi
I pokuda za ljubavi je postala akronim
Boli i netolerancije jedno ka drugome
Onda kada bi sve bilo super
Zapravo shvatiš da ljudi neprestano odlaze
Tako bez pola riječi, dok zora sviće
I ne možeš ti vratiti neke trenutke u životu
Kada je sve bilo tako dobro i divno
I ljudskosti nikada dosta u svijetu
Ali sve ono što mene boli danas
Rado bi da mogu vratiti taj osjećaj
Kao bumerang u životu sve se plaća
I uspomene koje su nekada posebne bile
Sada više nikako ne mogu da budu opisane riječima
Jer riječi su ogledalo duše, a djela pogotovo
Razloga stotinu imam da ti kažem
Da ipak mogu da budem sretan sam sa sobom
A saznanje da ipak više nisam tvoj
Tjera me na neke muške suze bez prestanka
Pa u četiri zida osamim se i shvatam jednostavno
Da nikada ne mogu biti ono što jesam
Sve dok uspomene moje i dalje lebde u zraku
Ustajalom, ali ipak opostojanom
Moji snovi i dalje mogu da budu jednostavni
Samo ako si ti u njemu opostojana
Ali džabe kada više nisam tvoj
Postao sam zbog tebe ničiji!
PERIPETIJA SNOVA
Novo jutro, novi dan
Moja peripetija snova i dalje je živa
Ali neopostojana otkako tebe nema
Prirodna nit koja i dalje je u meni
Tjera me da razmišljam dva puta
Da li je sve ovo vrijedno sreće
Ili pak nešto sasvim drugo
Ja ne pomišljam na kraj
Ali jednoga dana ako nestanem ti
Ti znaj da si uzrok moga bola
Dok se smijati ja mogu do sutra ti u lice
Ipak kažu da biti nečovjek je loša stvar
A ja samo se nadam da osjećanja moja
I dalje će da budu jednostavno opisana
Jer ljubav je ono što meni treba
Ja živim od danas pa sve do sutra
I čini mi se kao da je proljeće
Moj kraj više nema smisla
Kada nema tebe pokraj mene
Ja ću biti dobro jednoga dana
Sve dok i dalje imam sebe
Ja imam ono što se zove razum
A ti nemaš ono što se zove poštovanje!
