Poznost
U
dnu, ili ispod njega, u jednom uglu koji ima da ispriča ono što mora da navede,
da najavi, jedna vazna podsjeća na sve što može tišina da nagovijesti. Ona
svjedoči. O zatvorenosti. Ili o melanholiji. Ili o nekim zbijenim, neshvaćenim
smjehovima. O odjecima, unutra, izvan, preko. O sabijenim, dovoljno izvedenim
krivinama, zakrivljenostima u svjedočenju. Ona može da iznese - jedan dječak
može prići, jedna riječ može se pojaviti, svi ostaju pri vrhu, ili pri oblini.
Ali ono što je unutra: jedan odsječeni dio svjetlosti, koja uvijek pada ukoso i
dopire samo do jednog dijela njenog vrata. Vazna ima vrat, ruke, obline, ima
dno, sigurno u svom stajanju, u čvrstom narečju otmenosti. U višestruko
mračnoj, nepojmljivoj unutrašnjosti skupljeno je svo opstajanje duha, duha koji
kruži, koji osluškuje sebe, koji pamti druge, duha koji može da preispita i da
uspostavi ono što traje. Melodije pjevanja jednog naroda, istrajnost jednog
kamena, istrajnost jednog razumijevanja i življenja.
Tišina.
Mrak. Svjetlo. Zauzimaju svoj oblik, u njenoj sigurnosti, kao u krilu nekog
silnog, razjarenog, ali ipak nežnog anđela. Znali smo za kuće u kojima su vazne
starije od potomaka. Postavljene na mjesto slično starješinama, među kućnim
predmetima, one vladaju riznicom svih predmeta u kućama. Postavljene na mjesto
gdje uvijek sijaju, gdje im je odsjaj najpotpuniji. Otmenost ima samo jednu
svrhu - da bude otmenost. One govore o kući koliko i graja potomaka koji trče,
koji se smiju, traže hleba i mlijeka, da bi imali snage za igru. Vazne imaju
snagu da znače sve, da upotpune sve priče o kući. Stvari imaju svoje trajanje,
i u trajanju, koje je konveksno, svoju sjenu, svoje praćenje, svoje zauzimanje,
nastojanje i odustajanje.
Molitvu,
koja je uvijek za nešto predmetno. Oprost od nečega što ih guši. Stvari se
guše. Ali koga tačno treba osloboditi (i od čega sve?)
Od
značenja koje mu ne pripada.
Od robovanja onom što ne zaslužuje pomen.
Godina
“Pretvaranje
religija svjetine.” Tako je pisao jedan pjesnik, slijep na oči, ali ne i na svjetove.
Abu A’la al-Ma’arri — koga mnogi nazivaju najdubljim od svih koji su govorili u
jeziku koji voli metaforu više nego istinu. Možda baš zato je znao istinu.
Kroz
poluotvoren prozor jedne tihe, spokojne kuće u Bagdadu, one zime kad je
svjetlost dolazila kasno i kratko trajala, provlačila se sjena — možda od
sunca, možda od nade. Neki su rekli da je bio sumnjičav prema svakom dobrom
znaku. Drugi, da je znao u što da sumnja, i u što da se pouzda. U svakom
slučaju, vjerovao je jedno: da se čovjek bolje vidi ne kad govori — već kad
ćuti, dok gubi.
Jednog
dana, u tom gradu začina, svitaka i izdaja, jedan pisar je izgubio ono što je
najviše volio. Ne dom. Ne ime. Ne imetak. Već rukopis.
Rukopisi
su tada bili dragocjeni. Skuplji od zemlje, ponekad i od krvi. Pisar je znao da
to nije dovoljno. Jer ono što je stvarao nije bilo cijenjeno po vrijednosti,
već po glasnosti. A on nije imao glasa. Samo pero. I tišinu.
Zato
nije bilo nikakvog iznenađenja kad je jednog jutra shvatio da je njegov rukopis
nestao. Samo jedno ispravno sređen svitak, nad kojim je proveo više godina nego
što je proveo u snu. Bio je rukopis o prevodima sa grčkog, o složenosti jezika,
o težini pjesničkog metra u prenosu iz jedne duše u drugu. Bio je rukopis o
nerazumljivom. Zbog toga je bio svet.
Onda
je stigla vijest: rukopis je pronađen. Prepisan, preuređen, doveden kao dar
vladaru. Onaj koji ga je iznio pred dvor — dobio je nagradu. Zlatnike.
Povlastice. Položaj.
A
on, pisar i prevodilac? On je znao. Znao je svaku liniju. Znao je gdje je
rukopis greban noktom, gdje je tinta bila razrijeđena suzom. Znao je ko je
uzimao, kada, i gdje su spalili original. Sve je znao — osim jedne stvari. Nije
imao dokaz.
Otišao
je namjesniku. Govorio mirno. Ne zbog pomirenja, već zbog samilosti prema
jeziku. Molio je da se razmotri. Bez svjedoka. Bez galame. Samo istina, ako ima
mjesta za nju.
Presuda
je bila jednostavna.
On, koji je govorio — nije dokazao.
Oni, koji su šutjeli — nisu optuženi.
On je uzrokovao nered. On je kaznio
samog sebe.
Dvadeset
udaraca bičem. Zabrana objavljivanja. Povlačenje iz javnog znanja. I još jedno:
da isplati odštetu za optužbu. Godinu dana.
Kazni su prisustvovali mnogi. I oni koji
su ga pokrali. I oni koji su ga slavili.
A
on? On je stajao, kao što stane samo neko ko zna razliku između bolova i
istine. I nije rekao ništa.
Kada
je godina šutnje prošla, pisar je otišao vladaru. Nije se nadao ni odšteti, ni
slavi, ni povraćaju časti. Došao je — jer je znao nešto što drugi nisu: da
znanje ne može šutjeti zauvijek. Govorio je tiho, ali jasno:
„Ispitaj mene jednog, i njih četvoricu —
svakog posebno. Pitaj nas o detaljima koje ne može znati niko, ko nije pisao. O
jeziku, o značenju. Koliko ima dijakritika, gdje su stanke, koliko tačno
stihova. Kako se prenosi ‘psi’, a kako ‘theta’ tamo gdje su ostavljeni
samostalno. Kako se metrički prenosi grčki anapest u arapski gazel. Pitaj nas
to. I potom — neka tvoji svjedoci, i moji, uporede odgovore s tekstom. Ne
tražim kaznu. Samo tražim da se zna.“
Vladar
ga je gledao. Neki su šaptali da ga je htio ponovo kazniti. Drugi — da je šutio
od stida. A vladar je rekao samo jedno:
„Neka bude.“
I
tako je bilo.
Jedan po jedan, ispitani su.
A kad su svi odgovori zapisani, sve
poređenje izvršeno, kad su sve sumnje bile istrošene i više nije ostalo ništa
što bi moglo zakloniti istinu — istina je ostala sama. I bila jasna. Otkrivena.
Kradljivci
nisu znali ništa. Nisu znali čak ni gdje u tekstu stoji njihovo ime. Ni koliko
ima poglavlja. Nisu znali pjesmu. Nisu znali šta su rekli.
Pisar
je znao. Sve.
Vladar
je ustao. I šura[1]
s njim. Kazna je izrečena bez gnjeva, bez oštrih riječi. Samo zakon. Bičevanje.
Gubitak časti. Nijema sahrana. Nema pogrebne molitve. Nema oproštaja.
Nakon
svega, neko ga je upitao:
„Zašto si prihvatio kaznu, kad si znao
da nisi kriv?“
Pogledao
je ispod obrva, kao neko ko više ne razdvaja bol od razumevanja:
„Kako nisam bio kriv? Zar nisam bez
dokaza izgovorio optužbu? Kriv sam bio, jer sam u bezumnosti govorio ono što
nisam mogao pokazati. Bezumnost je teža od krađe. Bio sam na istini, ali bez
dokaza. A istina bez dokaza je samo varka. Ko ima jedno, a nema drugo — nema ni
jedno ni drugo.“
„A
zašto si, poslije svega, otišao vladaru? Kako si ga uvjerio?“
„Zato
što sam znao da zna jezik istine. I zato što sam znao nešto drugo: da svijet
sumnja u pravednost kada vladar kazni čovjeka znanja. Dok sam bio u tišini,
slušao sam svjetinu. Govorili su. I znao sam kako da to iskoristim.“
„A
šta ti je vladar rekao na kraju?“
„Ništa.
Dao mi je odštetu — ne iz riznice, već iz svog ličnog uloga. Potpisao je
vathiqu[2].
I svake godine, od tada, za svaku brazdu od biča, dobijam po jednu zlatnu riječ
u tišini.“
Pišem Vam…
Pišem Vam ovo pismo, da ne brinete. Ako ne brinete toliko, da brinete još manje. A ako ne brinete nimalo, onda da ne brinete zato što ne brinete ni najmanje. Stvari na površini blijede. Nijeme su. Ne umiju da se odbrane, kada zaborav krene da ih utire. Svijest želi nešto drugo. Više, ili trajnije. Ne nešto u čemu će uživati, već nešto čime će se potvrđivati. Vi ste se toliko trudili da vam budem nebitan, da ste potpuno zaboravili kakve obaveze morate imati prema meni. I to ne zato što ja bilo šta tražim, nego zato što imate tu obavezu. Uzeli ste je. Čovjek je manje zahvalan. Ali, kome? Nezahvalnost je postajala vrlina, prema onima koji su uvijek-i-svuda sebi pripisali dijelove Boga. Davanje je imalo mnogo lica, i nečija su očevidno lijepa, upečatljiva, a nečija su se previđala, kao lica onih koji su, zabrinuti, krili se, sklanjali se, da nečije veliko zlo prođe. Ko god se upustio u svijet, postao je njegov dio, i svijet je zaimao vlasništvo nad njim. Tu je teško nešto prevazići. Lica se lome preko nas, uhode nas, lica nas proganjaju do najdubljeg dna našeg bića, prateći i želeći da otmu. I sama smiješna, smiju se svemu i svakome, živeći isključivo za prevagu, zlato ili samo ono što: ispod vela krije još jednu izlišnost. Žena koja mi je rekla: Sjećam te se od prije deset godina, nema ni traga onoj nasmijanosti. - potom sam je zagrlio i pokazao joj: da je niko neće zagrliti prisnije od mene. I ona je to spoznala.
[1] Versko-pravni senat u islamskom pravu. Mogu
ga sačnjavati ljudi raznih obrazovnih profila, poželjno što raznolikijih kako
bi svako mogao iznijeti dodatnu, neponovljenu perspektivu, viđenje i sud. Uslov
je da ljudi budu vjernici poznati u narodu kao čestiti i umni ljudi.
[2] Ukaz
Naslovna fotografija: Steen van Brunhilde, Pixabay, free license
