4 i 47
volim se probuditi prije svitanja
dok je crna tinta noći još gusta
i o danu što počinje ništa nije napisano
zove li se subota ili možda srijeda
i idu li u pravom smjeru oni što
u mimoilasku s ranilačkim
kakvo bi to djetinjstvo bilo
na autobusnom stajalištu pored nje
kao u sjeni srednjoeuropske katedrale
veličanstvene i vječne
iako joj jedva trideset
još s ničim poljuljanom vjerom
da je oko tebe sve dobro
kakvu mogu imati samo djeca
onda na bulevaru, pored džamije
u mimoilasku s ljudima kojima se
smješiš i u kojima ne vidiš prijetnju
i okolo parka kakav više nigdje nisi
i nećeš vidjeti jer drugdje u parkovima
ne rastu trešnje, sve do pijace s tezgama
na kojima obavezno stoji tačna vaga
gdje ti kupuje marelice i breskve
jer si bio dobar i jer njih najviše voliš
dok se ti držiš za njenu suknju
što miriše na njemačko privredno čudo
pa u robnoj kući gdje gleda
nove štofove
dok ti gledaš pokretne stepenice
na koje bi se rado popeo, ali te strah
jer vjeruješ da voze sve do neba
iako voze samo do odjela s muškom trikotažom
i napokon u crkvi marije zvijezde gdje prvi put
čuješ orgulje i vidiš oslikane zidove
čvrsto joj stišćeš ruku jer ti se od toliko ljepote
vrti u glavi kao mladom bachu dok prvi puta
sluša slavnog buxtehudea
na povratku kući
u autobusu što preko rupa u asfaltu
preskače kao supermario
tebi je muka
ona ti stavlja ruku na čelo
i ti zatvoriš oči i više ih nikad
ne želiš otvoriti jer te strah
da sve to ne nestane
fragaria vesca
šumske jagode, za koje u enciklopediji stoji
da rastu po proplancima i rubovima šuma
šikarama i krčevinama sjeverne zemljine polutke
da su cijenjene zbog sočnih i ukusnih plodova
i lišća navodno ljekovitih svojstava
te prisutne u bapskim pričama
raznim pučkim vjerovanjima i bajkama
kao dijete za prvih ljetnih dana brao sam
s braćom po brdima zavičaja
nastojeći pritom da ih sakupim
više od starijeg i manje od mlađeg
to mi po prirodi stvari nikad nije uspijevalo
ali me nije pretjerano ni rastuživalo
jer je na kraju dana sve ono što bismo
nabrali, pa donosili kući
mater dijelila na tri posve jednaka dijela
i svima bi nam tako jednako oduzimala
i isto tako jednako dodavala
jer drugačije nije ni moglo
niti bi drugačije smjelo biti
i nigdje i nikad
a ipak jest
STJEPAN SIROVINA rođen je u Kotor Varošu godine 1978. U Zagrebu i Sarajevu studirao teologiju i filozofiju. Piše i prevodi uglavnom poeziju, te ju povremeno objavljuje na web-stranicama (ivanlovrenovic. com, strane. ba, polis. ba, prometej. ba…), kao i u časopisima (Poezija, Susreti… ). Za svoje pisanje nije kažnjavan.
Živi u Münchenu, gdje radi kao bibliotekar na odjelu za istočnu i jugoistočnu Europu u Bavarskoj državnoj biblioteci. “Zastava na tiramolu” njegova je prva knjiga.
šetačima pasa
vraćaju se kući ili još topli od
vraćaju se kući ili još topli od
noćnih zagrljaja tek je napuštaju
i ulice su još prazne od tramvaja
i automobila, i miruju ptice u krošnji
drveta pod našim prozorima,
kao i topovi na trebevićima ovog svijeta
jer i najrevnije zločince jednom savlada umor
i ti u positio dextra dišući pravilno
i lako oživljavaš moje
umrtvljeno meso
i ništa još ne naslućuje
i ništa još ne naslućuje
da će oluje ipak biti
sretno djetinjstvo
roditelji nam nisu čitali
sretno djetinjstvo
roditelji nam nisu čitali
pred spavanje
i to je možda najbolje
što nam se nije dogodilo
ako se dobro sjećam
između kristalnih čaša
i porculanskog servisa za čaj
koji se također nisu upotrebljavali
stajale su samo
biblija, kapital i liječenje biljem
kakvo bi to djetinjstvo bilo
da smo tad već spoznali
da ćemo jednom odrasti u svijet
pun nepravde i bolesti
i da nam spasa
nema
na autobusnom stajalištu pored nje
kao u sjeni srednjoeuropske katedrale
veličanstvene i vječne
iako joj jedva trideset
još s ničim poljuljanom vjerom
da je oko tebe sve dobro
kakvu mogu imati samo djeca
onda na bulevaru, pored džamije
u mimoilasku s ljudima kojima se
smješiš i u kojima ne vidiš prijetnju
i okolo parka kakav više nigdje nisi
i nećeš vidjeti jer drugdje u parkovima
ne rastu trešnje, sve do pijace s tezgama
na kojima obavezno stoji tačna vaga
gdje ti kupuje marelice i breskve
jer si bio dobar i jer njih najviše voliš
dok se ti držiš za njenu suknju
što miriše na njemačko privredno čudo
pa u robnoj kući gdje gleda
nove štofove
dok ti gledaš pokretne stepenice
na koje bi se rado popeo, ali te strah
jer vjeruješ da voze sve do neba
iako voze samo do odjela s muškom trikotažom
i napokon u crkvi marije zvijezde gdje prvi put
čuješ orgulje i vidiš oslikane zidove
čvrsto joj stišćeš ruku jer ti se od toliko ljepote
vrti u glavi kao mladom bachu dok prvi puta
sluša slavnog buxtehudea
na povratku kući
u autobusu što preko rupa u asfaltu
preskače kao supermario
tebi je muka
ona ti stavlja ruku na čelo
i ti zatvoriš oči i više ih nikad
ne želiš otvoriti jer te strah
da sve to ne nestane
fragaria vesca
šumske jagode, za koje u enciklopediji stoji
da rastu po proplancima i rubovima šuma
šikarama i krčevinama sjeverne zemljine polutke
da su cijenjene zbog sočnih i ukusnih plodova
i lišća navodno ljekovitih svojstava
te prisutne u bapskim pričama
raznim pučkim vjerovanjima i bajkama
kao dijete za prvih ljetnih dana brao sam
s braćom po brdima zavičaja
nastojeći pritom da ih sakupim
više od starijeg i manje od mlađeg
to mi po prirodi stvari nikad nije uspijevalo
ali me nije pretjerano ni rastuživalo
jer je na kraju dana sve ono što bismo
nabrali, pa donosili kući
mater dijelila na tri posve jednaka dijela
i svima bi nam tako jednako oduzimala
i isto tako jednako dodavala
jer drugačije nije ni moglo
niti bi drugačije smjelo biti
i nigdje i nikad
a ipak jest
ovako je govorio fra zvonko b.
sve češće
gledajući svoju vrstu
mislim se:
da sam ja bog
bio bih isti kao i on
ako ne i gori
u podzemnoj
u podzemnoj
na sjedištu meni nasuprot
uz prozor prepun golog mraka
djevojka čita poljsku konjicu
nisam je ranije vidio
vjerojatno neću ni poslije
niti moram da bih je kao u bajkama
volio kako se nekad voljelo
zastava na tiramolu
u povečerje, uoči nekog državnog praznika
na prozoru pušim i osluškujem tišinu
između glasova i zvižduka radnika gradskog
komunalnog što peru ulice i vješaju zastave
dok čekam da mašina završi sa otkuhavanjem
pa da i ja objesim našu
STJEPAN SIROVINA rođen je u Kotor Varošu godine 1978. U Zagrebu i Sarajevu studirao teologiju i filozofiju. Piše i prevodi uglavnom poeziju, te ju povremeno objavljuje na web-stranicama (ivanlovrenovic. com, strane. ba, polis. ba, prometej. ba…), kao i u časopisima (Poezija, Susreti… ). Za svoje pisanje nije kažnjavan.
Živi u Münchenu, gdje radi kao bibliotekar na odjelu za istočnu i jugoistočnu Europu u Bavarskoj državnoj biblioteci. “Zastava na tiramolu” njegova je prva knjiga.