Tri musketara banjalučke poezije

Tri musketara banjalučke poezije



/MILAN RAKULJ/


Gluvi putnik


Uzalud mi se unosiš u lice
obeshrabrujući glasu razuma
ja sam klasični model skitnice
neimenovani čuvar lokalnog druma,

pusti me da vladam ulicama
u mom skromnom kružnom putovanju,
da prkosim zatvorenim granicama,
dalekom svijetu i novom svitanju,

da gromove hvatam zubima,
da mi kišnica briše ime,
da umrem u sopstvenim mislima
i da vaskrsnem u tuđim,pusti me,

nemoj da pričaš, više ne čujem
savjete za manipulaciju mog hoda, 
ne želim da slušam, sad putujem
gdje god me može ponijeti sloboda:

u jeftine ljubavne promocije,
u mračne budžake vlažnih soba,
u kafansku buku prljave provincije,
u pakleno tihu atmosferu groba;

napuštam te moja zdrava pameti
što bi me koštala običnog života,
tačke s najmanje bodova na meti,
nesrećne kugle sedmičnog lota;

iz probisvjeta ograničenog pokreta,
iz mrtvaca kog ništa ne boli,
iz ptice skraćenog leta,
izaći će duh koji putuje i voli.


Recept da umreš dobar


Napuni u se dobre večeri
za dobro prosto da ti budi dar
vjeran njoj ti pobjegni nevjeri
i spoznaj recept da umreš dobar

probudi ono koje vrijedi
najljepši dio svoje prošlosti,
ne dozvoli slici da blijedi
neka ti je osjećaju kosti

oprosti sebi grijehe svoje,
bdij u lijepom dijelu sebe,
budi od onih koji postoje
za taj tren bez ikakve potrebe

ne kuni ništa što došlo nije
i neispunjene želje pusti
da odu i budu bilo čije
samo im se otmi iz čeljusti

zijevaj iza onog što prolazi
na vremenu nikad ne budi škrt,
snalažljiv može da se snalazi
sve dok ga ne presretne smrt

a svi znamo da svakog presreće
ta jedina pravda na svijetu,
pored nje tvoje prostranstvo sreće
obično je polje na ruletu;

zbog toga mri svake dobre noći
i sav u dobrom  umri jednom bar,
mnogi u zlu sjede čekajući,
ali ti uvijek idi dobar.


Slovenske duše


Našem narodu ne trebaju pokojnici
on oplače i živog čovjeka.
Bili mi na frontu ili u kafani
iako nam je svugdje sloboda cilj
kao da uvijek lagano umiremo
za nama se osjeća neki majčinski žal.
Slovenske duše, na muku navikle,
ipak ne prihvataju ništa osim sreće
kod nas je tako – po genetskom kodu,
nebo je naša glavna teritorija
stoga nam je i teško na zemlji.
Ko nas ne zna rekao bi da smo
u surovoj borbi sa samima sobom
a ne u običnom dijalogu sa svemirom;
svađamo se i mirimo kao godišnja doba
i uvijek nanovo ostajemo naivni.
Laici su o nama mislili štošta
a pametni baš od nas
naučili šta je to ljubav.



Stihovi za jednog agnostika


Ona je neoboriva činjenica sadašnjosti,
ljepši dio čovječanstva, nastala čudom.
Ona je dokaz teškog života u meni,
zbog njene tvrdnje, da niko ne zna
kako je nastao svijet i kuda isti teži 
u dalekom i nedokučivom svemiru,
ja zaboravljam kako izgleda dokolica,
satima tražim odgovore a ne mogu ih naći
i to samo zato što ona uporno neće
toliko dugo da mi napusti misli.
Ona vjeruje u nešto a ne zna u šta
i svojim shvatanjima me navodi na grijeh
jer u njenoj zbunjenosti vidim svoju šansu.
Ona svaku noć sanja a uglavnom 
se ne sjeća o čemu se tu radi,
i njeni snovi zaboravljeni boga pitaj gdje
zainteresovali su me više od sopstvenog života.
Ona je kosmopolita, kada priča o metropolama
moju glavu zablokiraju saobraćajne gužve
i blicevi turista sa fotoaparatima.
Ona nikad nije otišla na odmor dva puta 
na isto mjesto, jer uvijek postoji  
nešto što želi a još nije vidjela,
stoga se trudim da razmišljam
o pustim i egzotičnim krajevima
kako bi se što ljepše osjećala 
i više zadržala u mislima mi.
Ona pojma nema da tamo nema svjetskog čuda
koje bi se moglo porediti sa njom
i da je kao glavna atrakcija 
sebično izložena samo očima mojim
dok mi svaku noć krade po dio sna
ne bi li slučajno tako lopovski tiha
zadužila svekoliko srpsko pjesništvo.


Flaša


Više ništa ne osjećam,
više ništa mi ne paše,
 dušu ću da ispvoraćam
odvojite me od flaše.

Više me nema ko grditi
konj sam, piće me jaše
od amova ne mogu vidjeti
odvojite me od flaše.

Prosipam prazne priče,
traćim vrijeme vaše
pod, pod nogama, mi se miče
odvojite me od flaše.

Legitimaciju drži mi radnica,
eno je iz diskonta maše,
moja pređena je granica
odvojite me od flaše.

Sam na sebe sam kivan
prolaznici me se plaše,
znam da sam agresivan,
ali odvojite me od flaše.

Hvata me, počinjem luditi
ispio sam sve trenutke naše,
više se ne želim truditi
ne odvajajte me od flaše.


Milan Rakulj

























/DANIJEL GATARIĆ/

Šuma


To je kao kad imaš astmu i trčiš prema šumi,
mali si i plašiš se, ali tako je doktor rekao.
Možda je proljeće i polen ti smeta,
ali tata je tu i navija za tebe.
Bojiš se šiblja i zmija, guštera, pčela,
samo ti ne ostavljaš tek tako fanove.
Stigao si do šume, pola puta je već gotovo,
bojiš je se, mračna je, tiha i sablasno nepoznata,
i zato trčiš nazad još jače,
pluća reže na tebe i srce rafalno tuče.
Ali hej, čuješ bodrenje, zato nema stajanja,
otac te grli i lavlje je ponosan.
Ti kriješ to bolesno štene u sebi,
a suza je u znoju i nikad nisi sam.
Tako je bilo i kad si otišla,
samo navijači su zakazali i od šume nisam bježao



Topla svetost sunca


Rusko sunce u prozoru i prazno dvorište,
umjetne slike nakežene porodice,
ne smeta mi zaista, ali ti hodnici su uski i ogoljeni,
prašnjavo bijeli oltari promašenih umjetnika.
Zašto? Zašto sobe ne počinju odmah?
Ne ceri se, imaš Koenovo remek djelo u očima,
Moram poći prema tebi,
u duge kafanske provokacije,
u neprestano zujanje u ušima...
Mirisi na kraju su teški, krv je sveta,
ne trebamo je olako prosipati.
Mislio si da sam tek stidljivi čudak
i da ne znam gdje je brahijalna arterija,
ni ja ni moj nož... sad je odveć kasno,
a sve što sam htio reći
je da zaista ne volim hodnike.
Nešto nas veže i ometa, sada smo bliski,
sada smo uplašeni i blijedi, sada smo jedno,
sada smo zbunjeni stranci u hodnicima
i ostaće nešto gotovo erotsko, u tom nožu,
u jauku, u svoj toj toploj svetosti ruskog sunca
koja nervozno kapa i kojoj će sutra
neko iskreno da se moli.



Slatke laži


Zvijeraš očima,
uvijek treskaš ramenima,
naduvaš obraze i držiš vazduh,
tablete pomažu,
piće, molitva.
Uvijek ljudi oko tebe,
praviš djecu, onda bježiš,
ponovo počinješ,
tablete pomažu,
piće, molitva.
Sto maraka na ikoni i
prosut vosak,
čekaš....
Ponovo počinješ,
ne slušaš komšije, lažeš djecu,
tablete pomažu,
piće, molitva.
Uvijek ljudi oko tebe,
ženino raspeće sa grudi gleda,
neće te obgrliti
i On bolno savi glavu i noge,
sam sebi kažeš Amin.
Tablete pomažu?
Piće?
Molitva?


U magnolijama


Moglo je biti ubistvo ili obična rana,
tu je trebalo čekati, skriti se, u magnolijama.
Možda je trebalo voditi istragu, čekati dokaz,
čekati antičku sudbu, sigurno tu u magnolijama.
Srne su krile svoju utrobu, možda je trebalo vidjeti
to čudo prirode, jedno rađanje
i to baš tu u magnolijama.
Možda sunce drugačije gleda,
možda je tuđi dodir presladak,
ako pogledaš očima djevojčice,
tu preko plota, u magnolijama.
Majka je dugo grdila,
djevojčica nije dolazila danima,
majka ne zna, majka ne razumije,
šta je sve možda tu iza, u komšijinom vrtu,
u krvlju natopljenim, samooprašujućim
na sve otpornim, sablasno lijepim magnolijama.


Karma


Cvijeće, dvorišne kuće, ljetovanja, zimovanja, kućni prijatelji i male viljuške, cvrkutavi smijeh komšija... rezervisano samo za vas
nastale iz ljubavi, a ma čije?
A sjeništa, a plaže, a prljavi lavaboi
i hladne guzice od kočaka ili u najboljem slučaju haube žutog stojadina.
Osjetiš li srećniče, osjeti li se na nama odmah
kao neka treća sisa svemira,
kao pretenciozna muzika
ili upadljiv nazgrapan hod, je li ti sad neugodno?
Mi jedemo rukama, spavamo od tri,
glođemo dane pivom, čekamo neki paket,
šarmeri igre na sreću, a tvoj špil je odvijek kod tebe, karma je talična,
ti si rođen iz ljubavi i ne voliš guštere ni zmije
i sad sav važan i ozbiljan u roza puloveru kažeš abortus je greška, a nisi još sve ni upoznao,
nas sitne lopove, kurve, hulje i neradnike...
možda ne znaš ni svoju mamu tako dobro
kako ona recimo poznaje dizajnerska rešenja
žutog stojadina, emotivna na različite enterijere.
Možda je to sve tvoje instant karma,
zapitaj se bar jednom podšišani Lenone.


Danijel Gatarić















/GORAN GAVRIĆ GRGA/

Uputstva za umiranje


Baci se pod voz, konjino!
Osim dosadnog kukanja,
možeš li učiniti nešto više, nesposobni stvore?
Prosvijetli moždane vijuge puščanim zrnom.
Učini to odmah, bez okijevanja,
potrebno ti je hitno reprogramiranje.
Eksiraj esenac, nitkove, i Sokrat je učinio nešto slično.
Zapali se na trgu. Spepeli se. Uči od budista.
Daj, doživi već jednom tu dugo očekivanu katarzu.
Istrči pred autobus sa lošim sistemom za kočenje.
S vijadukta, odakle si nekad pogledom ispraćao
svoju izvještačenu divljakušu, ne znajući da te vara,
napravi lastu, izvedi spektakularan prelom,
i dočekaj se na šoferšajbni nekog bjesnog citroena.
Uljepšaj ljudima turodno popodne.
Umri sa stilom, bolje će te oplakati!

Nagrdi se na vrljiku. Ogledaj se na dnu zdenca.
Umjesto pjetla ranoranioca popjevaj sa koca!
Spotakni se s tavana. Poleti sa terase, sa vrha solitera,
i dočekaj se na svježe očišćenom pločniku.
Nećeš omanuti, takav srećnik valjda nisi, dangubo!
Uzmi pogrešan set ljekova iz svoje skromne kućne apoteke.
Učetvorostruči dozu i sklopljenih okica poljubi nebo.
Spoji struju i vodu doživjećeš slobodu!
Smandrljaj se niz stepenice kako bi svojim,
praznoglavim stanarima, koji žive jednobojne živote,
priredio fenomenalnu cirkus-priredbu u stubištu.
Kičmeni stub neka ti ispegla šleper teškotonac,
dupke pun građevinskog materijala.
Pričaće se o tvojoj famoznoj masaži.
Zaspi u snijegu, u smetovima, tu ćeš se najbolje ugrijati.
Stani pod nesiguran strop. Izazovi zemljotres.
Prošetaj do kamenoloma, Sizife.
Završi sa igrankom, sa dramom.
U korito vrele vode se zagnjuri,
učini uslugu svom tovljeniku.
Ne treba ti bolji đakuzi.
Ugovori sastanak sa trafo-stanicom,
nema ti jeftinijeg solarijuma, bićeš reš-pečena majmunčina.

Poput onog pjesnika otisni se s mosta!
Biraj, imaš li imalo soli u tikvi?
Nestani u planinama, u gudurama.
U najljepšu moguću noć,
kad zvijezde padalice sipaju ko lude
i zaljubljeni parovi se ševe do iznemoglosti,
objesi se o najljepše drvo.
Ili o štok, o kvaku na vratima,
ili o skupocjeni luster, ako može da izdrži
teret tvojih godina!
Umri sa stilom, bolje će te oplakati!

Našmrkaj se, dabogda se našmrko!
Uzmi konačno i taj, nešto veći šit, i tvoj san
krcat vagonima naučne fantastike, niko prekinut' neće.
Popričaj sa svojim venama. Naoštri žilete.
Ispusti tintu, ukrasi sobu jednobojnim vitražom.
Ručnom granatom zagrij stomak,
i komšije će prisustvovati
vrhunskoj izložbi unutrašnjih organa.
Pusti plin i diši duboko.
Nakljukaj se vijagrom, umri na njoj.
Utopi se u onom viru,
gdje si se sladio rumenim seljančicama,
onim koketnim namigušama,
koje su, da ne povjeruješ,
postale dobre majke
i trenutno ljuljuškaju djecu.
Udavi se već jednom i nestani,
kad od tolikog prediva, od takvog šarenog klubeta,
nisi mogao jedan normalan kaputić da izvezeš.
I umri sa stilom, bato, bolje će te oplakati!


Blato


Pokušavala je majka, trudio se i tata
nesrećnog sina da podignu iz blata.

Zalud borba bješe, u blatu mu lijepo,
prepozn'o je sudbinu i krvnički je ščep'o.

Okružen stihom, pićem, valima nečujne buke
proživljava i dalje samo njemu znane muke.

Pogibe za istinu koju ne vidi niko,
ili možda neće? a on bi za nju crko.

Opominju, sputavaju, kloni se opijata,
prilagodi se većini, digni se iz blata.

A on i dalje, pogibeljno, u kaljuzi kleči
upozoravaju - takav umobolnik treba da se liječi.

Izopačio se, odudara, nakazan je i loš
što neće s hijenama u zajednički koš.

Namamljuju ga sjajem, otvorili mu vrata,
ali draže mu je blato od njihovog zlata.


Želim da me puste


Želim da me puste da radim šta hoću
bubica budem danju, ljuta zvjerka noću.

Želim već da shvate to ne činim s hirom,
trubadur sam, boem, pod crnim šeširom.

Želim da me puste i da me ne krote,
kud me vode misli nosi me živote.

Želim, konačno, da shvate da mi nema lijeka
formiran sam oblik do kraja svoga vijeka.

Neću da me trgaju od zadimljenih kafana,
nek' iz jedne rane nikne trista rana.

Iz stare će rane procvjetat' nova, mlađa,
ta iz teških muka i pjesma se rađa.

Želim da me puste da rukama golim
stvorim nešto svoje i beskrajno da volim.

Ja čovjeka volim i sve bi za njeg' dao
mada i taj čovjek - davno me izdao.

Zato stih za stihom iz suza da se lije,
od neispisane pjesme nema gore pogibije.

Neću da mi govore da ne vidim ništa,
i da put koji slijedim vodi do gubilišta,

te na njihovim greškama da tolim svoju glad,
jer svaki bijeg od sebe direktan je pad.

I u zemlju kad me stave nebesa će da drhću
jer moj glas, majko, ne prekida se smrću.

Ponavljaju mi stalno kako ne znam gdje sam,
želim da me puste da budem to što jesam.


Uspavana


Zviždi Sjeverac, kukuruzište šušti,
nad selendrom srdi se oblačak,
iz đubrišta smradnog lubenice niču,
pred kapijom mačku tuca mačak.

Klokoće, vri voda, bujaju potoci,
oranice plodne osvojila glina,
iz ptičjih jaja legu se poskoci,
urušava se seoska tišina.

Dugouha mrcina kupusište dira,
raspjev'o se kokot, nestao je mir,
provali se ambar pun pršuta i sira,
nerast od svinjca sagradio manastir.

Kišurina pljušti, štala prokišnjava,
uštrojena bičina na kobilu skoči,
pred robnom kućom oteli se krava,
trže se seljančica i otvori oči!


Riječi

                                  Mileni

Znamenitosti blistave gradim.
Dižem ti dvore zlaćane
od slova, da paze te i krase,
svak' da ti se klanja, divi...
...Na to mi uzvraćaš - gaćane
moj, od toga se ne živi,
od toga se ne živi!

Ljubičice od šarenih riječi
meko ti zadjevam u kosu,
da tješe te i hrabre
kad oblaci dođu sivi...
Sa tvoje usne na to se prosu:
od toga se ne živi,
od toga se ne živi!

Na plavoj zvijezdi stanujemo,
u garsonjeri od nebeskog krova.
To što zavide nam neki
nismo im za to krivi...
...A ti ćeš opet: Mani se snova,
od toga se ne živi,
od toga se ne živi!

A šta ćeš kad kolijevka škripne
i majušno čedo nam zakmeči,
šta će ga uspavljivati nježnije
ako neće riječi,
ako neće riječi!



Goran Gavrić Grga



















Whatsapp Button works on Mobile Device only

Pretraga. Dijakritički znaci su obavezni. Nakon toga pritisnite "enter".