Shodno svojoj istorijskoj superiornosti nad ostalim civilizacijama, kao duhovni basen neprekidnih previranja, Mediteran ne određuje samo naš duhovni, kulturni, geopolitički, ekonomski i već uveliko atipični građanski milje. Štaviše, njemu dugujemo sve, suštinu etničkog profila malih naroda što prirodno oblikuje i naš lični identitet. To tako srećno potvrđuje Kamijev usklik – Mi, Mediteranci kojim potiskuje suvoparni evrocentrizam Frensisa Bejkona u geslu – Mi, Evropljani. Naravno, ni Mediteran, ta neprikosnovena istorija van prošlosti i najduži rodoslov življenja, nije nastao sam od sebe. Rađao se dugo, mrežeći gigantske struje nepomirljivih kultura sa četiri strane svijeta kako bi mukotrpno stvorio svoju autentičnu – Petu stranu mora.
…..Oličena varničenjima duha, svojim bogatstvom zasjenila je relativno novi proces sticanja evropskog subjektiviteta proizašlog takođe iz multikulturalnosti, kao striktno mediteranske kategorije. Mediteran predstavlja srce današnjeg evropskog bića, a ne obrnuto što prilično vješto serviraju standardizovane teorije globalizma. Sjedinjene suprotnosti ovog mitski gordog mora od čijih se dubina Aristotel bojao često prevazilaze zdrav razum jer, primjera radi, reformacija isključuje mnoge njegove zemlje uzrokujući kontrareformaciju, dok, s druge strane, crkva, kao jedan od stubova ondašnjeg sredozemnog bića, tako paradoksalno potiskuje njegovu tradiciju time što u prvi plan ističe istoriju pobjednika kao svevišnjeg nespremnog da nam podari darove stvarnosti ako ona na Mediteranu uopšte egzistira pod suncem. Prije bi na realnu sliku danas nimalo idiličnog Mediterana trebalo baciti žmirkavu svjetlost iz nekog zapuštenog bordela da što slabije vidimo protivrječnosti koje se zbog slabljenja mediteranske kohezije udaljuju, postajući slabe lokalne vrijednosti. Zadivljujuće lebdenje između plamena svjetskosti i leda regionalnog omogućava Mediteranu ulogu svjetske pozornice, kako to vidi Brodel. Granitno postojana i vječna, ona uključuje i geografiju, ali ne kao prostor, već visove, pučine i obale slobode. Zato, nimalo slučajno, Brodel neka mediteranska ostrva, kao i gradove republike, smatra prvim istorijskim ličnostima. Toliko je nadmoćan Mediteran da je svojim palimpsestičnim iskustvom podijelio svijet na prosperitetni Zapad i zaostali Sjever, mudro skrivajući svoj južnjački dignitet kako bi što bezbolnije prisvojio krvavo sukobljene cjeline. U svojoj geocivilizacijskoj simbiozi prostora, dragulja istorije i vremena, on je opstajao kao vatra potpaljena razlikama na sred hladne pustinje evropskih ideja. Taj plamen se održava još od Grka (oslobođenih od Persijanaca) i Rimljana (koji pobjeđuju varvare i pirate) i od tada uranjamo u to more demokratije, mare nostrum koje su kao svoje, ne isključivši posve religioznu dimenziju, prihvatili i mnogi islamski narodi, manje iz ljubavi, a svakako više iz razloga očuvanja svog pojedinačnog bića što najljepše ilustruje primjer Berbera. Zato mediteranstvo označava svojevrsnu vjeru u snagu malih pred velikima, simbol je nezavisnosti i otvorenosti prema drugačijem i neispitanom.
…..Kontradiktorno je i to da finansijski dominantni atlantski svijet koga je Mediteran otkrio, stvorio i prenio mu iskustva monoteizma, filozofije, ekonomije, izumiteljstva i čega sve ne, danas tom istom stvoritelju, prijeteći, nalaže da ispunjava zadatke, poput stupanja u kojekakve vojno-političke saveze, navodne mirnodopske misije ili uvede jedinstveni jezik i monetu. Uprkos tome, tu vidimo jasno izražene granice pacifikovanog Unutrašnjeg mora ali zar i takve krivulje znatno marginalizovanog Mediterana nijesu bedem koji spriječava udare američkog i ruskog globalizma na malene lokalne entitete.
…..Koliko svečana, toliko krvava istorija, kao i maglovita zbilja ovog Mora, sadržana je u brodskim dnevnicima odiseja, ratova za slobodu i osvajanja. Ona pripada humanističkim i retrogradnim ideologijama, beskrajnim knjigama, muzici, mapama, kao i sudbinskoj vezi sa dalekim svjetovima. Da je na Mediteranu hladni Istok itekako prisutan vidimo na primjeru pozorišnih izvedbi ruskih klasika ili kroz investicije (?!) naftnih magnata u primorske gradove na Jadranu. Zar platna Van Goga ne krase salone katalonskih zamaka? Kako to da brazilski fudbalski mag Ronaldinjo donosi jednom mediteranskom klubu titulu prvaka Evrope, kako je samo još jedan Mediteranu posinjen izvanjac, argentinski fantasta Maradona sa, do tada malim Napolijem, osvojio Italiju i donio pehar Evropske fudbalske unije u Napulj 1898.
…..Sa kakvim užitkom slušamo Šopena u Veneciji, čitamo Šekspira u Atini ili, umorni od šetnje, zastavši pred antičkim nekropolisima na Malti, ispijemo limenku Cranberry đusa proizvedenog u Oregonu. Jednostavno, pretvorivši epske bitke u lutkarske predstave a potom posvećujući skitnice i vidovnjake umjesto prinčeva, Mediteran bi bio mrtav bez umjetnosti svojih protivnika. On dopire sve dokle se protežu vino, poezija, masline i palme. Prostire se, dakle, svugdje i uvijek, donosi slobodu, opire se hegemoniji a i sam je osvajač, sveprisutan je i mrijesti se u eksploziji potpaljenom civilizacijskim sudarima i stapanjima.
…..U noćima kiša, dok vrtoglavica obuzima i usta se suše od podgoričkog sjevera, ležeći u postelji, bez oružja i novca, postajem neko drugi! Otpijam gutljaj vina i završavam čitanje Vježbanke jednog grčkog pjesnika i čujem šapat da sam od sada vlasnik svijeta jer su vina Mediterana i njegove pjesme posvuda. Daruju prometejski usud i titansku moć da sam svugdje istovremeno i uvijek.
…..Vlasnik svijeta iz toplog sobička! A sve to nije magija.
…..Mediteran je više od nje!
***
…..Među brojnim naučnicima i spisateljima koji su pokušavali uroniti u najdublje tajne civilizacije Mediterana i bili, koliko god to simbolično zvučalo, po nacionalnom opredijeljenju Mediteranci, izvjesni su paradoksi. Oni su posljedica njihove intelektualne percepcije Sredozemlja i njegovog duhovnog ognjišta čije granice je nemoguće utvrditi. Čini se, ipak, da su Kami, kao romansijer mitskih čarolija, i Brodel opsjednutnaukom pjevanja slavne mediteranske istorije, prošli najduži put osvjetljavanja postojanja, enigmi i opstanka ovog solarnog svijeta koga ni jedna istorija nije mogla do kraja spoznati ili ograničiti leksikonima i kartografijom.
…..Evropa je, za Kamija, modus deficiens dok Mediteran označava svjetlost lišenu geografije i smještenu između suprotstavljenih filozofija poimanja života i kulture. One, ni u kom trenutku, neće naći zajednički jezik ili sklopiti primirje u svoju korist, ali kada je u pitanju žrtvovanje Mediteranu ipak svoje mačeve stavljaju u korice, postajući ujedinjene karike mediteranskog savršenstva, paradoksalno, zavisne jedna od druge. Zato su blagotvorne tenzije na Mediteranu najuspješniji fermenti za nastanak podcivilizacija koje su istovremeno i faktori nužnog opstanka mediteranskog bića. Istovremeno, Brodelovo svođenje Mediterana na kontinent ne predstavlja isključivi pokušaj njegovegeografske lokalizacije. Prije će biti da je nazivanje Sredozemlja kontinentom samo slikovit doživljaj njegove moći i prikaz jedinstva tog neponovljivog svijeta za sebe.
…..Zato, i geografija, i vrijeme, i prostor, pa čak i duhovi civilizacija, na Mediteranu čine vidljivu istoriju upokretu toliko sraslu sa našom svakodnevicom da antički ili kipovi afričkog Mediterana, ne nikako onog turističkog iz prospekata, na našim pjacama nijesu kipovi i stranci, već sagovornici i prijatelji često mudriji od nas. S druge strane, smatrajući Sredozemlje geocivilizacijom napetosti, sukoba i trvenja sa drugim prostorima, pa čak sa svojim istočnim i zapadnim polom, Brodel potvrđuje tezu o eksperimentalnom prostoru ali ne sluti da tako sprema sebi klopku oličenu u tvrdnji o cjelosti duha i organizma svjetske pozornice. Mediteranski identitet, oprostorivši svo znano i neznano vrijeme, sjedinjuje razlike i odbija istosti, njegova krv vri kao vino u bahanalijama a njegovim vinom nazdravljaju varvari, plemići i (anti)globalisti u znak pomirenja. Naravno, dok to god Mediteranu bu de odgovaralo. Prilično kritičko tumačenje Boga na Sredozemlju stavlja Kamija nasuprot kulta religije svojstvenog Brodelu. Ali, opet i po ko zna koji put, homogenizacija razlika uspješno i plodotvorno pacifizuje sve njihove dileme.
…..Opravdano je mišljenje o Mediteranu kao otklonu od nacionalističkog mraka i mrijestilištu građanskihideja koje čine sjeme demokratije Starog kontinenta nastalog upravo na temeljima mediteranske civilizacije. Zahvaljujući njoj, uz mnogo poteškoća, on opstaje s obzirom da, poučen iskustvom Mediterana, ujedinjuje svoje različnosti. Da mediteranski suverenitet pripada slobodnom čovjeku lišenom romantičarskih dogmi i totalitarnih ideologija XIX i XX st, potvrđuje u jednoj slikovitoj ispovijesti i Fernan Brodel – Iznad svega bio sam opsjednut Mediteranom u toku mog dolaska u Alžir. Mogao sam biti istoričar Njemačke, govorio sam pristojno njemački. Ali, služio sam vojsku u okupacionim trupama u Rajnskoj oblasti i osjećao sam izvjesno razočarenje u nacionalističku Njemačku. Onda sam napravio pogrešan potez i okrenuo se Španiji, onda takođe nacionalističkoj. (…). Ali, sa Mediteranom sam odmaglio.
…..Tako je otkrivena unutrašnja sloboda ovog francuskog naučnika. Na takvom mliječnom putovanju traženja svoje zaboravljene sjenke, u lavirintu gdje svoje evrocentrične zablude probadamo strasnije od kože Minotaura, pišući po ogledalu zamagljenog zavičaja, mi ne tražimo samo Mediteran istorije, već same sebe. Kao što je poslije svega, Brodel godinama i decenijama ostao zbunjen pred Mediteranom, tako svoja razmišljanja prepuštam nedoumici – da li Mediteran sebe podrazumijeva sebe dobrovoljno zatočenog u njegove arhive ili je to Mediteran isebljenja s obzirom da roboti globalizacije ruše sve pred sobom pa i granice svjetla od mraka, slave od poraza, arija od plemenskih doboša, berzanskih računala od alhemije. Lakše nego što je nadživio horde varvara, upivši njihovu samoživost u sebe, prije nego što se oglušio o prijetnje bipolarnog svijeta pred njegovim kapijama, grijući se na vatri sukoba nuklearnih sila i trpeći agresivni izvoz američke demokratije, Mediteran će i iz tunela globalizacijskog haosa izaći kao pobjednik. I biće ga, u nama ili njemu, svejedno, dok vrijeme iz pješčanog sata ili klepsidri curi. A kada i mjerenje vremena prestane, njegov pustinjski pijesak i kapljice mora curiće da istoriju i budućnost, kao kapitele Mediterana, upravo po našem urođenom i sudbinskom Mediteranu mjerimo.
* * *
…..U knjizi Voda i snovi Gaston Bašlar vrlo smjelo ali i rizično tvrdi da se mitologija mora tiče samo lokalnog područja, kao i da Ofelijin kompleks, taj osjećaj nemoći na razmeđi vode i neba zapravo obuhvata volšebno rađanje smrti. Ove koliko pesimističke toliko i nihilizmom obojene tvrdnje na račun mora i u sprezi sa duhovnom šarolikošću i eliksirima istorije, tako lijepo i vješto demantuje Brodelovo viđenje. Po njemu Mediteran ne predstavlja more spremno da služi iz razloga što je ono prevashodno more oluje prepuno izazova,kolopleta, zavjera i svakovrsnog rizika. Između ova dva suprotstavljena mišljenja, senzibilitetom kultnog pjesnika, Sen Džon Pers prilazi moru ontološki, svom svojom energijom, kao što tromjesečni dječak prilazi dojkama matere, kličući – More što ga u sebi nosimo, do presićenja daha i zaključenja daha.
…..Niti jedno od ova tri tumačenja mora i njegove civilizacije, ne podudara se u potpunosti sa stanjem promjena, preobražajima i konstantama crnogorskog Mediterana. Ovdje se Bašlarova lokalnost mitologija mora ili ljudi, svejedno, doima apsurdno jer svi kulturološki i duhovni slojevi našeg Mediterana – od dukljanskih, vizantijskih, rimskih, venecijanskih i islamskih – ukazuju na bogatstvo i raskoš svjetskosti što isključuje svaki provincijalizam duše, i prije same pomisli na njega. Sva ova Jednost, mliječnim putevima razdvojenih ali opet nekako sjedinjenih, civilizacija, a ne znam da li je to nama uopšte jasno, crnogorskom Mediteranu daje veličanstveni karakter univerzalnog.
…..Kada je u pitanju Brodelov stav o nepredvidivosti Mediterana, tog Unutrašnjeg mora planete koje ne želi nikome da se potčinjava, ni tu civilizacijski dragulji našeg mediteranstva ne idu baš pod ruku sa tim. Možda krucijalni razlog leži u činjenici da su mediteranski akvatorijum naše zemlje, raznim istorijskim špekulacijama i nepravdama, predugo kontrolisali trenutno jači i veći entiteti ili imperije, imajući zadatak da svoj uticaj na njemu zadrže što duže. Ipak, to naše mudro more, iz kojeg se i Njegoš, baš kao Homer, napajo i tolio žeđ, strpljivo je izdržalo teret tuđinaca i osvajača, upijajući u sebe sve njihove kvalitete i dostignuća da bi ih, na kraju, darovalo svojoj domovini kao neki, basnoslovno vrijedni, ratni plijen. I sve domaće, ono iskonsko ali isve tuđe preobraženo u naš identitet, samo su prsti na ruci naše mediteranske sreće i sudbine. Iz tog razloga, Mediteran je bio i ostao domovinom crnogorskog bivstva uprkos našim čestim i bolnim istorijskim epizodama kakve su, primjera radi, mondijalizam, jugoslovenstvo ili povodljivi imperijalizam susjeda. Persov slogan – more do smrti, opet ne nailazi na bezuslovni prijem u crnogorskom dijelu Sredozemlja jer tu se postavlja logično pitanje – kakve smrti, šta je zapravo smrt na Mediteranu, fizički nestanak ili samo prolazni san, da li možda flert sa istorijom ili vječno brojanje talasa što se vraćaju iz prosidbe duša školjki? Po meni, vjerujem i Bogu, Crna Gora ne može nikada umrijeti, besmrtna je i vječna, tako da se njen mediteranizam mora isključivo tretirati kao najstvarnije, iz metafizike i svakodnevice donijeto, uzdarje naslijeđeno od istorije a ne kao neki trenutni i geopolitički sadržaj pomodarskih tendencija.
…..Ali, uprkos protuvama vremena i istorije, Mediteran je naša neprekinuta linija na dlanu, biljeg ili potkožno more na lijevoj strani grudnog koša i krv mastila kojim, ćirilično ili latinično, potpisujemo svoje bratstvo sa njim. Zato, u Borhesovoj beskrajnoj enciklopedijivječnosti, našu domovinu i Mediteran naći ćemo pod istim slovom: Montenegro – Mediterraneo. Bože, kakvog li radovanja i povlašćenosti! Zauvijek.
* * *
…..Ali, uljuljkan u svojoj svetoj i jedinstveno bogatoj prošlosti i slavi, Mediteran je polako gubio osjećaj zamodernitetom koji je okretao kompas savremenog života sasvim novim vidokruzima – Novom Svijetu, Istočnoj Evropi i nordijskom regionu, prvenstveno zbog makrofinansijskih faktora multinacionalnih kompanija i sirovina. Početkom Trećeg milenijuma, dah bića ne ide više ispred identiteta učinkovitosti što diktira aktuelnni globalistički obrazac življenja. Stoga su deklaracije o oživljavanju Mediterana posvećene osnivanju slobodnih zona trgovine ostale mrtvo slovo na papiru. Sjetimo se samo rezolucija u Atini, Marseju, Đenovi, sporazuma potpisanih u Napulju, Tunisu, Splitu, Palma de Majorki ili konferencija u Barseloni, Malti… Iako su sve vjere na Mediteranu postale organski veza ne za ovaj duhovni prostor, ipak, nijedna se nije uspjela modernizovati iz razloga što se prosvjetiteljska misija vrlo sporo probijala do mediteranskih zidina, laičnost još sporije.
…..Čini se da se duh i idejno slovo Mediterana nijesu uspjeli sjediniti sa samim Mediteranom i stoga Mediteranu treba novi Mediteran koji bi ekonomski moćan pratio ostatak Evrope i aktivna svjetska tržišta da bi opstao, sačuvavši svoju veličanstvenu prošlost, dušu i nevjerovatno bogatu istoriju na koju smo svi tako ponosni i srećni. Baš zbog toga, jedan novi vaskrsli, autohtoni, prepoznatljivi, investiciono izazovan i ekon omski stabilan mediteranski kontinent, kao finansijski nezavistan i kompatibilan sa savremenim svjetskim gibanjima i turbulencijama, mora biti realnost da se jasno vidi i osjeti iz kosmosa i svojih otoka a ne neki egzotični muzejski raritet i kamena uspomena uplašena da je ne zaborave, kako ga mnogi globalisti doživljavaju. San o oporavku, kao i vraćanje na svjetsku scenu grandiozne mediteranske civilizacije, može postati realnosti samo ako, sukobima rastrzano Unutrašnje more i danas od provizorijuma Evropske Unije potcijenjen i zaboravljen Mediteran, smogne snage i vlastitim pregnućem odredi svoju sudbinu, budućnost i uticaj. Zavisnost od današnjih država Starog kontinenta izvan Sredozemlja – kojeg je sam Mediteran stoljećima stvarao na svojim obalama – te evropskih moćnika i njihovih nalogodavaca preko okeana, nas bi Mediterance, posebno manje narode, poput Maltežana, Katalonaca,Hrvata, Crnogoraca i uveliko evropeiziranih Francuza, Grka, Italijana, Španaca i drugih, doveo u svojevrsni geto, namećući nam da neko van Mediterana odlučuje o Mediteranu.
…..No, onako kako je ljepotom i duhom, drevnim civilizacijama i mudrošću, pobijedio sve osvajače, od Van dala i Ostrogota do novopečenih Evropljana, nadamo se da će modernizovani Mediteran, svojom duhovnom snagom, kulturom, politikom i resursima, ponovo postati media tera, centar svjetskih dešavanja i geopolitičkih mijena naše planete. Jer takva civilizacijska energija objedinjenih razlika kroz bezbroj milenijuma, jednostavno ne može biti prezrena, marginalizovana i preimenovana u kojekakvu regiju evropskog i sistema pod ingerencijama NATO pakta.
…..Pošto smo, valjda, još uvijek homo sapiensi, učinimo trzaj, prenimo se, hodočastimo sebe i svoje mediteransko ognjište ponovo zapalimo njegovim razlikama. Toliko snažno da evrofanatici, globalisti i vojni integralisti izađu iz svog mraka, vidjevši na mediteranskom suncu sve svoje tragične maske, totalitarizam samo njima zna ne demokratije i ideološke pustinje.
…..Konačno, naspram njihovih, naše su geografske pustinje najljepši aleksandrijski vrtovi sa hiljade vrsta cvjetova. Možda ih njihov magični miris otrijezni i izvede iz globalističkog pakla.
* * *
…..Ako ne budemo čuli maestralne zvukove svoje mediteranske baštine, istorije, sopstva, sudbine i sjutrašnjice, ne možemo se nadati da ćemo više ikada čuti sopstveni glas, jer civilizacija Mediterana sva je naša biografija a njegova svjetlost nada naše đece. Ako želimo da izbrišemo sebe i Crnu Goru sa mape svijeta, do voljno je dazaboravimo Mediteran i odreknemo se krštenice po kojoj smo Mediteranci kao dio veličanstvenog civilizacijskog korpusa. No, na žalost, danas Mediteran više nije nas Mediteranaca, nego interesna sfera globalista. Zaboravljajući svoje mediteranstvo, kao svojevrsnu konfesiju, ne možemo biti ozbiljan faktor u kreiranju svjetskih geopolitičkih i kulturoloških mozaika i prijeti nam marginalizacija. Ipak, vjera u ljekovitost morske soli, sunce istorije, more neprekidnog trajanja misli i jedinstvo razlika, ispred je svih trendova svjetske politike pa i globalizma. I nadživjeće ih! Ali i poraziti, baš kao što je Mediteran svojom mudrošću, ljepotom i identitetom suprotnosti nadvisio i pobijedio sve varvarske nasrtaje i savremene imperijalne tendencije, upijajući iz njih svaku, pa i najmanju, vrijednost da bi ih, na kraju,proglasio svojim blagodetima. Zato, prosvijetlimo se Mediteranom! Samo tako možemo živjeti duhom, dostojanstvom i prkosom našeg sredozemnog zavičaja, čuvajući nevinost čistote sunca, one ognjene zvijezde od Heraklovih stubova do Bosfora, od palmi na jugu do maslina na sjeveru našeg sredozemnog Beskraja.
…..Sa čime drugo da izađemo pred prvi očni treptaj i nesigurne korake naših potomaka? Romorenje najvećeg i najdubljeg mora kultura i civilizacija u njihovim ušnim školj- kama mora odzvanjati zauvijek, isto kao što njegov šum predstavlja njihovu jedinu gramatiku. Samo na tom jeziku soli naša i imena mediteranskih svjetova, neće postati prah bezdušne uniformizacije i zaborava. Po jednom Biblijskom predanju, kada su stabla rekla maslini da im bude kralj, odgovorila je – Zar da se odreknem ulja svojega. Kao maslina, mi Mediteranci, oduvijek naborani, mudri, lakovjerni, hedonisti, prvosveštenici i, možda, prestari za epohu nemilosrdnog materijalizma, erozije etike i reklamerstva, bili smo i bićemo svojevrsne masline istorije u pokre tu i nikada se ne možemo odreći krvi svoje mediteranske.
…..Još mi u ušnim školjkama odzvanja pjesma Klaudije Mori sa festivala u San Remu 1994. godine – Mediterraneo…
…..Iskoni čovječanstva, anali naših života i stvaranja, raskoš i tragizam trajanja, te sunčana kazaljka na kompasu vječnosti, stali su u tu jednu jedinu riječ pred kojom je svjetskost samo slovo u beskrajnoj enciklopediji mora i vječnosti.
Izvornik: Časopis Eckermann kojeg Hyperborea toplo preporučuje
