JUTRO U NOVI DAN
Usamljen, sa riječnim licem,
rano izjutra na obalama,
taj čovjek sa očima od oblaka,
gazi jutro u novi dan.
U snu prebire otiske prstiju,
misli da u njima otkucava srce,
a tišinu ubija samo topot
ljudskih koraka...
Nađi mjesto da budeš skupa
sam sa sobom,
znaš li da se možeš podijeliti,
isto tako,
sam sa sobom?
Šta da ti pričam, ti lijepo lice,
sa rukama u mulju,
ideš gaziš jutro u novi dan.
OTKLJUČANI DUHOVI
Ono kad je muzika bila najvažnija,
ono kad je srce bilo na okupu,
stranice knjiga upijane kao zrake sunca.
Vjetar, vazdušasta lakoća,
sakrivene poruke na polupanim staklima,
snena jutra zadimljena
i puna jazza,
sašiveni kapci na pocijepanim obalama.
Otisci duše u lokotima proljetnih avlija,
duhovi lebde među starim kućama,
nova lica dolaze i govore
da je poezija patetična.
KOLANJE
Nema potrebe više sakrivati suštinu.
Igla kompasa divlja u svim smjerovima.
Gorući pepeo što se diže iz grudi
će odrediti idući pravac.
Mirno prolazi nedeljno prijepodne,
nesvjesna tišina okolnog susjedstva,
niko ne sluti kristalne vulkane
koji podrhtavaju pod udarima rasprslih pjesama
i probuđene ruke koje dodiruju stranice
blagošću
novog prisustva.
ISPOČETKA
Rastavljene latice ponovo opadaju na početak,
na sama vrata rađanja,
odakle će ponovo izniknuti neka svježa nada
i prečista istina.
U tami vlažnog proljeća
svjetlucaju hrabro čekajući gladno,
samo na znak, kratak, ali dovoljan,
da se zatrese trusno tlo i da se s ruševinama
izdignu u nove stihove.
Zeleno bujnilo otežalih parkova
broji korake prolaznicima i odlaznicima.
Na vrhovima njihovih cipela lijepe se zvijezde,
nesvjesni ljepote, ulaze u stanove,
otresajuću kišobrane,
a po hodnicima im se rasipa
zvjezdana prašina.
***
Slučajnosti zalijepljene u krhki niz godina,
zar je moguće da je uvjerenje zabluda?
Možda postoje nevidljive sitne pukotine
kroz koje ubistveno spretno ulazi sudbina,
ali svaka priča može imati više krajeva.
Gdje su usnule godine i kojim cestama
su putovale misli i kroz koliko gradova
je moralo svanuti,
da se ponovo sastave komadići.
Privlačim ih sebi sa najvećom ljubavlju,
sa paperjastom nježnošću,
kao najvoljenije povratnike.
ZAR SE NE MOŽEŠ SJETITI...
U izdubljenim brazdama na koži
razlijevaju se melodije nekog manje
mirišljavog datuma od ovog,
ali njih ne treba zatvarati,
ne treba ih liječiti,
zašivati, krpiti ili popravljati.
U dubokim, skoro do krvi stiglim,
brazdama leže zrnca
najfinijeg bola i neminovnog tkanja
čiste prolaznosti.
TIŠINA
Želim uže da se spustim u tišinu,
U njeno baršunasto more odsustva zvukova,
u savršenu, smirenu, ljubičastu polutamu.
Želim boraviti u toj tamnozelenoj dubini šume,
u beskonačnom smiraju oštre, ledenoplave planine.
Želim samo tako postojati u njenoj
veličanstvenoj,
sveobuhvatnoj, brižnoj tihosti,
opijena mirom i prisutnošću.
