Vinobojke1
Začelo mi je u Virdžinijinim planinama
u bakinu krevetu od maćuhica
i maslačkovu vinu moje tetke Maud.
Živjeli smo na zelenišu, maslu i biskvitima.
Teta Maud bi obično ribala taj linoleum.
Otac mi je bio sjevernjak koji je svirao bubnjeve,
žvakao duhan i kockao.
Oženio je moju majku u ponovnom braku.
Ko bi zbilja poželio neuku, crvenokosu brđanku?
Unajmili su Pulmana2 sve do Indijanopolisa
i neko je tamo ćaletu ukrao novčanik.
Cijeli je moj život umrljan vinobojkama.
Nijedan mi se muškarac nije doimao pravim. Bila sam nezgodna
sve dok nisam našla dobru peć na drva.
Nema svrhe pitati šta to označava.
S prvim sam kešom kupila sebi komad
zemlje u Vermontu; kerozinske lampe i prašnjavi put.
Držim se tu poput dikobraza uz stablo.
Poput onoga što ga je ustrijelio susjed. Kosti su i koža mu
visili tri godine u voćnjaku.
Nikakva količina spoznaje ne može istresti baku iz mene
ni tetku Maud; ili moju mamu, koja nikada ne bi zagrizla čitavu
jabuku velikom bijelom vilicom. Uvijek bi je podijelila napola.
Niko neće izgubiti vid,
sluh, niti žučnu kesu.
Sve će biti kao u domovima Ketskils planina sa novim
kružnim verandama.
Ideja o Hitleru još
nije zavibrirala tamo
dok ste još ovdje,
oni još uvijek čiste,
džepove naboranih
Nacija skrivenih u Argentini.
Ali već u sljedećoj galaksiji,
određene će planete imati istinska
plava nebesa i pitku vodu.
Znam što zazivlje vraga iz jaruga,
U sljedećoj galaksiji
Niko neće izgubiti vid,
sluh, niti žučnu kesu.
Sve će biti kao u domovima Ketskils planina sa novim
kružnim verandama.
Ideja o Hitleru još
nije zavibrirala tamo
dok ste još ovdje,
oni još uvijek čiste,
džepove naboranih
Nacija skrivenih u Argentini.
Ali već u sljedećoj galaksiji,
određene će planete imati istinska
plava nebesa i pitku vodu.
Zastori
Postavljanje novih zastora,
nalik je nasilnom otvaranju tuđih prozora.
Kao da se radi o prvoj zimi u Kembridžu
kad smo se ti i ja tek doselili u nj.
Sad hladan je boršč u goloj kuhinji.
Šta znači sve ovo ako to kažem godinama kasnije?
Slušaj, sinoć
sam ridala zajedno
sa svojim stanodavcem, gospodinom Tempestom,
prišunjala sam se u obličju dvije mačke,
A on je urlao:"bez kućnih ljubimaca!", "bez njih!".
Postajem moja tetka Virdžinija,
ponosna ali slaba u glavi.
Sjetim se Ane Manjani.
Bacim nekoliko knjiga kroz prozor. Vičem.
On obriše svoje oči i otvori ruke svoje.
U redu, u redu. Zadržite prljave životinje,
ali bez eksera u zidovima.
Plačemo zajedno.
Tako si nervozna, kaže mi.
Želim te iskopati, i reći ti
to je kao ono vrijeme, sjećaš se,
kada sam gola utrčala u našu dnevnu sobu,
da bih se riješila tog vatrogasnog inspektora.
Vidiš li šta propuštaš bivajući mrtav?
Preobrazba
Sada stara sam, i sve što želim je pokušaj;
kada bijah mlada, kad ne bi bilo lako pustila bi to da odleži,
učeći kroz sopstvene pore namjesto toga,
ali nikome od nas to nije pomoglo.
Za sada nema one koja mi uspava život,
a ja sam neznalica što je naslijedi,
iako mi je glava postala tako živahna da se smijem,
"dođi pogledaj, pogazi, poslušaj bubanj".
Sada vidim više nego tada, ali ona što moje oči imađaše,
sklopila ih je u sreći, i zavila mrak
u naručje svoje, i ukrala mi život.
pjevajući u snovima o onome u što je bila uvjerena da će doći.
Sve to savršeno jasno vidim, sem zvijeri
što pretura se i posrće, dok drugi ne bi ustuknuli.
Sve sjakti i svjetluca i trese se u nesnosnoj čežnji
plesači što ne mogu usniti i spavači što ne mogu zaplesati.
Riba koja govori
Oči moje ljubavi crvene se poput mora sargaškoga,
sa svjetlima iza očne dužice kao u glavonožaca.
Korovi se zibaju sporo, novembarske alge kremenjašice
kaljaju mekani i ustajali trbuh mora.
Planine, atoli, koraljni grebeni,
želite li me? Ima li me među meduzama vaših tuga?
Ja svoj jad češljam pjevajući; svaki prokleti mornar može čuti
zvono što uzvisuje se i pada, preklinjući
za domom. Nema izbora u glasima
ljubavnim. Pa tako i šaran pjeva.
Uvijek u vozu
Pisanje pjesama o postupku pisanja istih
nalik je valjanju bala sijena u Teksasu.
Ništa sem horizonta da te zaustavi.
Ali uzmi u obzir ivicu kolosjeka od metalnog smeća;
ptičje pritke, milje telefonskih žica.
Šta je nevino tako kao stoka u ispaši?
Razmisliš li malo o tome, lako će to preći u riječi.
Smeće je tako veselo, leti visoko
poput skakavca pred kosirom žeteoca.
Prašnjavi ga vrag kovitla uvis; omote bronzanih bombona,
kvadrate prozirne plastike - prozore što su kući vazduha.
Pod zakorovljenim rubom prošlogodišnje prostirke
crvene su i srebrne pivske limenke.
U komadićima otpuhanim svuda jednako,
piruje leteći papir,
i crna visoko zalepršana mustra ptičjih jata.
Sezona
Znam što zazivlje vraga iz jaruga,
gdje s prstima nitkova klembeši se i sjedi;
vidjeh ga kako promiče pored pomahnitale bedevije,
vidjeh ga kako promiče pored pomahnitale bedevije,
ljutook, zureći joj u razbacane bokove;
jahao bi je okrutno i polagano.
Dođi proljeće, sunce dođi, dođi poljska tratinčice.
Mirisao je lisičji nakot, i lovačkog je psa mirisao;
okot tek oštenjen, pijetlovi i kokoške bi se raspametili;
i zavapio bi "zašto", zakričale bi proljetne kreketuše, "zašto", svaka žabica,
jahao bi je okrutno i polagano.
Dođi proljeće, sunce dođi, dođi poljska tratinčice.
1. vrsta biljke
2. vrsta luksuzne limuzine
© Ruth Stone (1915-2011)
S američkoga engleskoga do Hiperboreje doplutao Radomir D. Mitrić
