zaustaviti krvarenje - većina ljudi je na ovo zaboravila
kad je rat stao. Kraj rata
ovisi zapravo o tome o kojem je ratu riječ: oni što smo ih započeli
prije ovih sada, milenijum stari i više,
su oni što su me pokrenuli, koje sam i izgubila i dobila,
uz ove stalnocvjetajuće rane.
Mene je nadnica napravila. Ja nadničim ljubav i još gore -
ona mi je uvijek nekakav pohod kojim se maršira
pustinjom noći zarad topovskih odbljesaka tvoje blijede kože
i smješta me u srebrnoj laguni dima tvojih grudi.
S vranca ću sjahati, ugnuću se naprijed, predaću ti
teški povrat mojih žeđanja,
spoznala sam šta znači piće u doba suše.
Zadovoljstvo nam je u povrijeđivanju, ostavljanju tragova
velikih kao kamenje, kabošon1 svaki glačala su
usta naša. Ja, tvoj klesar sam, tvoje klesarsko tocilo,
u vrtnji, zeleno ono sa crvenom šarom,
jaspis što željama je našim.
Ima u mojoj pustinji i poljskog cvijeća
kojemu treba i dvadeset godina da procvijeta.
Sjeme spava poput geoda2 pod vrućim glinenim pijeskom
sve dok svježa poplava ne dosegne jarugu,
podižući ih u svojoj bakrenoj struji, otvarajući ih poput uspomena -
koje pamte što im je njihov bog prišapnuo
iznutar njihovih rebara. Probudite se i odbolujte svoj život.
Tamo gdje su tvoje ruke bili dijamanti,
na mojim ramenima, niz moja leđa, bedra -
tvoja sam culebra3,
u prljavštini sam zbog tebe,
kukovi su ti kvarcnobijeli i opasni,
dva ružorogata ovna što uspinju se u meku pustinjsku kupku,
prije neg` će studeno nebo obznaniti svoju stogodišnju hranu,
kad pustinja se iznenada vrati drevnome moru.
Uzvisi se divlji suncokretu, otrove škorpijin,
plava facelijo4 što držiš ljubičastu na način kako grlo može
držati oblik svakoj velikoj ruci -
velike je te ruke ona zvala svojima.
Kiša će na kraju doći, ili neće.
Do tada, dodirujemo naše ruke poput rana,
rat nikad završen i nekako iznova začet.
1. dragi kamen
2. vrsta šuplje stijene
3. “zmija” na španskom
4. vrsta cvijeća
Preslovosložio za Hiperboreju Radomir D. Mitrić
© Natalie Diaz
Fotografija Alfonso Para
