Glava skuhanog Prezbiterijanca
Imam vunene rukavice iz Katmandua koje vonjaju na opijum/
te mi ta transpiracija drži glavu u oblacima,/
glavu koju su mi presadili kanibali sa Bornea,/
glavu koja je pripadala isposniku-misionaru, apostolu/
velečasnom Roseboroughu, reverenu Prezbiterijanske crkve/
iz Invernesa sa akribijskim poznavanjem i slijepom vjerom/
u koncepto-izbavljenju kroz svete rane Jezusa Hrista,/
no, bilo kako mu drago, ta vjera mu nije pomogla/
da izbjegne duboki lonac za kuhanje izgladnjelih domorodaca/
koji su mu prije svega odfikarili, a potom ekstraktom rezina/
iz pčelinjeg voska mumificirali velečasnu glavu koja se ovim/
procesom smanjila do veličine teniske loptice koju su ovi /
pohranili u staklenu urnu i prodali mi je kao souvenir/
kada sam boravio na proputovanju kroz Borneo, ali bilo kako/
da ne duljim, glavu su mi potom priheftali na ramena koristeći/
svilene niti Tarantuline mreže. I tek tako, sve odtada nosim je/
sa ponosom te kako bi da cijeli svijet vidi, kako lijep sam ja,/
eto, to je po mom misljenju taj univerzalni konceptualizam kao ideja/
o spasenju koja nas nikada ne napušta bez obzira na činjenicu/
koju glavu nosimo, našu vlastitu ili onu od skuhanog Prezbiterijanca./
Eh, znam sada ćete me zapitati, ali što se desilo sa mojom/
originalnom glavušom na prvom mjestu, pravo da kažem/
davno je to bilo, i da me ubijete ne mogu/
da se sjetim, mora da sam je negdje zagubio u narkotičnom/
ili pijanom stanju nakon teške terevenke, ili su mi je možda/
odfikarili domoroci sa Bornea i prodali je nekom drugom/
još neskuhanom Prezbiterijancu, gluho bilo./
Zlatko Saračević
