Proljeća Ivana Galeba, odlomak
Naša je kuća bila na obali, kamena dvokatnica s balkonom i s gvozdenim kukama u koje se o svetkovinama uticao barjak — prava načelnička kuća. A pred njom mala čistina sa četiri kržljava bagrema, koja su se s proljeća razlistavala štedljivo i suzdržano. Stan je bio uzdužno razdijeljen dugim hodnikom. Na desnoj strani, prema moru, bila je blagovaonica, primaća soba, naše spavaće sobe; na lijevoj, radne prostorije, odaje mojih dviju neudatih tetaka, kuhinja, sobe za služinčad. Prostorije prema moru bile su svijetle i vedre, poplavljene suncem. Ta strana kuće bila je nekako pretežitija: u nju se slijevao sav kućni život i sva kućna čeljad, onako kao što se putnici slijevaju na bok kojim lađa pristaje uz obalu. Lijeva strana kuće bila je sumračna, prelivena plavkastosivim osvijetljenjem, sjenovita. U tim sjenovitim sobama moje su tetke provodile svoj neveseli, bezmirisni život, kao ono paunovo perje u vazama od lažnog malahita po uglovima. U te sobe mi djeca rijetko smo ulazili; a kad bismo ušli, govorili smo šapatom i stupali na prstima. Odmah iza kuće počinjala se penjati krševita strmina, tako da su na stražnjoj strani prozori bili bliži zemlji nego oni na pročelju. I kad bi se s prozora koji su gledali na more prešlo na prozore sjenovite strane, prelaz je bio tako nagao a promjena slike i raspoloženja tako velika kao da prelaziš iz jednog svijeta u drugi. Dugački hodnik bio je razmeđe dvaju carstava: tu su se ukrštavali svjetlost i sjena. Na svim vratima bila su debela mliječna stakla; ona na desnoj, sunčanoj strani sjala su u žaru, oživljena žutilom sunca koje je nadiralo i čisto previralo preko okvira, a u brušenim rubovima lomile su se zrake rasipljući se u jarkim duginim bojama; ona na lijevoj strani bila su nijema, zastrta neprozirnom opalskom zamagljenošću, i, pred veče, lagano podlivena plavkastim odsjevima. Na svim su vratima mjesto kvaka bile kugle od brušenog stakla. I te kugle kao da su bile ljepše na vratima sunčane strane: njihova zasićena plava boja čisto je živjela, kao da u njima gori po žižak. Iz dubine njihovog staklenog mesa izvijao se topli jantarnožuti svjetlac i, u časovima jačeg razgaranja, probijao se do na površinu. Na sjenovitoj strani, kugle su bile ugašene. Njihovo je plavetilo bilo zamućeno, a u sredini kao da se nazirala rana, poput crva u srcu jabuke. Mi djeca govorili smo da je u njima ubijen živac. Međy ostalim dječjim igrama, bila je jedna koja nas je naročito zagrijevala: na ugovoreni znak ili riječ, svi bismo se razbježali da se što prije dohvatimo po jedne jabuke na vratima; ko bi ostao bez nje, morao je da vrši neku obrednu radnju ili određenu kaznu. Nebrojeno puta ostao sam bez jabuke, jer sam se uvijek jagmio za onima na sunčanoj strani. One su i ostalu djecu više privlačile. Vjerovao sam da po opipu razaznajem „desne” jabuke od „lijevih”, one „u kojima gori” od onih „ugašenih”. Drugovi bi mi vezali oči, okretali me uokrug sve dok ne bih potpuno izgubio orijentaciju, i tad me vodili od jabuke do jabuke, a ja sam pogađao. I danas, ako samo zatvorim oči, mogu da izazovem one snažne svjetlosne predstave i sivomodre zamagljenosti koje su mi se smjenjivale pod maramom, za spuštenim kapcima.
Mogu reći da sam djetinjstvo proveo u tom hodniku gdje se bio vječiti boj između svjetlosti i sjene, između Arimana i Ahuramazde. Odatle mi je, možda, ostala za čitav život ta vječita dvojnost, ta osnovna podjela svega u životu i svijetu na zonu svjetlosgi i na zonu mraka. Odatle i moja nesposobnost da dobro, lijepo, radost, harmoniju shvatim čisto pojmovno, bez primjese predstavnoga, već uvijek i jedino kao predstavu svjetlosti; i obratno, sve tužno i ružno, sve mrtvo i ledno, kao zakriljeno sjenom. Po tome, i naše misli mogu da budu osunčane ili sjenovite. Držim štoviše da se nikad i ne pađa misao a da nije ili okupana u suncu ili zastrta sjenom. Ja ni dan-danas ne znam drukčije suditi o dobroti i zlu neke pojave, neke misli, odluke, događaja, doli po tome da li se oni javljaju u jednome ili u drugom osvjetljenju. Ako malo razmislim, postaje mi jasno da sam se uvijek, u svakom rješavanju i odabiranju u životu, u svakoj sumnji i pred svakim izborom, u stvari svagda riješio za onu alternativu koja se pojavljivala u svjetlosti. Naša misao neprestano prelijeće po nepoznatim vidovima života i svijeta kao što utančani prsti slijepca prelaze preko nepoznatih i nepojmljivih lica. A naš osjećaj sustopce prati prelijetanje misli kao što odraz u vodi prati prelijetanje ptice nad ogledalom jezera; i osjećaj tako spremno odgovara misli, da se u nama rađaju, naizmjenično i neprekinutim slijedom, odrazi radosti i tuge, kao smijeh na slijepčevu licu. Ja čak mislim da se u toj igri naizmjeničnosti i sastoji život, da ta izmjena obasjanosti i zasjenica i jeste arza i teza našeg živoga daha, sistola i dijastola našeg živoga srca. I kad bacim pogled unatrag na život, on mi se ukazuje kao ljeskava i nemirna površina satkana od krpica svjetlosti i od krpica mraka. Tako i upoznate zemlje i gradove nosim u pameti ne po nuždama i dužnostima koje su me u njih dovele, ne po presudnosti onoga što sam u njima doživio, ne po dobru i zlu koje sam u njima našao, ne po tome koliko sam u njima opržio ili uprskao perje i koliko sam svoga živoga mesa u njima ostavio: pamtim ih ili pod zrakama sunca ili u sjeni oblaka; valjda po tome kakve sam ih prvi put ugledao; ili možda i po tome kako se u tom prvom susretu na njih odrazio odraz moje sretne duše.
U tom hodniku, dakle, počeo sam živjeti. Za oblačnih i besunčanih dana, u njemu nije bilo igre. Hodnik bi navukao sjenu na svoja stakla i pogasio svoje jabuke.
Vladan Desnica
