Itaka
iz grudi mu se ote uzdah.
Tako je s mjehurićima isplutao otok.
Tako se rodila Itaka
(jedne rumene večeri).
Nad nju su bozi položili ruke,
s kojih je vjetar kapljicu mora otro.
Sad vjetar visi u krletci na Zelenom trgu,
gdje se prodaju masline i proljetni dažd,
ubran na ostrvima, što nisu otkrivena.
Samo se slute u pitomu večer,
kad zraka probije oblak
i od pepela trusi prašinu zlatnu
na ljušture jastoga.
Na skutu Itake, skutrena u koprivi,
djeca sanjaju plovidbe,
dok čekić u kamenolomu
krši mramor za grobove.
Kamenice za zeleno ulje.
Viktor Vida
