Mladićstvo narodnog genija, Rastko Petrović

Mladićstvo narodnog genija, Rastko Petrović



I
UVOD

Instinkti graditelji kod naroda. – Duh naše narodne umetnosti. – Kompleksnost inspiracije kod naroda i raznovrsnost spoljnih uticaja. – Nesrodnost duha između raznih grana narodne umetnosti. – Prevazilaženje narodnog temperamenta narodnom civilizacijom. – Isključivost narodnog duha rase u primitivnoj njegovoj poeziji. – Značaj primitivne poezije po izučavanje narodne mentalnosti. – Dela mistike, dela slobodnog duha i dela realizma. – Pomicanje granica narodnog života pomoću ostvarivanja njegovih inspiracija. – Odbijanje inspiracije o akciju, povratak inspiracije u život. – Estetički refleks. – Mitološki osnov u narodnoj umetnosti. – Mitološki simbol u "Ženidbi Milića Barjaktara". – Litvanski mit o zori.

Kao i ličnosti, i narod, svaki ponaosob, ima svoje osobene duhovnosti i impulse, koji su u neprestanom izgrađivanju jednoga duhovnoga i materijalnoga kruga u kome bi mogao živeti. To su graditeljski instinkti, kao kod tica za zamisao gnezda, kao kod riba za selidbe kroz okeane. Narodi, kao i pojedini ljudi, iskazuju svoje instinkte katkad u najvećoj spontanosti i iskrenosti, kao kad ih zamenjuju, ili boje, lažima, a isto su tako manje ili više obdareni njima. U svakom slučaju, redak je narod tako svestrano obdaren, tako svestrano zauzet jednom unutarnjom i podsvesnom uposlenošću (pretvarati složena i duboka impulsna bogatstva u čiste ideologije života, u čiste vizije, u jednu školu vaspitavanja narodnog duha i pojedinaca, u, jednom rečju, omogućavanja primiti i izdržati život onakav kakav se natura jednom narodu) kao što je to naš narod. Skoro svaki moralni, etički, čulni princip može naći svoj već izgrađeni ekvivalenat u našoj narodnoj umetnosti. Sve to predstavlja jednu ogromnu duhovnu arhitekturu čija je baza duboko zadrla u mitološke, ili dublje u geološke slojeve, a koja se istovremeno penje u strahovite čiste visine i protkiva najsuptilnijim, najspiritualnijim ornamentima. Celu ovu našu umotvorinu približuju poređenjem često grčkoj klasičnoj, po njenim harmonijskim linijama kompozicije, po njenoj vedrini nadahnuća. Ja bih je radije poredio sa folklorskom civilizacijom Indije, po njenoj odviše komplikovanoj složenosti i nepomirljivosti ornamenata, po njenoj zagušljivoj mistici koje kao oblaci prelaze preko one lirske treperave, nebeske, vedrine; takođe bih je poredio sa gotikom, po njenoj čisto arhitektonskoj složenosti komponiranja. No najpre trebalo bi raščistiti jednu stvar: najradije se zamišlja da je celokupna naša narodna umetnost jedinstvena, jednoobrazna, jednorodna po svome rasnome karakteru, pa bila iskazana u bilo kojoj oblasti umetničkog izražavanja; da isti duh veje i ista kultura duha, kako u pesništvu, tako u muzici, tako i u plastičkoj umetnosti ili igri. Odmah ćemo i bez teškoće utvrditi da je to zabluda, i videti odmah ukoliko je važno da se to utvrdi da bi se mogle pravilno posmatrati izvesne pojave. Muzika se, držim, može podeliti na dve grupe; ona primitivna, monohrona skoro (kao: Osu se nebo zvezdama; Oj Moravo, moje selo ravno; Viju vetri; Biljano; Ja isprosi Milje moje itd.) svakako je najčistije pastoralne prirode, i ne može se sumnjati da je čisto slovenskog karaktera; ona druga, završena, komplikovana, bogata, isprepletanih motiva, verovatno je jako srodna mavarskoj i arapskoj; ona je senzualno religiozna i strasna, sačuvana najviše u Makedoniji i Bosni, gde se muslimanska pesma s minareta najviše čula. Tako najveći deo naših najpopularnijih arija, najvoljenijih, ima u sebi ogromno Istoka, i to osmanlijskoga, arabljanskoga i muhamedanskoga Istoka. Narodna poezija, koja nam najviše bije iz čistoga vrela naših narodnih instinkata, u primitivnom svom obliku najnarodnija, jer je i najmitologičnija, već je stala primati crkvene hrišćanske i apokrifske elemente, (nemanjićska poezija), da zatim u vreme feudalstva i despotstva, postane i sama jako viteška i jako trubadurska (Strahinjić Ban, uskočke pesme); sudar ovih dvaju uticaja vidi se jedinstveno na pesmama Kosovske epopeje (Kom li ćeš se privoleti carstvu, a istovremeno lik Milošev). Uz pesme razvijale su se i narodne priče; moglo bi se očekivati da će one biti istom duhovnošću sazdane, da će imati izvesnu vezu sa poezijom, kao u Indiji ili u Rusiji: kod nas je narodna pripovetka pre svega zanimljiva, interesantna, pa tek onda epskog zamaha; pri tom je mitološkija, nikad skoro religiozna, često apokrifna, a najčešće međunarodna i neoriginalna. Ona najzanimljivija pripadala bi Arabljanima ili Indiji; tu zaostajemo iza arapske narodne pripovetke, koja ima jedan lični humoristički ton pripovedanja koji deformiše samu kompoziciju priče. Rukotvorna umetnost ili se sastoji iz tepiha i vezova, i onda, ako su to tepisi, srodnost motiva sa motivima abisinskih i sijamskih tepiha je frapantna, iako ne i kolorit koji je kod nas primitivniji i grublji; ako su vezovi: bogatstvo uticaja i originalnih izražavanja je toliko složeno i veliko, da podseća po tome na našu narodnu poeziju, premda je inspiracija sasvim druga, ne više zahvatana u istoriji već u viziji čiste prirode, pejzaža, i naturalizma. Ili se sastoji iz konkretnije plastike: rezbarije, slikarstva itd. i onda se treba osvrtati pažljivo na Bizans, na uticaj naših manastira i manastirskih slikara, na Istok dakle opet, ali ne više arapski, no grčki, asirski i čak daleki mongolski. Prema tome, daleko od toga da ako je naša umetnost originalna ona je i istim bogatstvima originalna, i da, ako je srodna s čim, crpe tu srodnost sa istoga izvora. Svaki rod ovde umetnički ima svoju zasebnu i biografiju i strukturu.

Zasebnu, sve dok je reč o umetničkim tipovima na kojima je narod pokazao svoju veliku veštinu, svoju stvarnu zrelost u stvaranju, gde je postajao klasičnim. U početnim, u primitivnim radovima, u osnovnom, tj. geološkom folkloru, bilo koje starosti, sačuvao je, držim, najviše svoje instinktivne spontanosti, nekog humora i vedrine, neke oštre neizglačane tragičnosti. Tu je najdalje od baroka. Odatle treba, čini mi se, početi sa izučavanjem duha narodne umetnosti i iskrenosti, sa klasifikacijom tipova, sa utvrđivanjem kontura docnijih herojskih dela umetnosti: pa se postupno peti – sloj po sloj geološki, do najgornjega sloja kulturne obrađenosti.

Radi veće prostote i jasnosti u izlaganju podelićemo ceo ovaj primitivni narodni materijal na: njegovo izražavanje mističnoga narodnog života, slobodnu igru duha i na realistička narodna zapažanja; tj. 1°. na umetnička dela gde je narod bez prestanka vezivao svoj duh za sve prirodne zakone i za njina duhovna značenja; 2°. na ona gde se potpuno oslobađao njih pa se zadovoljavao zanimljivošću života koji se zbiva u njegovome samome duhu; 3°. na nepristrasno, objektivno posmatranje i procenjivanje života uopšte. Prema tome, šema će članka biti izučavanje odnosa između narodnoga duha (još čednog i čistog, tj. tek oslobođenog od mitologije a još nezarobljenog od drugih velikih socijalnih problema i pokreta, kao što je: heroizam, religija, moral društveni i dr.) i života uopšte, a ne jedino njegovog života. Cilj članka bio bi pak da se na osnovu te šeme iznese i rasporedi čitav jedan niz narodnih umotvorina osobite prirode, koje do sada jedva da su bile i zapažene, kako kod nas tako i u svoj Evropi. Možda će pri samom pregledu ovih, i sam čitalac moći odjednom jasno uočiti osnovne odlike našega temperamenta, kao primitivnih ljudi s jedne strane i kao rasnih karaktera s druge strane, i uočiti mnogo jasnije no što bi to mogao čitajući Vukovu narodnu pesmu, gde narod nije više davao sirovinu svoga temperamenta, no je već pružao prerađenu jednom višom snagom koja je bila zrelost njegova genija a kojom je kao i pojedinac umetnik deformisao stvarni svoj temperamenat, bogatio srađanjem sa stranim genijima i dopunjavao novim perspektivama koje su mu se otvorile pri upotrebi samoga tog genija: jer misliti ne znači donositi samo zaključke o onome što je već preživljeno, već i samim tim produžavati preživljavanje, tj. sticati sasvim nova iskustva koja se na više slučajeve heroizma i na svoje divljenje njemu, uspe da stvori jednu herojsku etiku, koja toliko prožme ceo život narodni uopšte, uđe u velika narodna bogatstva, taman kao naklonost ka poljoprivredi, ili religioznom životu itd., da i tema te etike postaje otada stalnim, a ne više samo pojedinačnim ili čestim, narodnim karakterom; narod koji je spevao herojsku etiku ne može više osloboditi se herojskog u svom temperamentu čak i ako je ovo bilo samo epizodično u toku njegovog razvića. To je jedan osobiti zakon: povratka inspiracije u život, odakle je ova najpre pošla. Ono što život pruži stvaralačkom geniju da ovaj njime stvara, vraća se neizostavno u život kao kristalizirajuća sila tj. kao snaga koja otad ide uporedo sa ostalim stalnim životnim dominantama. Kao kod svetlosnog zraka što je ogledalo prepreka koja ga vraća unazad, po fizičkom znaku odbijanja, ovde je sama akcija stvaranja (bilo misaonog, filozofskog, umetničkog, duhovnog uopšte, koja je u osnovi, kao i sva druga stvaranja i akcije, bili inspirisani ili ne, život više no sve ostalo) ta odbojna pregrada o koju se inspiracija mora neminovno odbiti i povratiti odakle je i pošla, u svet čula, akcije i ideja a po jednom zakonu spiritualnoga života. Inspiracija nikad ostvarivana, jedno prošlo osećanje iz koga nije stvoreno formalno delo, ne vraća se više u život i ne deluje na nj. Dakle, naša konačna epska poezija je nešto mnogo više no što bi to bio samo skup osnova karaktera našega naroda: naime, to je jedna njegova umetnička građevina gde je kao materijal ulazio i njegov temperamenat ali gde su ulazile i druge stvari, po zakonu umetničkog stvaranja. Tako treba tu uzeti u obzir obogaćivanje samog temperamenta njegovim izražavanjem, onda estetičke reflekse motiva na ceo sklop uopšte (npr. i slučajno unošenje jednog motiva može da izazove čitav poremećaj u kategorijama dotadašnjih narodnih ideja u polju estetike itd.); pri tom naša završna etika ne predstavlja ni onu estetičku svežinu, ni naivnost, ni pokušaje najfantastičnijih i najsmelijih oblika kao što je to u primitivnoj umetnosti našoj. Pokušaćemo s izvesnim trudom da rekonstruišemo, pomoću raznih verzija jednog poetskog motiva, njegov estetički život od prvobitne primitivne inspiracije, pa do klasičnog njegovog izraza, te će se i tako videti kolika je razlika međ njima u bogatstvu karakternih osobina, i u bogatstvu estetičnoga usavršavanja; od kojih prvi opadaju istovremeno dok drugi rastu.

Obratićemo pažnju još na jednu činjenicu koja je za nas neobično važna, – da smo, naime, narodnu poeziju i našu i opštu počeli proučavati od naše prve mladosti, dakle već više godina, ali priznajući odmah da nam je bilo savršeno nemoguće savladati kao što smo želeli njeno ogromno bogatstvo materijala, utoliko pre što nas je naše ljubopitstvo bacilo na više staza proučavanja kroz nju, te se nismo skoro ni na jednoj dovoljno zadržali, to se bojimo da nam se u ovom eseju ne omakne koji smeliji zaključak koji bi mogao povrediti pravoga stručnjaka; takođe nemogućnost dobaviti jednu knjigu, u ovoj prilici od neocenjive važnosti, iz koje u svoje doba nismo pravili izvode, Demelićeve pravne običaje kod južnih Slovena koji je jedan od najparalelnijih zbornika naših običaja, baca nas u zabunu. Trudićemo se, prema tome, da dotičući se mnogih problema ne odstupamo nikako od dva-tri osnovna, čije smo rešenje sebi postavili za zadatak. Tako ćemo uvoda radi pokazati najpre kako se u jednoj narodnoj pesmi, skidajući sloj po sloj estetike i postupnog civilizovanja anegdote, može doći do verovatne mitološke legende koja je mogla poslužiti za motiv pesničkom stvaranju. Velimo: verovatne, jer se ne oslanjamo ni sami odviše, niti smatramo za kapitalnu dotičnu metodu engleskih naučnika. Verujemo, naprotiv, da je u mnogim pesmama to sasvim vidno, no da ipak ne treba generalisati, ni smatrati da svaka pesnička inspiracija u narodu mora biti mističarskog karaktera; ali takođe da se prave pesničke tvorevine, vrlo tesno vezane za mitologiju, animizam, totem i fetiš, svakako zbog svoje prirodno velike sugestivnosti nisu mogle zatrti, no su postupnim psihološkim prebojavanjem doprle i do nas. Čini nam se da je Ženidba Milića barjaktara jedna od takvih, pored onih Kosovskog speva, Kraljevića Marka i dr. Poznata je tema ove pesme: Milić prosi devojku, koja na putu, do ženikove kuće, prenemogne i umre, našta on od prevelike tuge i sam svisne. Čovečanska duboka osećajnost ove pesme, obilnost dekorativnosti u obradi, čine je jednom od najlepših u našoj epici. Kad se tome doda sugestivnost koja dolazi od nekog tajanstvenog podrazumevanja, na koje kao da se odnosi stih po stih nekom strašno uzbudljivom logikom, onda njena lepota deluje neodoljivo. Uzmimo da ceo ovaj opis, oslonimo li se na izvesne znake, daje lagani, patetični i tragični opis svitanja, nebesnih odblesa i boja, zalaska sunčevog, ceo onaj prozračni ili ognjeni život neba za vreme jednog dana, a ne isključivo život ljudi, i već će se sugestivnost sama nametnuti. Život ljudi na zemlji ako ima jednu tragičnu analogiju sa životom cele prirode, ako se priroda i ljudi uzajamno simboliziraju: onda i svaka pesnička hiperbola, metafora, poređenje itd. ne znače samo jedan umetnički oblik, nego neprestano spajanje sudbine čoveka i prirode cele, i to pomoću slikovitog proširivanja jezikovnog i pesničkog izraza; znači neprestano strujanje njihovih života i pulsacija, koja jedino ovde u umetnosti može biti slična onoj u kozmosu. Obori li mladić u pesmi oči pred devojkom čije je lice zasijalo kao žarko sunce, mi već ne možemo voditi svoju viziju ni vladati njom, koja nas kao svetla reka odnosi nebeskome jutarnjem sjaju; niti znamo ko je tu veća realnost: devojka ili svitanje. U ovoj pesmi devojka, čije samo ime predstavlja lepotu (Leposava), je kći Vida, koji bi vrlo dobro mogao da podseti na njeno božansko poreklo. Vid znači svetao, jedan, a jedan staroslovenski bog, Svantovid, Svantovit – Svetovid, koji je po hroničaru Heroldu bio najveći bog jednog slovenskog plemena, predao je svoje legende u vreme hrišćanstva sv. Vitu, kao što je Perun sv. Iliji. Nije nemoguće, dakle, da je i u poeziji njegovo ime zastupljeno imenom Vid. Osim ove kćeri, mati je imala još osam, koje sve umiru na venčanju. Devet je narodni broj, on bi značio ovde broj plodnih meseca u godini, broj nošenja deteta u utrobi i neumitnost događaja uopšte. Totemizam fatalnog napuštanja devičanstva ovde je nesumnjiv. Da je Leposava kao i njena sestra jutarnje božanstvo, može se zaključiti po izvesnim možda mitološkim otiscima. Tako, kada ona prenemogne, spuštena sa svoga svadbenog paripa skoro iščezne iz života, nju saranjuju "otkuda se jasno sunce rađa", tj. na istoku, a svekrva potom stalno nariče za njom "kada bude na istoku sunce", pa kako je u većini mitologija božanstvo svitanja i zore jasno odvojeno od božanstva svetlosti i sunca, te prvo svakodnevno umire baš kad se drugo rađa, to bi ovde smrt nevestina imala da naslućuje smrt zore na istoku, nebeskog rumenila, pred ono značajno iskakanje sunčane kugle, koja i po narodu tako odjednom odskoči za čitavo koplje uvis. Milić je, naprotiv, sunce, i saranjuju ga "kada jarko smiruje se sunce", a mati mu nariče za njim "kada bude na zapadu sunce". Pre nego što je našao devojku (sunce za vreme noći) tražio ju je i zato bio neviđen, putujući od "istoka pake do zapada", što je i, u stvari, pravac sunčevog putovanja. U svatovima bi se, kao u nekim kratkim ženskim pesmama gde je to izrično rečeno, mogle naslutiti već blede zvezde što polaze suncu i zornjači. A kad zora iščezne i kad umre nevesta, tada se i sunce rastavlja od zvezda, od svatova, te ide samo napred majci, sasvim usamljeno, što je njegov dnevni hod preko horizonta. Kada se svatovi pojave, kada se zvezde ponova ukažu, Milić je već preminuo i "naležao se", sunce je, dakle, davno zašlo. U dvojici braće koja izvode devojku pred ženika možda se dadu naslutiti figure dvojice sinova boga neba (Perunovi sinovi), onih koji u svim mitologijama odlaze čunom po nestalo sunce. Čitana sa ovakvim značenjem, možda odviše brutalno istaknutim od nas, sasvim obnovljeno deluje njena i inače neverovatna lepota. Svaki estetički oblik dobija značaj jednog širokog vizionarskog opisa prirode, kao u onoj jedinstvenoj, arhaičnoj do prastarosti, litvanskoj dajni gde Meno – božanstvo mesečine – ženi se Saulom, zvanom Sojra – božanstvom sunca, a u rano proleće. Meno, njen brat i muž, rastaje se zatim od nje, i usamljen, zaljubljen u Auhrenu (koja je zora ili zornjača), luta. Perkun, rasrđen, goni ga svojim strašnim oružjem: "Zašto si se razdvojio od Saule, zašto čezneš za Auhrenom?" I još: "Auhrena slavljaše svoju svadbu. Perkun na jednim kolima uđe kroz vrata, i ubi zeleni hrast. Krv hrasta otičući okvasi moje haljine, nakvasi moj venac". Nisu li ovo odjeci verskih himni o svadbi zore, prkosu groma i pustolovinama zvezde. Inače, kod Slovena, neverstva zore, majke zvezde, su mnogobrojna naspram njenoga sjajnog muža sunca ili meseca. A u svadbenim pesmama našega plemena svaki čas navraća se na venčane nebeske pirove.


II

Poezija mistike i neshvatljivog

1. Stilizacije i paradoksi

Uticaj magije ili estetike na prva pesnička stvaranja. – Stilistički oblik i logika ovakvih umotvorina. – Prelazak ovih dela iz oblasti tajanstvenog u oblast humora. – Pećinske stilizacije. – Potreba utvrđivanja njinih oblika. – Fetišizam. – Ista evolucija usmenih predstava sveta. – Svođenje na posebnu logiku izražavanja. – Đavo i njegov šegrt. – Transmutacija živih bića u stvari. – Narod ne razlikuje stvari koje imaju simboličku moć od onih živih. – Jedinstvo životnog principa nepovredljivo. – Mistički odnos između čovekove svesti, njegovih instinkata i evolucije. – Delovanje duha prerađenih na ovaj svet. – Transmutacija vrednosti činioca: jedinstvo životnog principa, stalnost osnovne akcije. – Uticaj načina na koji se izražava magija na ostale oblasti narodne umetnosti. – Narodna šala. – Zaturanje traga životnome principu; skrivanje identiteta. – Nevropatija; borba protiv uroka. – Laž za opkladu. – Paradoksi o divovima. – Motiv pometnje s glavom. – Laž bez istine. – Izvrnuta pesma.

Od ove primitivne narodne umetnosti, po duhu koji u njoj vlada, svakako je najprimitivnija ona koja je, pošto je već mitološku legendu odbacila, zadržala ipak svoje mističke ideje, svoje mistično shvatanje o prirodi i životu. Priroda je u to vreme narodnom umetniku još potpuno neshvatljiva sem u jednom odnosu mističkog delanja i držanja prema njoj, a njegova pesnička stvaranja su više pod uticajem mističkoga rita, vračarije i magije, no pod uticajem zakona spontane estetike. Videćemo da su mnogi primeri možda i stariji od jedne prave mitologije; primitivniji od njenih legenda koje često ne samo da nisu odbacivali, no nisu ni sadržavali, a sasvim bliski najarhaičnijoj magiji; drugi, pak, primeri ne moraju biti evolucija mitskih umotvorina, ostaci mitskih formi predanja, kao što je slučaj inače kod mnogih, no da su stvoreni analogijom i ugledanjem na takve već poznate mitske oblike i primere. Tako da ono što je stvarno po zahtevima rituala logike mađije, kad je već zastarelo i postalo neobjašnjivo, a odnos motiva u njima, izgubivši čudorednost, dobio komičan izgled, moglo je poslužiti odjednom za model narodnog humora i zanimljivosti onima narodnim umetnicima koji bi želeli da i u tom obliku nešto stvaraju. Avanture jednoga vrača u borbi sa višim silama, dela njegove veštine i mistička snaga njegovoga duha, mogli su se zadržati u narodu kao primer duhovite i nenadmašne domišljivosti; inače bi sa svojim silogizmima, apsurditetima i paradoksima, jer se novo shvatanje sveta i života protkalo iza ovih, bili osuđeni na smrt. Ostala je, takođe, logika takvoga stvaranja, koja u samoj stvari nije ništa drugo no sasvim shvatljiva logika, jedina životna i praktična, jednog potpuno primitivnog čoveka, kome su animizam i mađija jedini shvatljivi odnos sa prirodom.

Ovde pred očima imamo sliku pećinskih stilizacija ljudskih oblika, od realističkih do sasvim uprošćeno ornamentalnih; tako da se ovi zadnji potpuno poklapaju sa poznatom ornamentikom faune na tkaninama stranim i našim. Pošto se važnost predstavljati čoveka sastojala isključivo u fetišističkoj snazi te predstave, to, da bi ta snaga bila u moći predstavljača i neopasna za nj, nužno je da predstava čoveka bude utvrđena, stalna, uniformna, inače je i njen uticaj neizvestan. Otuda nagla evolucija tih pećinskih predstava ka krajnjoj stilizaciji, koja je na domašaju svačije veštine crtati, i brza za izvođenje u slučaju opasnosti i žurbe. Prve mitske legende, koncepcije, kosmički mitovi razvijali su se iz istih razloga, sažimali i utvrđivali u vradžbinske formule, u magijske jezikovne znake, u zakletve, u izreke, u zagonetke, čija su delovanja i čini na red prirodnih događaja tako jača i izvesnija. Borba vračeva sa silama prirode, velim još jednom, koja je u narodnom predanju svakako predstavljala zakonik uslovnog opstanka bića, morala se ovde naglo svoditi na samu logiku izražavanja te borbe, skoro direktno na stilistički oblik tih pripovedanja. Jedna od naših najmističnijih, najumnijih i najsimboličnijih pripovedaka je svakako Đavo i njegov šegrt. Ona je svakako od svih naših pripovedaka i najbliža ritualu magije, ako već u svom postanju i ne pripada njoj, što nam izgleda neverovatno. U toj pripoveci, o magiji je reč kao o zanatu; tako da je u njenom prvom delu obuka jednog budućeg maga, dok je u drugom, možda, jedan pravi ritual magije sa svim njenim stupnjevima mistike, znanja i nadmudrivanja. Nama je ovde radi daljeg izučavanja najvažniji stilistički opis tog rituala, te kako nam je u drugom planu i cilj da ovaj članak istovremeno bude i antologija takvih umotvorina, to donosimo pripovetku u celosti:

Bio jedan čovek pa imao jedinca sina. Ovaj sin reče jedanput ocu: "Babo, šta ćemo raditi? Ja ne mogu živeti; nego idem u svet da učim kakav zanat. Vidiš kako je danas: koji zna najmanje zanata, taj svaki bolje živi od svakoga težaka". Otac ga je dugo odvraćao govoreći mu da i u zanatu ima brige i truda, i kako bi ostavio oca sama? Ali kad se sin nikako ne dadne odvratiti, najposle mu dopusti otac da ide da uči zanat. Onda se on digne u svet da traži zanata. Putujući tako udari na jednu vodu, i idući pokraj te vode sretne se s jednim čovekom u zelenim haljinama, pa ga čovek zapita kuda ide, a on mu odgovori: "Idem u svet da tražim majstora kakvog da učim zanat". Onda mu reče onaj čovek u zelenim haljinama: "Ja sam majstor, hodi k meni pa uči zanat kad ti tako srce ište". Dete jedva dočeka i pođe s njim. Idući on tako pokraj one vode, najedanput majstor skoči u vodu i stane plivati govoreći detetu: "Hajde za mnom skoči u vodu, i uči plivati". Dete se stane odgovarati da ne sme, jer ga je strah da se ne utopi, a majstor mu odgovori: "Ne boj se ništa, nego skoči". Dete skoči u vodu i stane plivati s majstorom uporedo. Kad su bili nasred vode, uzme majstor dete za vrat pa c njim u vodu na dno. To je bio đavo. On odvede dete u svoje dvore i preda ga jednoj staroj babi da ga uči, pa se opet vrati na ovaj svet. Pošto se on vrati i baba ostane sama s detetom, ona mu stane govoriti: "Moj sinko, ti misliš da je ovaj čovek kakav majstor kao što su majstori na onom svetu. Nije on onaki majstor, nego je đavo. I mene je tako prevario i dovukao amo s onoga sveta, a i ja sam krštena duša. Nego poslušaj me što ću ti kazati. Ja ću tebe učiti svemu njegovu zanatu, a on kad god dođe pitaće te jesi li što naučio, a ti mu svagda kaži da nisi ništa, ako si rad da ga se kurtališeš i da se opet vratiš na onaj svet". Posle nekog vremena dođe đavo i zapita dete: "Šta si naučio?" A ono odgovori: "Nisam još ništa". I tako prođu tri godine dana, i kad bi god majstor zapitao dete šta je naučilo, ono bi mu svagda odgovorilo da nije ništa. Najposle ga zapita đavo još jednom: "Jesi li štogod naučio?" A dete mu odgovori: "Nisam ništa, nego sam zaboravio i ono što sam pre znao". Onda se đavo rasrdi pa mu reče: "Kad ti do sad nisi ništa naučio, nećeš nikad ništa ni naučiti, nego idi bez traga kud te oči vode i noge nose". Dete koje je već dobro đavolski zanat izučilo bilo, odmah skoči na vodu i stane plivati ka kraju i isplivavši izađe na breg i otide k ocu svome. Otac kako ga ugleda, daleko istrči preda nj govoreći: »Gde si, sine, zaboga!" A sin mu odgovori: "Učio sam zanat". Iza toga prođe neko vreme i dođe vašar u obližnjemu jednome selu. Tada reče sin ocu: "Babo! hajdemo na vašar". Otac mu odgovori: "A c čim ćemo, sinko, kad nemamo nigde ništa?" – "Ti za to nemaš brige", odgovori mu sin, i pođu na vašar. Idući tako putem sin reče ocu: "Kad budemo blizu vašara, ja ću se stvoriti lep konj, što ga neće biti u celom vašaru. Sav vašar čudiće mu se. A moj će majstor doći da kupi konja, i što god zaceniš on će dati. Ali se nemoj šaliti da mu daš ular, nego kad novce primiš, odmah mi ular skini s glave pa udri njime o zemlju". Kad dođu blizu vašara dete se pretvori u konja što ga nigde nema. Starac povede konja po vašaru, a sav se vašar sleže oko njega, pa se svi stadoše zgledati, jer niko ne sme da zapita pošto je. Kad ali eto ti majstora: stvorio se Turčin pa zavio čalmu oko glave a spustio haljine do zemlje. Kad dođe a on reče: "Ja ću toga konja kupiti. Govori, starče, pošto je". Što je god starac zaiskao, Turčin mu odmah izvadi gotove novce bez reči. Starac kad primi novce, skine s konja ular, pa njime o zemlju. U taj mah nestane i konja i kupca. Starac došavši kući s novcima zateče i sina kod kuće. Kad posle nekog vremena dođe drugi vašar, onda sin opet reče ocu: "Hajdemo, babo, na vašar". Otac mu već nije hteo ništa govoriti, nego odmah pođe s njim. Kad su bili blizu vašara, sin reče ocu: "Ja ću se sad stvoriti jedna trgovina: šatra puna robe, što je na vašaru neće biti lepše i bogatije. Ni nju neće moći niko kupiti, a majstor će moj doći, i platiće što god zaceniš. Ali ne šali se, ne daji mu ključeve u ruke, nego kad novce primiš, udri ključevima o zemlju". Tako i bude: kad se on stvori lepa trgovina, sav se vašar stane diviti. Ali eto ti majstora, opet se stvorio Turčin kao i pre, pa pita starca: "Pošto?" Koliko je god starac zacenio, toliko je Turčin odmah platio, a starac kad primi novce, udari ključeve o zemlju. U taj čas nestane i trgovine i kupca, nego od trgovine stvori se golub, a od Turčina stvori se kobac, pa poteraj goluba! Dok su se oni tako vijali ovamo-onamo, careva kći bila izišla pred dvor pa ih gledala, a golub u jedan put strelimke devojci na ruku, pa joj se pretvori prsten na ruci. Onda kobac padne na zemlju pa se stvori čovek, te otide k caru i ponudi mu se da ga primi u službu: služiće ga tri godine dana, a ništa na svetu ne ište, ni hrane, ni pića, ni odela, samo da mu car da onaj prsten s devojčine ruke. Car ga primi i obeća se da će mu dati. Tako je onaj služio, a devojka prsten nosila, i vrlo joj bio mio, jer je danju bio prsten a noću lep momak, pak joj govorio: "Kad dođe vreme da me uzmu od tebe, ne daj me nikome u ruke, nego udri mnome o zemlju". Kad se navrši tri godine dana, dođe car ka kćeri svojoj, pak je stane moliti da mu da prsten. Onda ona kao srdito baci prsten na zemlju, prsten prsne, a od njega se prospe sitna proja, i jedno zrno otkotrlja se pod carevu čizmu; a sluga se u jedan put stvori vrabac, pa navrat-nanos stane proju zobati, i kad sva zrna izoblje, pođe da i ono poslednje ispod careve čizme kljune, ali od zrna ujedanput postane mačak pa vrapca za vrat.

Obraćamo pažnju na jedan interesantan pasus u ovoj čudnoj pripoveci: "Sin reče ocu:,Ja ću se sad stvoriti jedna trgovina: šatra puna robe, što je na vašaru neće biti lepše i bogatije... Tako i bude: kad se on stvori lepa trgovina, sav se vašar stane diviti". Osim toga što je teško da narodna mašta sme pretpostaviti transmutiranje živih bića u stvari, ako ove već nisu simbolične, npr. baš u ovoj pripoveci prsten na devojačkoj ruci (stvari koje imaju simbolički značaj i koje poseduju izvesnu moć, narod, kao i primitivci, teško razlikuje od živih stvorova), jedinstvo bića i principa života skoro je nepovredljivo. Treba se ispeti do najprimitivističkijih izvora pa da se razbijenost jedinstvenosti života u čoveku može objasniti mistikom odnosa koji čovek i sam ima prema bogatstvima i neograničenostima svoga duha i njegove vitalnosti; prema svom delanju na javi, svom delanju u snu, mističnoj vezi sa stvarima koje poseduje a koje su tim samim takođe on itd. Ovde princip života izgleda čas izdeljen na trgovinu uopšte, na robu koja je u njoj pojedinačno, čas u ključu te trgovine. Kad je već reč o principu života i njegovom prostiranju u narodnim umotvorinama, spomenućemo i jednu hrvatsku narodnu pripovetku, zvanu: Jaje harambaša! gde je kokošije jaje vođa jedne hajdučke družine. Mešanje mrtvih u delanje živih ovde je dobilo svoj pandan u mešanju u njino delanje jednog embrionskog života. Uticaj, da tako nazovemo, natkolevskog sveta na ovaj svet realnosti našao bi u našoj narodnoj umetnosti ne malo zanimljivih primera, koji bi nas, na žalost, odstranili od naše glavne teme.

Ako obratimo pažnju u pripovetkama kao što su Đavo i njegov šegrt na neprestano menjanje vrednosti i oblika činilaca koji ulaze u materijal i u temu pripovetke što neoštećene čuva surevnjivo samo principe njinih života, zatim čuva cilj i vrednost osnovne akcije, onda nam se te metamorfoze, transfiguracije itd. postavljaju u drugom pripovedačkom planu kao osnovni literarni oblik pripovetke. Sa dosta verovatnoće možemo suditi, prema tome, da one pripovetke kod kojih je taj oblik najvažniji i prvoga plana, ili proishode od onih prvih pripovedaka evolucijom i šematizacijom, kao što je slučaj sa onim pećinskim crtežima, ili su pak stvorene po ugledu na te pripovetke u momentima slobodnog duha, dakle su postepeno prešle u domen narodne duhovnosti, iako im je kolevka stvarno narodna mistika. Maločas smo videli da se mladić pretvori u goluba, i đavo u kopca; golub u prsten, kobac u prosioca; prsten u proso, prosilac u vrapca; proso u mačku koja zadavi vrapca: ovde je mag laganim i paralelnim metamorfozama došao u odnos jačeg nad slabijim, te postigao pobedu. U pripoveci koju sad navodimo, čije je ime Narodna šala, ove su metamorfoze do krajnosti stilizovane. Kako je ovih pripovedaka i kod nas priličan broj, i nalaze se, držim, isključivo u našem narodu, a lepota im je osobite i čudne vrste, to ćemo navesti sve koje su nam pri ruci.

Kad sam bio u moje mlado doba star čovek, a ja naumim da kradem krušaka, pak sam onda išao, išao, dok ne dođem do jedne breskve, pogledam uz tu jabuku, popnem se na trešnju te naberem puna nedra šljiva. Al` eto ti odnekud jednog mladog starca, pa poče vikati i psovati me: "Silazi dole sa te oskoruše, dok te nije đavo odneo". Ja ga stanem moliti: "Nemoj, čiča, molim te da naberem malo oraha". On se naljuti i poče se puzati k meni uz dud. Kad ja to vidim, skočim sa višnje i puno krilo lešnika prospem. – On ti onda uzme jednu šibljiku štono zovu vrljika, pa me počne tući, no ja sam se branio i tako đa on na mene, đa ja na njega, đa vrljika o mene, đa ja o vrljiku, najposle ja se otmem i opučim bežati, a on onda zgrabi nešto belo kao tane a okruglo kao grablje, pa se tim baci za mnom i udari me više kolena u petu. Tada se i ja ražljutim, kao ovca, okrenem se i počnem mu pretiti: "No, no, čiča, ako ti se samo vratim, opet ćeš ti mene tući". Na to prkošenje potrči on opet za mnom, no ja prikupim sve moje junaštvo, i počnem bežati da ga stignem. I tako sam slavno bežao sve preko nekakvih klada, i bežeći preskočim gaće pa oderem panj. Dođem naposletku pod jednu vrbu, pa kad pogledam na taj grm a ono vidim na lipi jedno gnezdo puno troje kosića. Stanem misliti kako bih ih mogao uhvatiti; setim se lako, – zažmurim dobro, da me ne vide, pa se počnem penjati uz glog, kad ja u gnezdo zavirim, al` dva utekoše a jednoga umal` ne uhvati. Eto ti, pomislim, kakve sam sreće! – Pa se odatle uputim te dođem do jedne bare, kad tamo a ono leti jedno jato divljih svinja, a ja ce onda setih da imam kod kuće jednu zlatnu pušku, na kojoj su karika do karike sve čistim rogozom uvezane. Dođem s tom puškom i vidim isto jato divljih pataka, ja zažmurim i dobro nanišanim, puče puška, pade guska, a ja ti onda uzmem tog golube, te donesem ženi grlicu, a ona uzme tog čvorka, te odmah skuva kokoš, pa mi donese pečenu prepelicu, a ja ti se onako gladan primaknem te se sit nagruvam krdžavog pasulja i najfinijeg skroba. (Šumadinka).

Poznate su osobite manifestacije impulsa za samoodržanje, koje se pojavljuju kako kod primitivaca tako i kod civilizovanih, a kojima je cilj zaturiti trag, u izvesnim slučajevima, životnome principu, skrivajući pravi identitet ličnosti u pitanju. Kod civilizovanog on je u izvesnim nevropatskim pojavama, kod primitivaca u rituelnim običajima. Pri osobitim događajima, kao što su smrt, rođenja, bolesti, menstruacije itd., izvesne ličnosti treba sakriti, drugima izmeniti imena, proglasiti ih za obratni seks, akcije označiti za izvrnute; muž će ležati mesto žene u porodiljskom krevetu, dečak će dobiti ime devojčice u doba puberteta, ako se želi otkloniti opasnost od ličnosti kojoj ona preti i izigrati je na taj način. Opasnost je čak formulisati jedan srećan događaj koji se nad nama zbio, ako ne želimo da se isti protiv nas okrene; to je strah od tzv. uroka. Čitava literatura magije postoji o uroku kod nas koju ćemo docnije navesti. Ne sme se uopšte imati određena koncepcija o položaju koji čovek zauzima u životu. Treba i samog sebe zavaravati. Nije nemoguće, dakle, takođe da i ovakav oblik pripovedanja, kao što smo ga sreli u navedenoj priči, nije jedna vrsta takvog izbegavanja konkretnog nizanja realističkih događaja ne samo aludiranje na njih: "No, no, čiča, ako ti se samo vratim, opet ćeš ti mene tući!" moglo bi biti rečeno da bi se izbegao fatum obratnog ispunjenja, ako bi pravilno izrekao ko će koga tući itd.

U pripoveci Laž za opkladu, (Vukova zbirka), ćoso i jedan deran takmiče se u vodenici o jednu pogaču ko će bolje lagati. Premda je ovde unapred rečeno da je to laž, ipak borba se rešava snagom nadmudrivanja, što je vrlo značajno, kao i u pripoveci Đavo i njegov šegrt.

Onda ćoso počne koješta lagati, ovamo-onamo, a kad se već izlaže i umori, onda mu dijete reče: "E, moj ćoso! ako ti više što ne znaš, to je sve ništa; stani, da ja tebi kažem jednu pravu istinu. Kad ja bijah u mlado doba stari čoek, onda mi imadijasmo mnogo košnica, pa bih ja svako jutro brojio, i sve bi čele prebrojio, a košnica ne mogu. Kad jedno jutro prebrojim čele, a to nema najboljega čelca; onda ja brže bolje osedlam pijevca, pa uzjašem na njega, i pođem tražiti čelca. Kad doćeram trag do mora, a to on otišao preko mora, a ja za njim tragom. Kad prijeđem preko mora, a to čoek uhvati moga čelca u ralicu, pa ore za posao. Ja povičem na njega:,To je moj čelac; otkud tebi moj čelac?! A čoek odgovori:,Brate! ako je tvoj, eto ti ga. Pa mi da čelca, i još punu torbu prosa od izora. Onda ja uprtim torbu s prosom na leđa, a sedlo s pijevca prebacim na čelca, te čelca uzjašim i pijevca povedem u povodu, da se odmara. Kad budem preko mora, onda mi nekako pukne jedna uprta na torbi, te se sve proso prospe u more. Kad prijeđem preko mora, u tom stigne i noć, a ja onda sjašim s čelca, pa ga pustim da pase, a pijevca svežem kod sebe, pa mu metnem sijena, a ja legnem spavati. Kad ujutru ustanem, a to vuci došli te zaklali i izjeli moga čelca; leži med! po dolu do članka, a po brdu do koljena. Onda počnem misliti u što ću pokupiti med. U tom padne mi na um da imam jednu malu sjekiricu, pa je uzmem i zađem u šumu da ulovim kakvu zvjerku da zgulim mješinu. Kad tamo, a to dvije srne skaču na jednoj nozi. Onda ja potegnem sjekiricom, te im prebijem onu nogu, pa ih uhvatim, te zgulim s njih tri mješine, i pokupim u njih sav med, pa pritovarim na pijevca i odnesem kući. Kad dođem kući, a to mi se rodio otac, pa mene pošlju Bogu po vodicu. Sad ja počnem misliti kako ću se popeti na nebo, dok mi padne na um ono moje proso što se prosulo u more. Kad tamo dođem, a ono palo na vlažno mjesto pa uzraslo do neba; te ja uz njega hajde na nebo. Kad se gore popnem, a to moje proso uzrelo, pa Bog požnjeo i umijesio od njega hleb, pa udrobio u vruće mlijeko, te jede. Nazovem mu ja:,Pomoz` Bog! A on mi odgovori:,Bog ti pomogao! i da mi vodicu. Kad se vratim natrag, a to mojom nesrećom udarila kiša, pa došlo more i sve proso poplavilo i odnijelo! Sad se ja zabrinem kako ću sići na zemlju! Dok mi padne na um da mi je dugačka kosa: kad stojim do zemlje, kad sedim do ušiju; pa uzmem nož, pa sve dlaku po dlaku odrezuj pa navezuj. Kad stigne mrak, a ja onda zavežem na dlaci jedan uzao, pa ostanem na njemu da prenoćim. Ali šta ću sad bez vatre! Kresivo sam imao, ali nema drva! Ujedanput padne mi na um da imam u zubunu jednu šivaću iglu, pa je izvadim te iscijepam, pa navalim vatru i sit se ogrijem, pa legnem pored vatre spavati. Pošto zaspim, a mojom nesrećom skoči varnica te pregori dlaku, a ja strmoglav na zemlju te propadnem do pojasa. Obrnem se tamo-amo ne bih li se kako izvadio, a kad vidim da se ne da, onda brže otrčim kući te donesem motiku da se otkopam, pa odnesem vodicu. Kad dođem kući, a to žeteoci žanju po polju. Prigrijala vrućina, voljani Bože! da pogore žeteoci. Onda ja viknem:,Kamo što ne dovedete ovdje onu našu kobilu što je dva dni duga a do podne široka, a po leđima joj vrbe porasle; neka načini hlad po njivi. Brže-bolje otrči moj otac, te dovede kobilu, i žeteoci lijepo stanu žeti po hladu. A ja uzmem žban, pa odem na vodu. Kad tamo, a to se voda smrzla; onda ja skinem svoju glavu, te njom probijem led, i zahvatim vode. Kad donesem vodu žeteocima, a oni poviču:,Kamo ti glava? Ja se mašim rukom, a to nema glave, zaboravio je na vodi. Onda se brže-bolje vratim natrag; kad tamo, a to lisica došla pa vadi mozak iz moje glave te jede; a ja polagano, hajde, hajde, te se privučem blizu, pa potegnem lisicu nogom u stražnjicu, a ona se uplaši, pa od straha p..e i isp.. e tefter, kad ga ja otvorim, a to u njemu piše: meni pogača a ćosi g... Onda dijete ustane, pa uzme pogaču i otide kući, a ćoso ostane gledajući za njom.

Nije nemogućno da i dela koja su ovde tako strahovito komična, burleskna i apsurdna pripadaju u red onih koje su izvršivali divovi i koji zauzimaju svoje naročito mesto u evoluciji mitoloških verovanja. Njihova dela su i inače uvek paradoksalna, a o njima se kod nas zadržala jedna naročita tradicija, o džidovcima divovima u vlasotinačkom okrugu.

Motiv zaboravljene glave, i u idućoj priči Laž bez istine, pogrešno vraćene glave na telo je nešto od najparadoksalnijeg što smo našli u svoj narodnoj književnosti sveta uopšte. Crnačka umetnost koja obiluje najfantastičnijim motivima nema nijednog koji bi bio toliko smeo. Osećamo se apsolutno u nemogućnosti da damo bilo kakvo objašnjenje postanku ovog motiva. Za razliku od priče Laž za opkladu, hrvatska priča Laž bez istine, pored velikog dela zajedničkih elemenata, ne razložuje jedino nadlagivanjem svoje apsurditete, već od prve reči počinje isključivo tim elementima. Moment pometenosti sa glavom ovde je s više efekta iskorišćen.

Živjeli tri brata. Bili dosta bogati, dva gola golcata, a treći bez košulje na tijelu, bez kape na glavi. Bili dobri lovci i puške ne imali. Pođoše jedan dan prije zore u lov i ubiše tri zeca: dva ne pogodili, a treći im uteče. Prolazeći kroz goru došli u jednu kolibu, u kojoj žive duše nije, pa zapitaju baku: – Daj nam, bako, tri lonca, da svarimo tri zeca. – Dade im tri lonca, dva razbijena, a treći bez dna. Rasjekli lovinu, stavili u lonce kuhati, al` ne ima vatre. Na vrh vrha duba ugledaše svetlost. – Šta je ono, Bože moj? – reče stariji brat i pođe pod dub. Ugleda navrh duba medveda, gde je rasplamsao vatru, natakao na ražanj vola pa peče. Popne se taj brat na vrh duba, i pita vatre, a njega ščepa medved šapom: – Dobro mi došao, i ti mi se hoćeš; tebe ću za ručak, a vola za užinu!

Dođe i drugi i treći brat. I njih ščepa za vrat te im iste riječi reče. Nije druge, red je poginuti. Udare sva trojica u plač. Medved im se smilova pa im reče: – Eto, pustit ću vas, ako mi jedan od vas kaže čudnovatu laž.

Otpoče jedan, prihvati drugi, a treći najmlađi ovako otčepi: – Ja ću vam sada jednu gačicu pričati, a nemojte ništa vjerovati, sve je laž bez istine. Rodio sam se petnaest godina prije moga oca. Kad mi se otac rodi, pođoh ja po popa, da ga krsti, a on ne htjede bez božjega dopuštenja. Vraćam se ja gladan i žedan putem, jedva duša u meni. Sretnem ženu koja me pita šta mi je. Ja joj kažem sve po istini. Ona se maši u pregaču i dade mi pregršt boba, da grizem putem. Ubilo me sunce, umorih se, legoh pod jedan dub, da malo otpočinem, a još mi tri sama zrna u džepu. Zaspim, borme, dobro pa se prevrnem s jedne na drugu stranu. U taj čas panu tri boba na zemlju i iznikoše. Ja se probudih, pogledah ispred sebe, a eto bob narastao do neba. – To mi se – rekoh – i hoće! Počeh se penjati uz bob od koljenca do koljenca, od grančice do grančice, od mošnjice do mošnjice, eto me na nebu. Vidim gospodina Boga, – milosna ga bila – gdje ruča, jede kruha i sira, a meni ga ni kusa ne da. Poklonim se i pitam dopust da stupim pred njegovo lice. Kažem gospodinu Bogu sve što mi se je dogodilo. Bog odmah razumije što se meni hoće, uze u ruke veliko pero i napisa, brate moj, veliko pismo, u kojem naređuje popu da mi krsti oca. Ja veseo da ću natrag, gledam gde je bob; nestalo boba. Šta se dogodilo? Kozle išlo u pašu, namjerilo se na onaj bob, pregrizlo, i meni ne ima više puta na zemlju. Kud ću, šta ću? Opet se vratim gospodinu Bogu i kažem šta mi se je dogodilo. Dade mi mekinja, napunim pune džepe, i reče mi: – Bacaj mekinju za mekinjom i po njoj spusti se dolje. – Tako ja učinim, ali evo ti žalosti: ne doteklo mekinja. Šta ću sad? Sreća od boga, napipah u dnu džepa klupko pređe. Počeo je sukati, ne može da dopre do zemlje. Mučim se i mislim, kako ću: prekidaj, donavež`, prekidaj, donavež`, nikako do tla ne može da sastavi. Pane mi na pamet da imam perčin na glavi. Odmah ga istrgnuh vlas po vlas, vež`, donavež`, nikad kraju, nebo visoko a zemlja nisko, ne može te ne može. Uhvatila me muka, a ja stiskao srce pa c velike visine spustim se dolje i pras! upadoh u živicu stijenu do vrata. – Ajme meni, majko moja! – stao ja zapomagati, – kud ću sad, na koje li strane? – Drpaj se, drpaj, podiži se, izmiči, nekako se otrgao i oslobodio stijene. Potrkah do kuće, uzmem veliki mlat da razbijem stijenu. Jedva je rastreskah; bila je strašna vrućina, a sve se smrzlo. Umorih se i ožednjeh, da ću na lokvu napiti se vode, sunce zatiče glavnjom, a voda se zamrzla u bunaru. Gledam naokolo sebe, ima li kamena da razbijem mraz, aja, nigdje ni mrve kamena. Znam šta ću, promislih u sebi, uzeh nožić, prerezah grkljan, odrezah svoju glavu, razbijem njome mraz, lijepo se napih vode i pođoh naprijed. Ja krenuo malo naprijed, pogledam na jedan dub, vidim čovjeka gde vrše proso, slama pada dolje, a zrna prosa ostaju navrh duba. – Šta to radiš, čovječe božji, kako ti slama pada dolje, a zrnje ostaje gore? – On će meni na to: – Ti se tomu čudiš, a ne čudiš se sebi što si bez glave? – Udarih se ja dlanom po čelu: a nu zbilja, gdje je moja glava? Palo mi na pamet da će biti ostala gdje sam razbijao mraz. Brzo potrkah do bunara i nađem svoju pravu glavu. Uzeh i stavim na njezino mjesto, ali kad sam došao doma, spazio sam se da je stavio naopako: ono, što ide naprijed, natrag, a ono što ide natrag, naprijed, – Eto, medvjede, – dovrši najmlađi brat, – istinite laži!

Medved se osladio ovom pričicom i reče mu: – Pošteno si lagao, ajde kući, neću vam ništa učiniti". (Iz Poljica u Dalmaciji, Hrvatska narodna šala).

Po obradi elemenata u ovu bi grupu spadala i pesmica iz Bukovice u Dalmaciji (J. Pasarić, Hrv. nar. šala) Izvrnuta pjesma, te je navodimo ovde, premda bi po duhu odgovarala umotvorinama slobodnoga narodnog duha, o kojima je reč u drugoj glavi.

Teče Krka povr' Velebita,
Poveze se po kršu galija,
Konja jaše po moru delija.
Gledalo ih tursko momče mlado,
Gledalo ih s Beograda grada,
Te ponese pušku oko oka.
U zlo ga je mjesto pogodio,
U koljeno, u srce junačko!
Živ poginu, zdravo kući dođe
I kod kuće tri veselja nađe:
Od ševara kuća izgorela,
A majka mu konja privatila,
Sestra mu se od starosti smije,
Ćaća mu se ni rodio nije. –
Oj! Polećela dva pečena zeca,
Tjeraju ih tri odrta vižla:
Dva kusasta, četvrti bez repa,
Čekaju ih tri slijepa lovca:
Dva su prazna, treći puške nema.
Oj! Vino piju dva mrtva junaka,
Vino služi bez glave djevojka.

2. Sa nepojmljivim u duši

Narodni običaji, ukoliko ima mističnog u njima, ne znače više ni hrišćansku ni mitološku mistiku. – Običaji kao elementi instinktivnoga života. Psihičke pojave narodnoga instinkta. Ravnoteža i nadjačavanje pojedinih impulsa. – Društveni tokovi, kolektivne histerije kod mladih plemena. – Primer individualnog somnambulizma i impulsivnog putovanja. – Istorijat mističnih epidemija u srednjem veku. – Deca krstaši. – Igrači Sv. Vita. – Rusalje u selu Dubokoj. – Lečenje muzikom. – Kraljice. – Kraljičke pesme. – Koleda. – Lazarice. – Dodole; delovanje na prirodu analogijom. – Prinošenje jagnjeta na žrtvu. – Mistično škropljenje krvlju. – Zeleni jahač. – Đurđevske večeri. – Još jedan primer somnambulizma: zmajevi. – Borba o oblake. – Telo, dom u kome se nije stalno. – Lovačka zakletva. – Molitva od nešta. – Molitva od uroka i poganice.

"Svi oni, u koje se neshvatljivi uselio".
Fjodor Dostojevski, Zli dusi

"Od prvih medikalnih proučavanja, ispitivaoci su sa čuđenjem zabeležili jednu osobitu uznemirenost inteligencije, jednu vrstu čudnog delirijuma koji se nije mogao uvrstiti stvarno ni u jednu duhovnu obolelost, jer je bio prolazan i nije uznemiravao nikako odnos bolesnika sa društvom. Ovaj se delirijum prolazni javljao kod Sibila, na svetom delfijskom tronošcu, obnovio se potom kod obuzetih đavolom i kod ekstatičnih obuzetih Bogom, javljao se često kod mase bolesnika uznemirenih bolom, strašću ili grižom".

Pjer Žane, Nervoze

"... Troška ako nemate, zašto peške ne idete, i leba ne prosite, dok do cara ne dođete; na putu umrite od gladi, i mi braća vaša i rod umiremo svaki minut od straha i zuluma po putovi, mi na vas uzdamo se, da ćete vi sjediniti suze vaše sa suzama našim i da ćete neprestano umivati noge i prestol našega velikog cara Aleksandra i velike nadežde Rosije... Otiđite, prosite i vidite, jesmo li sasvim od našega cara ostavljeni, dođite i kažite nam istinu koju od vas čekamo, tako vam velikoga Boga i Hristova strašnoga vtorago prišestvija i suda. Ako ne odete i ne dođete skoro da nam istinu kažete, to svi od malog do velikog vaši sopernici da budemo na strašnom sudu božijem!"

Pismo srpskih vojvoda Proti Mateji, 1814. godine

Ovim ulazimo u srž onoga što je tajanstveno u duhovnome životu narodnoga umetnika; baš u samu onu radionicu gde se izgrađuje iz kolektivnih delirijuma, iz rasnih zanosa, iz religioznih vizija, iz društvenih nervoza, iz mitološkog rituala, iz mađije, iz zanosne promene godišnjih vremena: veliki duhovni ritam prostrane buduće narodne etike. Sva ta užasna kompleksnost elemenata iz kojih je sazdana ta prva primitivna inspiracija naše mistične umetnosti preći će ispred nas i pri samom pregledu nekih godišnjih običaja, prilikom kojih, mislimo, narod kolektivno oseća prisustvo jedne više sile u sebi, čijim su impulsima radnje njegove tad opredeljene.

To nisu zanosi hrišćansko religiozni jer su i sami ti običaji tuđi hrišćanstvu, niti je to delovanje mitologije u njenoj snazi, pošto je narod već izgubio njen glavni smisao, i sem izvesnih mitoloških običaja kojima se i sam pojedinačni značaj često promenio, valjda je kao koncepciju misterija sasvim izbrisao iz sebe. Ono što sad nateruje narod da još uvek čuva i obnavlja svoje rituale koji su u vezi sa tajanstvenim, svoju mađiju itd. to je upravo stalna, narodna i neizbežna potreba da se izvesnim ritualom manje-više starim, utvrđenim, katkad već i koreografiranim, oslobodi svega onoga što se, po zakonima rasnog temperamenta, ljudske psihologije, animalnih instinkata i opšteprirodnih energija, skuplja u njemu.

Ima naroda koji su mirniji, sređeniji i staloženiji, i ima ih kod kojih strastvenost, čulnost i izvesna duhovna uznemirenost odgovaraju mladačkoj uznemirenosti kod pojedinaca u mladosti, ili egzaltiranosti kod drugih, ili čak i izvesnim psikasteničkim pojavama. Videli smo narode koji su verovali da su izabrani od boga, sa mističnim zadatkom koji im je naložen; videli smo krstaške ratove, mistične pokolje, ceo srednji vek gde su čitava društva obolevala, ili imala vizije, ili nosila sobom fiksne ideje. Svaki narod skoro ipak nosi u sebi čitav materijal za takve pojave, koje ili su neznatne ili uspavane, ili proporcionalno razvijene sve – narodni instinkt ne opredeljavajući se za pojedine – i između kojih se, u izvesno doba narodnog razvića ili istorijskih situacija, izdvoji pokoja i na račun ostalih nesrazmerno razvije, te stavi svoj isključivi žig na ceo tadašnji narodni život. Ovakav je bar proces ako se posmatra svaki čovek ponaosob; cela jedna polovina psihološkog života kod pojedinca nije ništa drugo no harmoničan sklop i živi odnos onih duhovnih čovečanskih osobina, od kojih, nadjača li koja, menja ceo dotični tip individualnosti. Petnaest godina putovanja za izgubljenim dragim stvorenjem iako iz potpuno razumljivog uzroka, uvršćuje ipak tog čoveka u red melanholika sa istim onim osobinama koje imaju i drugi slični paranoici.

Sve što smo ovom primedbom, dakle, hteli da kažemo, to je da jedan običaj narodni, ma koliko on svoj izvor imao u drugim uzrocima, ma on čak bio i pozajmljen od kog drugog plemena, može izražavati sobom prisustvo jednog narodnog impulsa za koji se čak ne bi ni slutilo bez tog običaja, može značiti i jedan psihološki lik toga plemena, pa ma koliko ovo bilo mlado, zdravo i sveže. Jer treba znati i to da u narodu nije sve istodobne starosti, izvesnim svojim osobinama on može biti još dete-narod, drugim davno već sazreo; kod deteta kad mu se menjaju prvi zubi svi su organi još u mladosti prvog razvića, sem tih zuba, npr., čija je starost već završna. Narodni običaj takođe, ma koliko već bio star a izgledao samo običajnim šablonom, ako samo pokazuje izvesne simptome može značiti prisustvo jedne posebne aktuelne duhovne osobine osećajnog života narodnog; te će nas, prema tome, ono ovde zanimati samo kao takvo, a ne ni kao etnografska ilustracija, ni kao mitološka tradicija.

Da bi se bolje razumela jedna pojava kolektivne histerije, autosugestije i somnambulizma, koja se događa svake godine, o Duhovima, kod nas u selu Dubokoj, mi se usuđujemo navesti jedan primer individualnog somnambulizma, toliko isto poetskog koliko frapantnog, koji je zabeležio Pjer Žane. Mladić o kome je tu reč, nije bio vođen u svojim "bekstvima" religioznim nadahnućem, kao što će nam se na kolektivnim pojavama ukazati, no jedna strašna egzaltacija sa vizijama i putovanjem, ko zna koliko potištavana u podsvesnosti, izbila je ovde da se ostvari putem somnambulizma. Impulsivno putovanje ipak zajednička im je karakteristika, a nama je i želja da nekoliko primera koji budu dani ne budu identični no da pokažu celu jednu skalu ove vrste ekstatičnosti. No da damo reč samome naučniku:

"Tiče se jednog sedamnaestogodišnjeg mladića, Ru..., sina jedne nevropatične matere, i samog dovoljno nervoznog, koji je u trinaestoj godini dosta često bivao u nekom malom kabaretu posećivanom od starih mornara; ovi bi ga terali da pije i kada bi od pića bio malo uzrujan, punili mu maštu lepim istorijama o putovanju. To su bili čarobni opisi tropskih krajeva u kojima pustinja, palme, lavovi, kamile i crnci igrahu divnu i zavodljivu ulogu. Ovaj dečak bi neobično iznenađen ovim pričama, koje ga utoliko više impresionirahu što je sam bio u polupijanstvu. Naprotiv, kad bi se otreznio, izgledalo je da ga to vrlo malo zanima, nije govorio uopšte o putovanjima i spremao se čak za jednu vrlo staloženu i vrlo mirnu egzistenciju, pošto je primio zanimanje bakalskog momka i pošto se jedino trudio da avanzuje u ovom časnom zvanju.

Ali evo da nastupaju neočekivani događaji: skoro stalno pri kakvom umoru, pri uzbuđenju ili novom pijanstvu on bi se osetio preobraženim, zaboravljao bi da se vrati kući, nije mislio više na svoju porodicu i izašao bi iz Pariza koračajući pravo ispred sebe. Koračao bi tako bliže ili dalje, do Senžermenske šume ili ornskog departmana; katkad idući sam, katkad nastupajući sa kakvim probisvetom, proseći uz put; nije imao do jednu misao u glavi, da se uputi moru, da tu dopre, da se pogodi na kakvu lađu i da ide za pronalazačima začarljivih predela u Africi. Njegov bi se pohod svršavao dosta rđavo; pokvašen kišom ili umirući od gladi budio bi se iznenada na širokom drumu ili u kakvom skloništu, ne razumevajući nikako svoj položaj, ne sećajući se svog puta i s najžešćom željom da se vrati u svoju porodicu i u svoju bakalnicu. Ja se zadržavam samo na jednom njegovom bekstvu koje je bilo osobito zanimljivo i koje je, stvar čudna, trajalo tri meseca.

Otišao je iz Pariza oko 15. maja, i prešao pešice do okoline Melena. Ovog puta je planirao u mašti da bolje uspe njegov pohod i da stigne do Sredozemnog mora. Dakle, on je našao tom prilikom sjajnu ideju: postoje nedaleko od Melena, u Moreu, kanali koji su manje ili više upravljeni pravo na jug Francuske, a po tim kanalima silaze brodovi natovareni robom. On je uspeo da bude primljen kao momak na jedan od tih brodova koji je prenosio ugalj. Tu je imao strahovitu dužnost: čas je trebalo prevrtati ugalj, čas vući konopcem brod uz pomoć jednog magarca zvanog Kadet, njegovog jedinog prijatelja. Bio je slabo hranjen, često tučen, iznuren, ali se zračio od sreće i jedina mu je misao bila nastupati moru. Nesrećom, u Overnju se lađa zaustavi, i on je bio primoran da je napusti i da nastavi put pešice, što mu je bilo teže. Da ne bi bio bez prihoda, pogodi se kao pomoćnik i pratilac jednog starog krpača sudova. Nastupali su lagano radeći na drumu; kad, jedno veče, dogodi se opet neočekivani događaj.

Dan je bio izvrstan, ortaci su zaradili sedam franaka. Stari krpač se zaustavi i reče Ru... u: – Moj dečače, imamo prava da se dobro navečeramo i da proslavimo današnju svetkovinu, jer je danas 15. avgust. – Na to mladić dodade nepromišljeno: – Petnaesti avgust! Pa to je sv. Marija, praznik moje matere. – Samo je to izgovorio kad se učini sav izmenjen, pogleda na sve strane s čuđenjem, i osvrćući se svome saputniku, krpaču posuđa, reče mu: – Ali ko ste najzad vi, i šta ja tu činim s vama? – Jadni starac bi zapanjen i ne uspe ništa da objasni svom pratiocu koji se zamišljao još u Parizu, i kome nije ostalo nikakvo sećanje od prošla tri meseca. Moralo se ići kod predsednika seoske opštine, gde se imalo ogromne muke oko objašnjenja".

Još 1212. godine na poziv jednog egzaltiranog čobančeta, kod Vandema u Francuskoj, stala se skupljati nebrojena dečija vojska, koja je brojala više hiljada, i koje ni najočajnija roditeljska preklinjanja nisu mogla odvratiti od ogromnog nagona da putuju i spasu svete zemlje. Sprečavani od kog bilo dobijali su nastupe nezaustivog plača i grčeva po svem telu. Ova je vojska umirala od gladi, žeđi, pripeke; ogroman broj se potopio prilikom bura na moru a ostatak bio rasprodan od šarlatana u Aleksandriji. Kroz ceo srednji vek u srednjoj i zapadnoj Evropi skupljale su se ogromne mase, gonjene neodoljivom željom za putovanjem, deca koja su umirala ako bi ih sprečavali, ljudi svih klasa i svih narodnosti, bogati i siroti, noseći sveće i zastave, pevajući psalme, oblačeći se u krpe i šibajući se do krvi, ležeći raširenih ruku u obliku krsta, nagi, u grčevima. Krajem XIV veka ovim se pojavama pridružuje još i igranje, tako da ove ogromne procesije prolaze često svu Nemačku i Francusku igrajući sa vencima na glavama, opasani maramama, držeći se za ruke, skačući strašno visoko, jer im se činilo, izjavljivahu, kao da igraju po krvi. A igrahu ne po svojoj želji već u nastupu; po čitavo pola dana, pavši najzad iznemogli, i stenjući od muka. Pomagali su im u takvim prilikama stežući ih snažno maramom oko trbuha. Pokatkad bi ovakvim igrama prethodili epileptični napadi. Ovakva epidemija u raznim nijansama razvila se ogromno svuda, pod imenom igre svetojovanskih igrača ili igre sv. Vita.

Postupno je prvi element ovakvih epidemija: nagon putovanja, otpadao, i ostajao onaj dodati, igra praćena svim simptomima histeričnih nastupa i somnambulizma. O Svetom Jovanu skupljaju se svi oni koji pate od raznih histeričnih nadražaja, kojima se ta epidemija preko godine kod njih samo označavala, spremna da se deklanšira tek određenog dana; dok su ovi psikastenici, koji su od toga bivali slabi, zbunjeni, uznemireni i bolešljivi, mislili da ih taj veliki napad od svih tih sitnih uznemirenja isceljuje. Uistinu, oni bi od tad bili mirni preko sve godine do pomenutoga praznika, kad se akumulovana boljka dešaržirala. Vodili bi ih u kapelu Sv. Vita, posle igre izazivane muzikom, preko vode, kao što se vidi na slici Brojgelovoj. Slični nastupi, pripisivani ujedu tarantule, rasprostrli se iz južne Italije u XIV, XV i XVI veku. Verovalo se da jedino muzika može spasti od ovakvih nastupa i od sigurne smrti koja im je posledica. Zvuci instrumenata neodoljivo ih terahu na igru, a sjajni metali, kao mačevi, delovali su čudno na "tarantate" – igrače, koji su imali požudu prema crvenoj boji. Svi su oni imali strast da gledaju u more, sve je očaravala voda. U rukama su nosili pune čaše vode i time se uveseljavali; u velikim sudovima vode kvasili su svaki čas ruke i glavu:

Allu mari mi portati
Se voleti che mi sanati;
Allu mari, alla via;
Allu mari, allu mari!

(Moru me nosite, ako mi zdravlja želite, moru, putu; moru, moru!)

Dr Vojislav Subotić posmatrao je pomenuti običaj o Trojičinu dne u Dubokoj, u požarevačkom okrugu. Tamo se dotičnog dana skuplja silan svet iz ovog i okolnih sela, od kojih veliki broj podleže izvesnoj čudnoj bolesti čiji je naziv rumunski: "rusali", što na srpskom znači "duhovi". Oboljevaju većinom Srbi, ali i Vlasi; najviše žene, no isto tako i ljudi i deca. Naime na saboru, bez ranijeg vidnog znaka, i pri samom jelu, prenemogne odjednom po neko, padne, dobija drhtavicu, plazmotična jecanja, spalu temperaturu, i pokazuje sve znake besvesnosti. Ovakvi nastupi ponavljaju mu se samo tog dana u godini i veruje se da mu ništa ne može pomoći izvan igre sa "kraljicama", koje tad, pošto je bolesnika masa, imaju pune ruke posla da svima priteknu u pomoć. Tri devojke svečano obučene predstavljaju kraljice; tri igrača kraljeve. Držeći se rukama jedni drugima za pojase oni sastavljaju jedno kolo, koje nastupa ispred karabaša, poigravajući po taktu čudne muzike karabiljica. Kad dođu ovako bolesniku, oni najpre igraju oko njega. Kraljevi ga svojim mačevima zakrštavaju po grudima a nogama ga se dotiču. Zatim ga kraljevi, prvi i drugi, dižu sa zemlje, uzimaju čvrsto između sebe, hvataju se u kolo i nastupaju igrajući prema Dubočkoj reci, koja je nešto dalje. Do reke triput puštaju bolesnika i igraju oko njega, prskajući ga po licu iz svojih usta ižvatanim pepelom, belim lukom, drmusajući ga, zovući ga po imenu. Na reci ga zapajaju vodom s kraljeva mača, i vraćaju ga, obično tu na reci povraćenog, istom igrom, sa ona ista tri odmora, na mesto odakle su pošli. Katkad je nužno i dve, i tri procedure ovakve izvršiti do konačnog povraćaja bolesnika k svesti što se naročito odnosi na vračare, kojima na kraju stave meda u usta i ostavljaju da se same povrate i budu od tada još vidovitijim i jačim. Procedura traje od dvadeset minuta do dva sata. Lesova igrača ima nekoliko, kao i karabaša, jer je obolelih svakom prilikom preko stotinu. Pesma koja se peva na srpskom glasi:

Opa ovako!
Opet tako!
I još jednom
Opet tako!
Tako bela, tako,
I izusti: hej!

Prisustvo neke više sile, nošenje u sebi neke mistične snage, koja ih goni da vrše ono što sami kao da ne bi želeli, je osnovno ubeđenje kod svih ovih padavičara: za razliku od fakira i derviša, magova koji tu silu na naročiti način prizivaju u sebe, ovi se na naročite načine žele baš da oslobode od nje. Čitave generacije ovde kržljave od nje, naročita bolna mentalnost se organizuje u njinoj sredini; otuda bezbroj vračara, koje su se dug niz godina najpre odlikovale padanjem u rusaljski zanos i teškim povraćanjem iz njega, te im narod počinje sve slepo verovati (čuvena Dokija Stević), proroka, asketa itd. (Milija Krajinac iz Popovice, koji je mogao da ostaje u nepomičnom zanosu po 24 do 30 dana).

Inače pod istim imenom rusalja ili rusaljočki, skupljaju se devojke po svoj Rusiji da u određeni dan igraju osobite igre i pesme, kiteći se cvećem i odevajući se u svečano ruho. U samoj Srbiji najzad kraljice ne igraju samo obolelima od rusalja, kao što smo videli da je u Dubokoj, nego na Trojičin dne igraju po svim krajevima. Bar za vreme Vuka igralo se od Kolubare do Timoka, i u Slavoniji, dok se u Sremu to već bilo izgubilo; sada su se granice ovog običaja svakako jako stesnile. U svakom slučaju ovo kolo kraljica unekoliko se razlikuje od onih dubočkih. Najpre one nisu u vezi ni sa kakvom pojavom kolektivne histerije, zatim njih je broj veći (deset do petnaest veli Vuk; osam po Pavlu Popoviću) i sve su devojke; mladići ne učestvuju u igri. Na levom kraju, prema kolovođi, igra odvojeno jedna od njih kralja u osobitom ruhu (venac, kovilje kao perjanica, paunovo pero, trake niz leđa: plava, crvena i zelena sa praporcima na krajevima) i sa mačem u desnoj ruci. Na desnom kraju igra prema kolu devojka u istoj odeći, zvana barjaktar. U ruci joj je koplje sa barjačićem belim i crvenim. Usred kola sedi na stoličici zabuljena belim ubrusom kao duvkom kraljica. Iza nje stoji neprestano jedna u službi dvorkinje. Ovakvo sastavljeno kolo ide od kuće do kuće kroz selo, pevajući pred svakom naročite "kraljičke" pesme, kojih ima veliki broj i koje se obraćaju, prema prilici, čas mladiću oženjenu, čas momku, detetu, devojci, udovici, čoveku, činovniku ili kmetu, đaku, nevesti, babi. Prva pesma je namenjena domaćinu ili domaćici da bi izneo stoličicu kraljici da sedne, zatim druge pevaju svakom članu te kuće ponaosob. Domaćin ih na kraju daruje, a sve igračice i kraljica prolazeći ispod ukrštenog oružja kralja i barjaktara, na kapiji, izlaze iz tog dvorišta. Evo za primer nekolike kraljičke pesme:

Gospođi:

Zaspala gospođa
Pod žutom narančom,
Gospodar je budi,
U oči je ljubi:
"Ustani, gospođo!
Kraljice su došle;
Daj, da darujemo;
Nećeš mnogo dati:
Kralju vrana konja,
A kraljici vence,
Vence i oboce,
Mladom barjaktaru
Svilenu košulju,
A beloj dvorkinji
Burmu pozlaćenu".

Idući preko sela, pevaju ove pesme:

I. Mi idemo preko sela, lado, lado,
Mi idemo preko sela, lado;
Oblačina preko neba.
Prsten pade iz oblaka.
Na šta pade? Na čist pade:
Na junaka neženjena,
Na junaka iz oblaka.

II. Devo, devojkinjo,
Bela peruniko!
Na dva dela rasla, ljeljo.

Na trećem cvetala;
Na trećem cvetala, ljeljo.
U vodu kapala;
U vodu kapala,
Voda mirisala;
Voda mirisala. –
U čaši s` napio;
U čaši s` napio,
Pa se razbolio.

Mi smo ranije naveli ukrajinsku pesmu u kojoj se peva kako je Perun upao na svadbu Meseca i Sorje, prolio, mačem svojim, crnu krv hrasta i natopio njom vence i haljine. Nama se sad čini da je ta ukrajinska pesma ključ ove naše divne i jezive pesme kraljičke iz aleksinačkog okruga:

Sveti Petar vino pije, lado!
Pod drvetom božurovim, lado.
Proleteše dva goluba, lado,
Narusiše Petru vino, lado!
Progovara sveti Petar, lado:
Dajte meni oštre nože, lado,
Da ubodem dva goluba, lado!
Dadoše mu oštre nože, lado,
Te ubode dva goluba, lado.
Iz njih leti crna krvca, lado,
Te poprska Petru skute, lado!
Oj, hubava, najbolja devojko!

Za čitavim ciklusom kraljičkih pesama dolaze one još čudnije, mističnije, drhtavije pesme koleda, koje se pevaju pri koledanju. Već po samom danu kad koleda padaju vrača se u narodu godina; tako da jedan rukopis iz XVI veka veli za ponedeljak npr. (ako u nj dođu koleda): "zima dobra; – jesen vedra; – žetva kišna; – vetri veliki; – proleće dobro; – vina mnogo; – u svemu obilje; – bolest naprasna; – smrti mnogo; – pčelama pogibija; – meda oskudno" itd. Podsećanja pak u koledskim pesmama na mađiju, vradžbinu i ritual uopšte tako su izobilna da ćemo mi u ovim prvim pesmama koje nam padnu pod ruku samo podvući takve stihove za primer.

I. Domaćine, koledo! gospodine, koledo!
Zastasmo te za večerom,
Gde večeru ti večeraš,
Belim grlom vino piješ,
I očima biser brojiš,
I rukama gajtan pleteš:
Dodaj nama kraj gajtana,
Na čem ćemo Boga molit.
Za staroga za Badnjaka
Za mladoga za Božića;
Božić baje po svem svetu,
Po svem svetu, po ovome.
Slava i čast domaćinu!
Tebe na čast, gospodine!

II. Uranila, koledo! stara majka, koledo
Svetoj crkvi na jutrenju,
Susrete je sveti Petar
Na jelenu zlatorogu,
Zlatorogu i parogu:
"Vrn se natrag, stara majko,
Evo su ti gosti došli,
Dobri gosti koleđani..".

III. Pođo s puškom, koledo! u livadu,
koledo!
Pusti konji na livadu,
A ja odo' pod kruščicu,
Metni kalpak na jabuku,
A puščicu na kruščicu,
A rogljicu pod glavicu,
A ja lego`, da pospavam,
Progovara bela vila:
"Ustaj gore, mlad vojvoda,
Otud ide čudno čudo,
Čudno čudo neviđeno,
Stra'ota je pogledati,
A kamoli dočekati!"

IV. Oj, hubava, koledo, mala momo, koledo!
Duhnu vetar, koledo, mala momo, koledo,
Te izduha, koledo, vrana konja, koledo,
I na konju, koledo, bojno sedlo, koledo,
I na sedlu, koledo, muško čedo, koledo,
I na čedu, koledo, samur kalpak, koledo,
Za kalpakom, koledo, kita zdravca, koledo,
Da je zdravo, koledo, muško čedo, koledo!

U vranjskom okrugu pevaju ovu divnu pesmu o sv. Iliji i Mariji, koja kao da ima veze sa poslednjom koledskom pesmom:

Sabra se sabor golemi;
Na to je polje široko,
Pod toje drvo visoko.
Najnakraj sedi Ilija,
Do njega sestra Marija,
U ruke drže Ristosa.
Duhnuše vihri vetrovi;
I odnesoše Ristosa!
Viče Marija da plače,
Brat je Ilija tešaše;
"Ne plači, sestro Marija!
Ujahni konja krilata,
Pa stigni sina Ristosa!"

Kako se ovde, kao na nekim primitivnim ikonama seoskim, lepota vizantizma meša sa mađijom i sa svežinom narodnom. Na Lazarevu subotu, u južnoj Staroj Srbiji skupe se sasvim mlade devojke, koje su još ranije izabrale, između sebe, jednu za svoga Lazara i prstenovale je u znak vernosti, pa se, vežbajući se u pevanju, sve vreme do praznika takmičile sa drugim grupama lazarica. Lazar je obučen u muško: džamadan, tozluci, fes s velikom kićankom itd. Za njim idu po dve i dve lazarice pevajući, a za spomen, kako se u narodu veruje, na kneza Lazara, ili pre na Lazarevo uskrsnuće. Lazar igra pred njima posebice neku vrstu viteške igre. Idući kroz selo pevaju:

Iskočiše lazarice
Čim dadoše glasurice,
Igraj, igraj, naš Lazare,
Naš Lazare, barjaktare,
Igraj, igraj, naigraj se,
Nanosi se muško ruvo...

Oko Đurđevdana po selima idu dodole, nakićene travom, cvećem, polivane pred svakom kućom, igrajući, pevajući, izazivajući na taj način – po jednom principu mađije, da se simuliranjem jedne pojave ova može izazvati – kišu nad poljima. Rajnah vidi u dodolama isti motiv koji i u legendi o Danaji kojoj se Jupiter spustio u postelju u obliku zlatne kiše i oplodio je da rodi Perseja.

Mi idemo preko sela, oj dodo, oj dodole.
A oblaci preko neba, oj dodo, oj dodole,
Oblaci nas pretekoše, oj dodo, oj dodole,
Žito, vino, porosiše, oj dodo, oj dodole!

Na Đurđevdan sam postoji čitav niz mističnih običaja, više ili manje simboličnih, više ili manje ritualnih, jako različitih prema krajevima gde ih izvršuju, no uvek proletnje sveži i opojni. Ponegde kolju maleno okićeno jagnje, krv mu skupe u sudove i matere njom decu prskaju. U Staroj Srbiji sv. Đurđe ide po polju na zelenom konju okićenom zelenim klasom žita, vešaljkom grožđa, zelenim granjem, ražju i pšenicom. U pesmama se moli da se rodi od dva grozda vedro vina, od dva klasa šinik žita. U kneževačkom okrugu, uoči Sv. Đurđa izađu četiri devojke na određeno mesto, gde potom pesmom dozovu mladež na igru do zore. Pred zoru se bere cveće i pletu venci. Našavši dubok vir guraju se onako odeveni u nj. Sutra pred veče devojke uzimaju po bakrač i po dva venca te idu na strugu. Tamo su već ovce doterane. Očevi sedaju na strugu. Njima daju po jaje da ih zakopaju u zemlju, a na ta mesta potom spuste bakrač, oko ovog venac a povrh svega probušeni hleb. Onda se opet povrh toga stavlja brdo, pa češalj, pa prsten, a kroz sve to u bakrač pomuze ovca koja se tog proleća prva ojagnjila, a drugi joj venac obese o vrat. Na Đurđevdan se momci i devojke kupaju po potocima u koje su natopljene lekovite trave.

Da zna ženska glava
Što j' odoljan trava,
Svagda bi ga brala,
U pas ušivala,
Uza se nosila.

Evo još dva vradžbinska saveta:

Kad bi znala muška glava,
Što je nikom vode s' napit,
Nigda ne bi nikom pila!
Kad bi znala muška glava,
Što j' rukavom utrti se,
Nigda s' ne bi s njim utrla.

Inače somnambulizam, demonijaštvo, vidovitost i sila mađije nigde se tako ne vide kao na "zmajevima", koji nisu samo legendarni junaci, no ih narod i sad nalazi između sebe, razaznaje i označava. Oni su uglavnom dobre sile, pomažu junacima i ljudima, a naročito paze na poljski berićet. U Svrljigu je u pećini Malog Kamena živeo neki Stojan, zmaj, pobratim zmaja od Jastrepca, razgonio rđave i privlačio dobre kiše.

Jednom su devojke uoči Đurđevdana berući zdravac po Malom Kamenu pevale: "Zdravče, venče, beru li te mome?"; pred njih je tad izašao neki jedinstveno lep mladić, stao razgovarati sa njima i šaliti se. Najzad zapita najlepšu od svih želi li poći za nj, što ova, bojeći se braće, odbi. Zmaj je odnese u pećinu a devojke se razbegnu. Braća dobave vračaru te mladić od vračarije umre. Zmajevi se pretvaraju u razne životinje, najčešće u krilate ognjene zmije. Kad se biju sa alama i kad vode oblake onda su kao orlovi ili kao druge ' tice. Oružje: neko ognjeno perje. Ako su ranjeni a ne osvete se za osam dana, umiru od bola. Nekad se, o oblake, biju i između sebe. Poneki se od zmajeva navadi na čistu devojku ili lepu ženu, te odlazi kod nje nevidljivo, zbacuje košuljicu i ostaje lepim momkom kraj nje. Ovo mu već niko ne može kratiti. Priča se da je jedna žena tako htela da umre od iznemoglosti i silnog milovanja; neka joj vračara posavetova da uvuče kod sebe nehrišćanina. Žena uistinu skrije Ciganina i zmaj se odbi. Ona potom rodi zmajevito dete sa košuljicom i krilcima pod pazusima.

Ako je neki čovek zmajevit, onda je on stvarno u boju sa alama, njegovo telo leži kao mrtvo. Ako bi mu se metnula glava gde su mu tog trenutka noge, onda bi on u boju podlegao i njegovo telo već više ne bi oživelo. Zato se takvi ljudi i čuvaju, i ne kazuju ko su. Priča se da je na jednoj žetvi naoblačilo se, a neki čovek, onesvestivši se, dotle ostao u nesvesti dok nije naišao lep oblak, posle čega je pričao da se o ovaj borio. Zmajevi mogu začeti jedino mušku decu.

Analogija u shvatanju ličnosti, života i akcije ove legende, sa verovanjima fetišista i animista primitivnih afričkih plemena, frapantna je.
Pošto smo toliko u toku ovog poglavlja govorili o mađiji, o vradžbinama, o ritualu, navešćemo najpre jednu pesmicu gde se na jasan i strahovit način govori o mađiji, a potom dve molitve: jednu protiv nežita, drugu protiv uroka i poganica, koje su se nekim slučajem sačuvale u crkvenim knjigama. Iako bismo mogli navesti koju pravu vradžbinsku formu, ograničićemo se na ove.[1]

Izjeden ovčar

Osu se nebo zvezdama,
I ravno polje ovcama,
Ovcama nema čobana,
Do jedno dete Radoje,
I ono ludo zaspalo;
Budi ga Janja sestrica:
"Ustani gore, Radoje!
Ovce ti za lug zađoše".-
"Neka i', sejo, ne mogu;
Veštice su me izele;
Majka mi srce vadila,
Strina joj lučem svetlila".

Molitva od nežita

Nežite, načelniče nedugom, izidi od raba božja, (ime rek) ot vrha, ot glave, ot temena, ot čela, ot očiju, ot nosa, ot ušiju, ot šie, ot ramen, ot pleštu, ot ruku, ot prst, ot nokt, ot prsi, ot srca, ot pluk, od str, ot črjev, ot rebr, ot leđi, ot bedr, ot koljenu, ot goljeni, ot gleži, ot plesnu, izidi ot kostji, od žil i ot krvji i ot svjeh s'stav vnutrnjih – Hristos te izgonit i sveti vračeve vsegda i prisno i vo vjeki vjekov, amin.

Molitva od uroka, uročice i poganice

Gospodi pomolim se.

Gospodi pomiluj raba tvoego (ime rek).

Iđaše urok i uročica v črvenih rizah, čeljusti razvrativša i pohabajušta; i srjete ih Gospod Bog i reče im: gdje ideš, zli uroče, sa uročiceju? Reče jemu urok: gredemo va mir uprav na djeti, otrgnuti mladenca ot s' ecu maternu, otrgnuti muža s konja; svrći ratari ot volov, oroniti nivu, isušiti vinograd i vino stjeti, i lovcem sjeti zavezati, da ne lovet. Reče jemu Gospod Bog: as jesm Isus Nazarjanin, da svrgoh li te sam s nebes, zli uroče, da pojdeš v goru pustuju, ideže človjeci ne živut, i Bog jedin ne priziraet; izdi, pogana poganice, ot raba božija (ime rek), ot domu jego i ot skota jego i ot vsakogo života jego i stenanija jego vasegda, ninje i prisno i vo vjeki vjekov, amin.

Iđaše pogana poganica, i sretoše je svjeti vračevi Kozma i Damjan, i rekoše joj: gdje ideš, pogana? Idem tamo uljesti u tome vašemu rabu u kosti u glavu. Rekoše joj sveti vračevi Kozma i Damjan: vrati se natrag, pogana poganice, studena studenice i smetena smetenice; ukloni se ot raba božija (ime rek) i otidi v goru pustuju, gde zvona ne zvoni, Bog sam nazirajet na raba božija (ime rek); idi, pogana poganice, u jelen rok i u ovni rog, ako li nećeš, da si prokleta kako kamatnik, i kako preljubodelac, a Gospod Bog da iscjelit raba božija (ime rek), amin, amin, amin.

Sveti Mihaile arangele, sveti apostoli, Petre i Pavle, svetitelju otče Nikolaje, putniče, i vsi sveti Hristovi ugodnici, pomozite rabu božiju (ime rek) amin.

Sija sveta imena da su na pomoć rabu božju (ime rek). Gospodi, ti mu pošlji Avramovo gostoljublje, Jovovo bogatstvo, Samsonovu jakost, Josifovu ljepotu, Avesalomove kose, Davidovu krotost, Solomonovu premudrost; vse da je na pomoć rabu božiju (ime rek) amin.

[1] Malorusi imaju ovakvu formulu, kojom lovci veruju da mogu uvračati sebi lov: "Mladi delija drži kesu od zlata, sekiru od zlata i nož čelični; kesa zlatna puna mesa. Junak nožem čeličnim seče meso i na zatvor sa mog prozora baca. Kliče: hola! ovde ima crnouših lisica, i crnobrkih lisica divlje dlake, tvorova, vidri, sivih vukova; letite svi na moje lovište; neka ste namenjeni mome ognjištu; neka postajete plen moga lova; na punom danu na suncu, noću na mesečini! Ključ i brava".

III Igra slobodnoga duha

Nepojmljivo značenje razbrojnica. – Njihova kaptilena. – Bogatstvo rima: rima na kraju, rima na početku stiha. – Asonance. – Poreklo razbrojnica. – Dekadence starih jezika. – Stilizacije slobodnoga duha po zakonima ritma i asocijacije. – Nemušti jezik. – Šatrovački jezik. – Jezična šifra. – Pokušaji "alhemije reči". – Sugestivan jezik. – Dadaisti i razorenje reči. – Podsvesno kao zajedničko vrste. – Intelektualni napor kao graditelj individualnosti. – Igra pripremanje na život; igra oslobođenje ka stvaranju. – Čisti materijal poezije, – Razbrojnice su postale u momentima traženja jednog neposrednijeg jezika. – Njin ritam je škola za prostranija stvaranja. – Analogija estetičkih oblika između herojske etike i primitivnih stilizacija slobodnoga duha. – Kategorije sila; evolucija, selekcija. – Džinovci. – Pornografija.

Dunav je selo, leži na Savi,
Ima i vinograda, al' su u travi.
Narodna pesma iz Šida (Srem)

Svi smo mi u svom detinjstvu, svesno ili nesvesno bili frapirani izvesnom ritmičnom igrom fraza, čiji smisao apsolutno nismo razumevali, a koje smo primali jedan od drugog za vreme igre. Lepota njina ležala je u jedinstvenoj poetičnosti njinog oblika i izraza a zatim naročito i u samoj tajanstvenosti njinog značenja koje nikako nismo umeli konačno odgonetnuti ni mi, niti naši stariji, pa ma koliko se mučili da im dokučimo značaj. Oblik im je bio toliko muzikalan, da smo ih, više no i pesmice izgovarali sa čitavom kantinelom, koja je takođe prelazila zajedno sa njima od deteta do deteta. Služile su nam za prebrojavanje, razbrojavanje i vučenje kocke, prilikom igara kao što su šuge, žmurke, mete, trule kobile itd. Sam pak oblik, iako su te fraze sasvim bliske pesmama, nije građen, izgleda, po istim principima poetske estetike po kojima i naše narodne lake tzv. ženske pesme. Rime su, na primer, mnogo češće, i to katkad odmah jedna za drugom, ubrzane, kao jureći se; one se ne provlače kroz celu takvu jednu frazu no su kao u borbi sa drugim poetskim formama i oblicima, koji im onda i preotmu isključivost (Jedino, Dedino, Sedi Salavedino, gde rima, na "ino", bori se sa jačim efektima nekih značenja – parapin, Arapin; parapuška, puška – i gubi svoj krajnji samoglasnik "o", te ostaje jedno vreme kao rima na "in", Čekutin, Čekutica, Parapin, Parapuška; i pobedi najzad: Tutkalo, Tu deset). Pošto su reči proizvoljne, najčešće bez logičnog jezikovnog značenja, birane jedino po jednoj strašno komplikovanoj šemi ritma, to su i rime mnogo čudnije, komplikovanije no što ih možemo sresti u drugim rodovima poezije; i u početku reči koje su katkad i celi stihovi, npr. Tekutice, Tekutan, Palatan, Praskele... ili Baštovan, Baštovedi, Štuku deri. Štuka s svere. Rime tako, mešajući se na razne načine, jedna sreda, jedna na kraju, dekadentirajući se u toku pesme ili razvijajući se (Opis, opis, povrmus), asosirajući se svim i najneočekivanijim kombinacijama, dadu ovakva rimovanja: Idi mi, dođi mi, nađi mi štap. Lisicu cepati, gusku šetati ja ne dam, pa ne dam; izvešću je sam. Ev' ovako – ham! ili Jednole, dvole, trole, čevole, pale, šale, maćin, daćin, dvoran, dandri. Asonance su ovde takođe izobiljnije i životnije no što se u ma kakvoj drugoj poeziji može naći: Edi dol, dukudol, duka vala, duka capa, capa leja, lenga, penga trola mogla pupadak, čukadak. Što se tiče drugih poetskih formi koje zavise od samog značenja izraza, one se nameću, čim ikakvo značenje probije kroz fazu. Čitalac će ih i sam u ovo nekoliko primera moći lako otkriti. Od najvećeg je pak značaja ovde ma i približno dati objašnjenje kako značenja ovih "brojanica", tako njinog duhovnog postanka, i njinog uticaja na ostala dela narodnoga duha, ukoliko je tog uticaja bilo. Svakako je da su mnoge od "brojanica", kako i g. Tihomir Đorđević tvrdi, latinske, nemačke, vlaške, dečije pesmice i razbrojnice, čiji je osnovni jezik, pošto ga oni koji su ih primili više nisu razumevali, potpuno deformisan, koje rđavim pamćenjem, koje po izvesnom zakonu, mislimo, igre i temperamentu novoga duha što ih je primio; isto kao što su deformisane i strane reči čiji se smisao zadržavao sa njima. Tako jedan veliki deo razbrojnica predstavljao bi lutajuće krpe dekadentiranog jezika balkanskih starosedelaca ili suseda, da u ogromnoj meri nije sveža stilizacija ulazila kao elemenat u to dekadentiranje, čak kad se i trag numercije, brojanja, zadržavao na brojaničkim stihovima (Jednole, dvole, trole, čevole, pale, šale, šaćin, daćin, dovran, doda). Razbrojnice bi na taj način trebale da budu potpuno izvan svakog logičkog jezikovnog smisla, ukoliko se on unekoliko nije iz starine sačuvao, i to iz jedinog razloga što su one ušle u narod iz tuđinskih izvora. Najpre, mi držimo da je narod, ugledajući se na strane modele ili ne, i sam, iz jedne čisto duhovne i estetičke nužde, gradio ih, isto onako nerazumljivim, kapricioznim, kakvim su mu se i strane učinile, protkivajući ih s vremena na vreme, kao rasvetljenjima, jasnim i svetlim vizijama. Ove vizije dolazile su po direktnim i najpodsvesnijim zakonima asocijacije. Narod je mogao ovde biti potpuno oslobođen svega onog što ga je ranije vezivalo za tlo na kojem živi, za tajnu života koju u sebi nosi, za borbu opstanka koju razvija oko sebe, iz samog razloga što je cilj ovakvim poetskim stvaranjima baš bila igra, i krajnja pobeda i oslobođenje, ma trenutno, duha od misterije il realizma; ukoliko, razume se, jedno nesvesno i podsvesno stvaranje nije tako isto, još impulsnije, predavanje velikim maticama života. Prepisujemo ovu razbrojnicu za primer kako i od početka, čak i kad su ove deformirane, nastaju narodne reči: Bumbar, delipar, seo car, pa kantar, žeripai, pelivan, merili ga, po vas dan, pade pa ce skljusi, i reče mu tu si. Ili mešavina sa dekadansama: Senci,menci, na kamenci, štuka, puka, kapa, gluva, od jabuke, na polje. Ima onih jedinstvenih, za koje ćemo se zalud pitati nisu li to bile kakve religiozne pesme, ili kakve vradžbinske formule, nadmašujući svojom lepotom često i najdivnije što imamo u našim narodnim umotvorinama: Idi tamo, Id' ovamo, Gde ti kažem, Gde ti reknem. Niti blizo, Ni daleko, Već u dvore Javorove. Gde se Deva porodila, Hrista Boga Povijala, U zlaćane Odeždice, I svilene Pelenice, Gde je sina Podojila, Svetom dojkom Materinom. Amin. Tako je! – za koje ćemo se zalud pitati takođe nisu li zaslužile da uđu u našu herojsku epopeju borbe i napora za slobodu: I Oj, olovo Dedilovo, Bojno koplje Despotovo. Despot pade, Ha gromade, Gromade se Razoriše, Srbi glave Izgubiše. II Oj, Jovane Gotovane, Gotov meni, Gotov tebi, Svi ti konji Potkovani, I volovi Sokolovi, Soko pade, Na tarabe, Tarabe se Polomiše, Turci glave Izgubiše.

U danima našega detinjstva, željni da izrazimo masu stvari, osećanja, senzacija, kojima ne bismo umeli naći ekvivalente u maternjem jeziku, ili za koje bi nam se poznate reči učinile i suviše običnim, željni takođe da imamo jedan svoj specijalni jezik kojim bismo između samo sebe opštili, mi smo pronalazili neki svoj. Sastavljali smo slogove koji bi nam došli nadohvat u fantastične reči, pa ove u još fantastičnije rečenice, i tako smo se međ drugovima razgovarali po čitave večeri, ne razumevajući nikako jedan drugoga, ali zamišljajući, bivajući skoro ubeđenim, da to ipak na nekom nama nepoznatom jeziku nešto mora značiti, da, uopšte, svaka kombinacija glasova mora imati jedno realističko značenje. Širim obrazovanjem, mislili smo, može se postići da se ma koji jezik, ma kakve glasovne kombinacije mogu shvatiti kao interpretacija raznih osećanja, mišljenja itd. Sanjali smo svakako o onom "nemuštom" jeziku narodnih pripovedaka čija tajna kao da je ležala baš u tome, i koji je bio ključ i opštenja u životinjskom carstvu. Onda su nas stariji drugovi naučili nekoj vrsti vrlo primamljivog opštenja, zbog toga što se ovim moglo, i nerazumen od drugih, vrlo lako razgovarati, a i što su ti drugi mogli pomisliti da je jezik kojim tad razgovaramo stvarno neki strani jezik. To je bila neka vrsta govorne šifre, koja se dobijala umetanjem, sa svakim pravim slogom, jednog lažnog sloga sastavljenog od uvek istog suglasnika i samoglasnika istovetnog sa onim u prethodnom pravom slogu npr. reč: otac, izgovarana je kao ovotavac, ili opotapac, ili omotamac itd. Tako da je razgovor pri igri ovako tekao:

– Štopo topo kopopapaš?

– Rupupupu.

– Štapa ćepe tipi rupupapa?

– Dapa lopožipim vapatrupu.

– Štapa ćepe tipi vapatrapa?

– Dapa paparipim prepeđupu?

– Štapa ćepe tipi prepeđapa?

– Dapa puputipim tvopojepe pipilipićepe.

– Štapa tipi čipinepe mopojipi pipilipićipi?

– Jepedupu mipi proposopo.

– Apa tipi štopo napisipi zapagrapadipiopo?...

U vreme francuskog simbolizma, pesnici kao Bodler, Lotreamon, Rembo naročito, pokušavali su da realizuju jednu "alhemiju reči", da im jezik bude isto tako iznenadan, značajan i odgovarajući tačnosti, kao što se iznenadno i neposredno pojavljuje osećanje i emocija, kao što je iznenadna potreba za izražavanjem, kao što je slučaj sa muzikom, čiji smisao nije stalan za svakoga, nije istovetan, ali čija je sugestivnost toliko moćna i povezana, da je po nijansijaciji daleko iznad jezika; naročito kad je reč više o linijama kojima živi emocija no o suštastvenoj vrednosti emocije same. Ovaj napor simbolizma nije uspeo, ali sam trud doneo je nekoliko primera najčistije umetnosti, najbistrije lirike po prirodi njene unutrašnje emocijalne građe. Tako mnoge pesme Verlenove (Les sanglots longs des violons de lautomne blessent mon coeur dune langeur monotone ili La lune blanche luit dans les bois, de chaque branche part une voix...) neobično su bliske svojom ritmikom našim razbrojnicama. Reč sama ipak nije bila napadnuta. Tek najmoderniji duhovni, lirski napori francuskih dadaista, za Remboom i Apolinerom, pokušavši poeziju čiste neposrednosti, čiste podsvesti, razorili su jedinstvo reči, tražeći neku vrstu sugestivnih reči fabriciranih uvek u momentu nužde, na nakovnju osećanja a pod čekićem inspiracije, ako se tako smemo izraziti. Ovoga puta, istovetno kao u našim brojanicama koje u svojoj mladosti ispevao ceo narod, jedina šema po kojoj se rečnik društveni vraćao u ove lirske kombinacije, bio je zakon podsvesnih asocijacija. Jedna reč povlačila je po jednoj tajanstvenoj logici drugu za sobom, jedna vizija drugu. Nadalo se da će lirika doći do savršene razvrstanosti individualiteta, do onog što je najznačajnije i najzanimljivije u ličnosti. Dogodilo se da se, brže i sigurnije po rečima, misaonom logikom itd. stvorila jedna kolektivna, društvena umetnost, jedan moderni folklor osećanja civilizacije i života uopšte. Evo zašto. Ono što je podsvesno, i što je život podsvesti, po amerikanskom psihologu Vilijamu Džemsu takođe, u svojoj vrednosti nije ništa drugo no baš: život vrste, rase, plemena i društva. Tek razvijanjem svesnih intelektualnih snaga, viših slojeva jedinke, razvijala se individualna sila u čoveku, opredeljavale se njegova osobena vrednost i karakteristike. Automatsko pisanje, govor hipnotisanih, ukoliko izražava i reflektuje aktualni unutarnji život, izražava baš onaj očišćen od individualnosti. Cela poezija podsvesti, asocijacija, automatizma približavala se i nehotice više narodu, našim brojanicama, ako se tako sme reći, no što je produžila umetnost koja je neposredno bila za njom.

Ovim smo hteli reći da je i naše pleme, kao i deca, kao i pesnici, u momentima kada se osećalo oslobođeno od vezanosti za zakone tajanstva i realnosti, žudelo da se igra vrednostima koje su mu na raspolaganju, da zamišlja i izgrađuje nove kombinacije. Po jednom drugom engleskom psihologu, Grosu, koji je izučavao igru kod životinja, ova nije ništa drugo do pripremanje i vežbanje, u časovima odmora ili nezrelosti, za stvarni realni život. Životinja se igra onoga što će docnije izvršavati. Igra je svakako jedno merenje snaga kojima se raspolaže, a čim se duh oslobodi, počinje igra stvaraoca, analogna svim stvaranjima; građenje po istim zakonima ritma po kojima se izgrađivao ovaj svet. Otuda te tajanstvene kombinacije ritmike, jezika i fantazije u mladalačkoj svežini naše narodne umetnosti, na samim vratnicama naše velike epopeje. Mislimo da najčistije građenje, što se tiče same mehanike građenja (ne lepote smisla, ni zahvatanosti značenja) nalazi se baš u ovoj lirici: razbrojnica.

Čičak, čemerika,
Zejtin, varenika,
Olovo, sokolovo,
Soko pade na livade,
Oj, mene kobile,
Kud ste mene vodile?
U čičke doline,
Šta u čičkom rade?
Kora koplje kuju.
Za koga ga kuju?
Za Osmana rosmana.
Bjež' Osmane rosmane,
Eto babe na kokotu!
Nosi bilje na ramenu,
Gdje te stigne da te šine,
Gdje staneš da laneš.
Gdje počineš da pogineš.
Edinana, bedinana,
Tutun benum kadinana
Altun, bentun
Talkin, tičkin.

Za razbrojnice, dakle, možemo slobodno reći da su postale u momentima traženja jednog neposrednijeg jezika, bar one koje su stvarane u samom narodu a ne pozajmljivane od suseda. Njin uticaj na druga poetska dela mora da je bio vrlo zamašan. Najpre deca, koja su odrastavši postajala i sami guslari, pastiri, pevači improvizatori poema, nosila su nesvesno razrađen u sebi ritam, mehaniku celu, poređenja i metafore, koji su kao živopisni žigovi bili usađeni u njihovu mladu maštu od ovih razbrojnica. Sami dečaci, izmišljajući, možda, ovakve bizarne fraze, tražeći da otkriju nove, što čudnije, sugestivnije ritmove, čitavu jednu tehniku izražavanja, imitirali su time nesvesno zakone ritmova po kojima se izvršuje i celo ostalo kreiranje prirode, ako uzmemo, razume se, da je svaki ritam po jedna šematična predstava mehanike kosmosa.

Možda se i varamo kad tvrdimo da ona jedinstvena periodična razvijanja u kosovskom ciklusu, npr., imaju svoju analogiju u primitivnoj umetnosti sa stihovima koje ćemo odmah navesti, da im je možda čak i izvor u tim više-manje veselim pesmama. Kad kažemo izvor, mislimo izvor oblika, umetničke forme koja je pripomogla da se ona ogromna inspiracija kosovska ostvari u stihovima. Primetićemo lako čitavu jednu opsesiju, jednu vrstu fiksnog interesovanja, u primitivnim pesmama kojima želimo da se poslužimo. Naime, postavljanja kategorija raznih prirodnih sila od manjih do većih, ukoliko postoji jedan odnos zavisnosti međ njima. To je kao neki embrion filozofskih metoda evolucije i selekcije. Ovakva razvrstavanja postavljanja su na razne načine, tako da bi te kategorije stvari trebalo posebice izučavati, kad to ne bi odnelo mnogo prostora. Evo jednog selekcionisanja. Prva strofa glasi:

Ja posijah bjelicu šenicu
Dalek sela, blizu puta,
Kraj luga zelena,
Kraj luga zelena;
Navrani se koka s pilićima,
Te pojede bjelicu šenicu,
Dalek sela, blizu puta,
Kraj luga zelena,
Kraj luga zelena.

U svakoj narednoj strofi ulazi po jedna jača sila selekcije, dok u poslednju već nije postavljen čitav njen red. Tako cela pesma pljuska prostranim ritmom čitavih nabrajanja, kao talasima, povrh pojedinačnog, i samog po sebi već složenog, ritma pojedinih stihova. Poslednja strofa je:

Ja posijah bjelicu šenicu
Dalek sela, blizu puta,
Kraj luga zelena,
Kraj luga zelena;
Navrani se lavo s lavićima,
Te pojede tigra s tigrićima,
Tigro risa s risićima,
Riso meda s medićima,
Medo vuja s vujićima,
Vujo liju s lisičićim,
Lija koku s pilićima,
Koka pojede bjelicu šenicu
Dalek sela, blizu puta,
Kraj luga zelena,
Kraj luga zelena.

Poslednja strofa "kupovanja od najmanjega do najvećega":

Rano pođoh na pazar,
Kupih vola za dinar;
Oj, ti vole, kućo moja!
A ti kravo, muzo moja!
A ti konju, trko moja!
A ti vepre, rano moja;
A ti ovco, strigo moja,
A ti gusko, ševeljajko!
A ti patko, šigo-migo!
A ti p' jetle, rano dođi,
Ter mi hoj, ter mi poj;
A ti koke, kokerajko!
A ti pile piteto!

Ma koliko to izgledalo čudno, neverovatno i apsurdno na prvi pogled, mi insistiramo još jednom na vrlo verovatnoj mogućnosti da ogromne veze može imati u načinu stvaranja između svih primitivnih pesama i onih naših najduhovnijih, najcivilizovanijih. Setimo se stihova i fragmenata.

Zakukalo devet udovica,
Zaplakalo devet sirotica,
Zavrištalo devet dobrih konja,
Zalajalo devet ljutih lava,
Zakliktalo devet sokolova,
I tu majka tvrda srca bila...

Ili onog strahovitog talasnog nadolaženja sila u "Mače vojsku stari Jug-Bogdane... Osam paša biše i ubiše; kad devetog biti započeše, tad..". Kao da se narod u mladićstvu svom učio zamašnim širokim metaforama, nepojmljivim, smešnim kad je reč o živini, i domaćinstvu, gigantskim kad se njima izlije zreli genije narodni.

Eško Meho na ćefenku,
Te on gleda niz čaršiju,
Ne bi l' koga ugledao.
Otud ide Ešte Jovo,
I on vodi dvoje konja,
Dva konja, dva samara,
Dva samara, dva ulara,
Dva ulara, dva mutava.
Govorio Eško Meho:
"A ti, Jovo, Ešte Jovo!
Hoćeš li se u men' najmit?
U men' najmit, ore mlatit?" –
"Hoću, borme, Eško Meho!
Meni najman puno valja,
U men ima puno djece:
Dvadeset i petero:
Dva Peja i Pejaka,
I dva Pejejeja,
I pet devojaka,
I dva zlatokosa,
I dva kosoglava.
Dva po polju trču,
Dva mlijeko srču.
Dva pužu, a dva gmižu,
Dva po lugu čeprkaju,
Dva se gode da se rode".

Navešćemo još jedan i poslednji primer čija prva strofa kao da počinje opevati u ironiji neku nevestu iz epohe džidovaca (džinova), o kojima se oko Vlasine priča da kad su današnji ljudi nastali onda "Džidovac metnul gi u džep, zatim stao vikati majci da se povali što je našl: – Majko, majko, kakvo nađo! – A ona: – Pušti ga, na njeg će zemlja da ostane! – on bio žurac (mali):"

Sinoć moma dovedena,
Malo večera,
Malo večera:
Jednu ticu prepelicu,
Ticu gospodsku,
Ticu gospodsku.

Poslednja strofa već sadrži u sebi ne odviše skučen jelovnik:

Sinoć moma dovedena,
Malo večera,
Malo večera;
Devet pogač, deset sira,
Osam volov, sedam krava,
Šest ovnova, pet gusaka,
Četir patke, tri goluba,
Dvije tice jarebice,
Jednu ticu prepelicu,
Ticu gospodsku,
Ticu gospodsku.

Među narodne umotvorine koje pripadaju slobodnome duhu narodnom trebalo bi uvrstiti mnoge pošalice, zagonetke, poslovice, paradokse slučajne ili namerne, kao oni što se nalaze nad ovim poglavljem, i takođe vrlo veliki broj predanja čija je tema lascivne sadržine a koja su tom sadržinom, u svom obliku, neobično čudno deformisana.

IV Snaga realističkog zapažanja

Realizam u primitivnoj umetnosti. – Čulnost na osnovi našega realizma. – Nervna spekulacija. – Opis nabijenog na kolje. – Opis polutrule devojke. – Ispod fascinacije jedinke. – Danteov "Pakao".

"Umetnost je filozofija čula".
Boža Knežević, Misli

Realizam u narodnoj umetnosti po svojoj osnovi nije ništa drugo, do jedno kritičkije gledanje na svet pojava, na red prirodnih zbivanja, na život uopšte. Eliminisati proizvode ovakvog držanja kod primitivaca je teže no ma koje drugo, i zahteva pažljivi rad i posebnu studiju za svaku nijansu. Mi ovom prilikom ne možemo tome pristupiti utoliko pre što svaka objektivnost zamišljena kod jednog primitivca pretpostavlja već izvesno njegovo opštenje sa civilizacijom, ako ga čak i ne uslovljava. Ovako, a priori, usuđujemo se izraziti svoje mišljenje da je na bazi našeg kako narodnog tako umetničkog realizma, primitivnog ili civilizovanog čulnost ona što je ili mobil ili sredstvo da se realističko držanje ostvari. Ne intelektualna spekulacija, kao što je to kod Anglo-Saksona, kao što je kod Latina čak, već impulsivna, nervna spekulacija, ako se tako može reći. Takvi su u novoj našoj književnosti Bora Stanković, Ivo Ćipiko, takvi neki široki opisi naše velike epopeje. Tu bi se svakako morala primeniti jedna pažljiva analiza.
Ovde ćemo, samo jednog primera radi, navesti jedan realistički spis, koji nas svojim strahovitim naturalizmom podseti na, naturalističke po svojim opisima i apokaliptičke po svojim zamislima, slike Danteove. U crnorečkom okrugu zabeležena je ovakva pesma o smrti hajduka:

Živ ga na kolac turiše...
Stojan od kolac govori:
"Lele, varaj do boga!
Kol'ko je selo golemo,
Polovin moja rodnina,
Nikoj mi vode ne dava".
Toj doču Nena nevesta
Pa si otide u pazar,
Kupila kupu za paru,
Dodade vodu Stojanu,
Stojan si vodu piješe
Voda niz kolac tečeše.
Stojan od kolac govori...

Naš narod je isuviše mnogo video onih koje su nabadali na kolac, suviše poznavao njinu smrt, da je ne bi hteo verno opisati.

Još jedan strahovitiji po vernosti, detaljisanju, opis čitasmo u jednoj pesmi koju je g. Tomić zabeležio u Skopskoj crnoj gori. Tu mladić, vrativši se svojoj kući sa pečalbe, saznaje da mu je devojka umrla. On odlazi na groblje, i, u ogromnoj požudnoj želji da je još jednom vidi, iskopava je iz njenog groba. Tad je na jezovit način predstavljeno koliko je već devojka istrulila ležeći, kako su joj se dojke oljuštile, kako se grlo provalilo, usta sa zuba otpala, čelo ogolelo, a svi se udovi razgubali i raspali.

Možda će nam mnogi primetiti što smo ilustrujući ovo poglavlje uzeli za primere baš bolne i jezive stihove. Ali ako se uzme da živeti, kao razvijanje lične energije, kao podvrgavanje sebe prirodnim neumitnostima, je bolan i trudan napor, koji je samo opšta životna sila hipnozom fascinirala, tako da mnogi postizanje zakona primi sa oduševljenjem, onda je prirodno da kad se duh oslobodi te fascinacije i počne da promatra objektivno, prvo što mora uočiti to je težina i tegobnost položaja jedinke. Zato je Danteov Pakao možda najrealističnija poema koju je čovečanstvo izrazilo.

V Zaključak

Jezik i ideja. – Misao i reč. – Izražavanje pomoću reči; izražavanje smisla reči. – Nov pojam, nova istina. – Rasplođavanje jezika. – Razlika temperamenta narodnog i razlika jezika. – Borba primitivnog čoveka za oslobođenje je impulsna. – Etikom počinje ep. – Primitivna umetnost izražava ono što je osnovno u vrstama. – Kraj.

"Prenoći li golo ženskinje pod mesečinom
u bašti ili u šumi, ili u polju, ono od toga zatrudni".

Narodno verovanje – Kraus

"Kraus navodi, kako je jedne noći budeći se primetio da pruža još ruke onome što je u njegovome snu bila devojka a što je sad bio mesec čije je pune zrake primao u lice. Slučaj nije usamljen; izgleda da mesečevi zraci milujući oči spavaočeve imaju tu moć da izazivaju mladenačke vizije. Ne objašnjava li to legendu o Endimionu, pastiru zauvek uspavanom koga boginja Selena (mesečine) ljubi jednom moćnom ljubavlju?"

Anri Bergson, L'Enérgie spirituelle

Mi smo na završetku ovoga članka. Mogli smo dati jedan mnogo veći broj primera, mnogo više analiza, dodirnuti se mnogo više pretpostavaka. Mogli smo učiniti i jednu detaljniju deobu materijala: narodne mašte u vezi sa poljskim radovima, sejanjima, sa kosidbama, žetvama; u vezi sa deobom dana; seksualnog života i umotvorine čulnosti uopšte; prvih pojmova misterije u svadbenim običajima; fetišizma i totemstva polnog života za vreme mladićstva, braka, smrti; smrti kao pomeranja individualnosti, kao smenjivanja životnog principa, kao uopštavanja životnog jedinstva (primer: polni život i opredeljenje, nastavljajući se iza smrti – vampirizam i brak), mogli smo rekonstituisati materijalni i intelektualni život pećinskog tipa čoveka, po motivima koji su se zadržali u našim narodnim pesmama, na našim narodnim vezovima. Mogli smo takođe rekonstituisati opis celog jednog dana od zore do zore, i cele godine, i svih promena klimatskih, stavljajući jedan kraj drugog opet motive iz istih izvora, pa ih slivajući ujedno; isto tako biografiju psihološku jednog karakterističnog narodnog tipa. Moglo se doći do čitavih šematičkih tablica da nije nužno, obrađujući jednu temu koja po svojoj zamašnosti odgovara više za knjigu no za časopis, biti što oprezniji i neprestano štedeti gostoljublje dotičnog časopisa i njegov prostor. Ovako smo, ipak, unekoliko hteli da makar samo akvarelski obojimo prvim slojem svoju osnovnu pretpostavku: da život narodni u njegovom prvobitnom početnom životu predstavlja jedan stalan i impulsni napor, osnovni, za duhovno oslobođenje. Bilo da je način na koji se izražava još nevešt, zanudljiv, ono što se izražava preliva svojim jačim znamenjem preko uskih ivica stilističkih; bilo da je tema još zarasla u gusto i divlje mešanje sa strastima, sa zemljom, sa njenim oporim mirisima i lovom, oblici kojima se prva ideja otima već su stilistički oštro i snažnije iscrtani kao šare na njinim kopljima i noževima od kremena. Tako jezik i ideja penju se naporedo, dodajući jedno drugom ruke, po lestvicama, koje su još ispletene od divlje trave od zguljene kore s drveta, na slobodnoj duhovnosti; jer se tek ovde može uočiti koliko zamisao ne može opstojati bez misli, ili misao bez reči.

Bergson počinje jednu celu svoju filozofsku građevinu postavkom da se misli jedino rečima; no, kroz ceo život, čovečanstvo misleći rečima, misli takođe i reči, tj. jednoj misli reč nije samo oružje kojim će se izraziti, već često i izvor iz kog će crpeti svoj značaj. Tamo gde osećaj, osećanje, vizija nemaju više snage da kao iskustvo oplođavaju misao, oplođava je iskustvo same reči, koja je do maločas imala služavsku ulogu. Najpre je reč materijalizirala misao, zatim je misao stala objašnjavati reč, opet, razume se, uz pomoć jezika. Tako je stvoren jedan zamašan deo mitologije, simbola, kabalistike, poezije i metafizike; sličnim putem izgrađena je i nepojmljiva konstrukcija matematike. Ovo se pojavljuje kako na krajnjoj tački civilizacije gde metafizika objavljuje uvek stizanje mehanike, tako na najnižoj gde je jedna novostečena reč ogromno zavojevanje, fascinacija i radost za onaj maleni svet ideja i, za nas, sad više neshvatljivi svet predstava. Tu u toj primitivnosti, po jednom zakonu psihološke progresije, čak mi odavde, možemo nazreti koliko je strahovito naglo, katkad eksplozivno, zavitlano, njihovo uzajamno, jezično-idejno-simbolično-slikovno rasplođavanje: slično onome koje jedan biolog, bakteriolog, u stanju je da vidi kroz svoj mikroskop u svetu bakterija. Kad se uzme još da imamo jedan nepobitan dokaz razsličavanja, uticajem rasnosti, pri ovim duhovnim zidanjima, a to je baš sam jezik, čiji se duh toliko izdvaja kod svakoga plemena, da ni istovetne ideje ne izraze se kod najbližih suseda istovetnom rečju, onda već možemo zamisliti koliko ta rasnost razsličuje i najprimitivnije duhovne predstave različitih plemena, kad je ovima često sama živa reč bila inspiracijom. Ili obratno: uzevši da je ideja često, uz druge etnološke i geografske osobenosti, bila ta koja deformira reč, mora da se strahovito razdvajala od ideja drugih paca, kad je učinila da se ta reč toliko razlikuje od reči drugih paca. Otuda još jednom važnost, za proučavanje samog rasnoga osnovnoga duhovnog plana, da se izučavaju prve kombinacije rečima, prva igra njima, prvi simboli koje one uspeju da zatvore u sebe, i prve ideje koje su one posiljene impulsno da izraze. U odabiranju sličnih primera, mi nismo ni mogli doći do svih, možda najznačajnijih, nismo uspeli takođe sigurno da odaberemo samo njih, već su se, u strahu da ne propustimo koji, uvukli i neki čiji značaj odstupa od osnovne naše zamisli. Zadovoljni smo ipak da smo imali prilike da sa ovako čudnim i skupocenim elementima radimo – što nas je često emocioniralo – kao i nadom da smo možda kojeg čitaoca zainteresovali za ovo polje duhovnoga našeg bogatstva. Nas je zanimalo tu takođe i to da smo iza našega naroda u drugom planu imali pred sobom stalno viziju celoga čovečanstva u najdivnijem njegovom naporu duhovnosti; viziju bezbrojnih plemena misionara, koji između reči, između prvih predstava, najosnovnijih senzacija, između za njih nepojmljivih strasti, ispirahu zlatna zrna legendi i odblesa mudrosti, kao daleki rudari iz peska, na rekama svih onih vekova koji prohujaše do nas.

Ako smo razmišljali o borbi primitivnog čoveka za kakav njegov ideal, za veru ili za slobodu itd., a u slučaju da takav jedan borac živi lično čak i relativno ugodno, onda nismo mogli objasniti to kakvim intelektualnim i načelnim odlučivanjem u životu, već jedino silnim i neuništivim nagonima koji izbiju odjednom, u formi fanatizma, proroštva, herojstva, pijanstva, bolesti skoro, a radi povraćanja u silu onih stalnih društvenih zakona: čovečanskih zakona, opštečovekovih prava na život i na uživanje života. Zamislili smo da jednom takvom primitivnom čoveku nije jasno kakav se talas budi u njemu i da on sam sebi, do časa objavljenja unutarnjega smisla, ostaje zagonetka; i da boluje ko dete što boluje od izvesnih nesporazuma sa samom svojom ličnošću. Rado bi ovu nesvesnu težnju za oslobođenjem želeli da opišemo onakvu kakva je mogla biti kod nas za vreme prvog ustanka i dalje; pokazati i na istorijskom primeru kakvim nervnim naporom, kakvom proročkom usredsređenošću i kakvim fanatičkim misionarstvom, koji jedini mogu da savladaju sve fiziološke prepreke u čoveku, ostvaruje se jedan uslovni, skoro geološko-atavistički ideal, što sve valjda jedino može da objasni mnoge nepojmljive i neizdržljive momente heroizma u našoj borbi za oslobođenje. Onda bi nam se cela naša nova istorija pokazala tako isto narodno-fiziološkom i instinktivnom, epskom i herojskom, kao što je bilo socijalno ustrojavanje u zadruge i plemena, ispevavanje epova, vezenje po prostranim devojačkim rukavima. Pojava jednog Karađorđa, zakoračana ispred svih šuma, izgleda nam najzanosnijim ostvarenjem narodnoga impulsa. Knez Miloš pokazuje jednu nervnu duhovnu spekulaciju, jednu inteligenciju koja polazi iz dna svih rasnih nagona. Tako se prolivala krv i tako se zidalo oslobođenje plemena, misli i poezije, što znači oslobođenje upravo prostora i vremena, ukoliko su ovi izdvojeni ili ukoliko su sjedinjeni.

U ovom eseju mi smo se bavili samo nekolikim pojavama, onima koje su nas najviše frapirale: paradoksi, mistične igre, žudnje za invencijom neposrednijega jezika. I išli smo u odabiranju primera samo do granica iza kojih počne da se razvija jedna etika, jer sa njom smo već ulazili u domen velike epopeje. Tako isto nećemo namerno na završetku izvući nijedan zaključak o raznim osobinama našega naroda, po elementima kojima smo se do maločas služili. To bi bilo suviše prenagliti kad je reč o primitivnoj umetnosti, jer je i ova najčešće, kao podsvesna ideja kod individue što pripada više vrsti no jedinki, opštečovečanska, katkad, valjda, i opšteanimalna. Ovim smo stigli možda tek na pravu definiciju o primitivnoj umetnosti. Njeno izražavanje polazi od onoga što je najpodsvesnije u narodu.

Whatsapp Button works on Mobile Device only

Pretraga. Dijakritički znaci su obavezni. Nakon toga pritisnite "enter".