Dijete je otac čovjeku;
i mogao bih poželjeti dani da mi budu,
jedan do drugog omeđeni prirodnom pobožnošću.
"Moje srce poskakuje"
V. Vordsvort
Bješe vrijeme ono, poljana, lug i potok kada
su zemlja i svaki prizor prost,
izgledali kao da
ogrnuti su u božansku svjetlost,
slavu i svježinu sna.
Nije sada kako pređe bješe,
okrenem li se gdjegod mogu,
noću ili danju,
stvari koje gledah nisu mi vidne više.
Sine i promine duga,
i ruža ubava,
mjesec sav od ushita
pogleda uokolo nje kad nebesa su gola,
vode u ozvjezdanim noćima,
divne su i vedre;
Sunčev sjaj dičnoga je rođenja;
Ali odveć ja znam, ma kud išao,
nestalo je već veličanstva zemnoga.
Sada dok ptičji traje poj radosti,
i mladi janjci poskakuju,
kao da su i sami zvuci što dobošuju,
do mene samotnog dopre misao tužna:
ali je pravovremena izreka dade utješiti,
i ja nađoh se ponovo u jakosti:
Slapovi pušu u sopstveno trublje na kosini;
Nijedna žalobna pomisao neće vrijeme više pokvariti;
osluškujem eha što se kroz planine dadoše umnožiti,
i vjetri sa snenih polja stadoše dolaziti,
i sva zemlja posta živahna;
kopno i more
predadoše se radosti,
i u srcu majskome,
svaka zvijer otpoče praznovanje; -
A ti, veselo dijete,
uokolo mene usklikuj, pusti da čujem kako klikćeš, ti sretno pastirče.
Blažena da ste bića, čuh zov vaš
što ga jedni drugima uputiste; vidim ja,
nebesa što smiju se uz vas dok traje vam proslava;
Moje srce svetkovaše s vama,
glava mi bje okrunjena ,
punoćom vaše blagodeti, osjećam to svim čuvstvima.
Oh, zlobni dane! ako bijah potišten,
dok se zemlja krasila
ovim divnim jutrenjem maja,
a djeca dočim uzbiru
na sve strane,
diljem hiljada dolina uzduž i poprijeko,
svježe cvjeće; dok sunce isijava toplotu
i novorođenče skače u majčinu naručju: -
ja ga slušam i slušam, u radosti ga slušam!
- Ali drvo jedno, od mnogih tu je,
i polje jedno na koje gledah,
oboje mi govorahu o tome kako sve nestade;
Maćuhica ispod moga stopala
da li mi je istu priču ponavljala:
Kud odbjegnu bljesak vizije te?
sada, slava i san taj gdje li je?
Duša, našega je žića zvijezda, što s nama se uzdiže
iz drugog staništa odnekud drugdje
dohodeći iz daljine:
ne u zaboravu potpunome
niti od krajnje nagote,
nego za oblačjem sjaja u kom dolazimo tako, ivicom,
od Boga, koji nama biva dom:
Nebesa leže oko našega djetinjstvovanja!
sjenčeći tamnicu što zatvara se
nad rastućim dječakom,
ali on na svjetlo motri, i kad ono brizne,
on, u svoj svojoj radosti gledaće to;
mladac, što danom je svakim sve dalje istoku
putovati mora, jer još posvećuje prirodu,
i vizije velelepje,
na putu mu slijed je;
Na kraju čovjek ipak spozna da i ono zamire,
i blijedi kako i svjetlo danje.
Zemlja skute svoje puni sopstvenim užicima;
čežnjama što proishode iz prirodne joj dobrote,
i, čak i sa nečim što od maternje volje je,
a bez nezaslužena nauma tog,
prosta će ona učiniti sve što u moći joj je, dadilja ta,
kako bi pastorče, svog ukućanina,
navela da zaboravi na slavlja što mu bjehu znana,
i carsku palaču otkuda odnekud amo banu on.
Osmotri čedo posred njegovih novorođenih ushita;
šestogodišnja to je maza pigmejskoga sraza!
Pogledaj na njeg`, dok leži međ svojeručnim tvorevinama,
nemirna u cjelovima, silnim materinskim poljubima,
dok nad njim bdi svjetlo očevih zjena!
Gledaj, uz nožice mu je kakav plan i mapa,
nekakav odlomak njegova sna o ljudskom bitisanju,
uobličen tim ručicama vještinom novonaučenoga,
svadba il` praznik kakav,
žalost ili pogreb nekakav,
to srcu njegovome je prigoda,
i tome svoju pjesmu udešava on:
a docnije će i jezik svoj podesiti utom,
za raspre poslovne, ljubavne ili raskolničke;
ali dugog vijeka neće biti to,
prije neg` ga skloni u stranu
i s novom radošću i gordošću,
taj mališa-glumac uloge druge dio postane;
ispunjavajući vremenom daske svoga "šaljiva pozorja"
likovima svim, što sežu sve u doba uzetosti,
koje život sa sobom u kočiji svojoj nosi,
kao da čitavo zvanje mu je
bilo činiti beskrajno podražavanje.
Ti, čiji izgled spoljašnji ne otkriva
duše tvoje bezmjerje;
ti, najbolji mislioče, koji još paziš
na sopstveno nasljeđe, ti, vidimi u slijepcima,
koji, gluv i nijem, u vječne dubine proničeš,
uklet zanavijek od vječnoga uma, -
proroče moćni! Mudrače blagosloveni!
Na kojemu počivaju sve ove istinitosti,
što otkrivamo ih u pečali čitavoga života još,
zagubljeni u tmini, grobnome mraku,
ti, nad kojim je besmrtnost tvoja
kao dan nadnesena, kao gazda što je robu,
prisutnost koju nije moguće skrajnuti;
ti, mališa, već blistav u sili
neborođene slobode koja se u tvome biću uzvisi,
zašto izazivaš u tako osjetnim patnjama
godine što donijeće neizbježna sužanjstva,
tako slijepo i sa blaženstvom razdora tvoga?
Naskoro će ti duša zadobiti tovar zemni,
a breme će svakodnevlja na tebi mučno ležati,
teško poput mraza, i duboko poput života samoga.
O, radosti! to da od našega žara
postoji nešto što je živo,
i da upamti ga čak i priroda
i kako sve bješe nestajanju podložno!
S mišlju o minulim godinama u meni što množe se,
u trajnome blagoslovu: kad to odista nije
najvrijednije takvome blagosiljanju;
oduševljenje i sloboda, vjera prosta
djetinja, bio uposlen ili u odmoru,
poput tek iznikle nade što dršće u grudima mu, -
ne uzdižem glasa u to ime,
u pjesmi zahvale i proslave;
negoli zbog upornih propitkivanja
čuvstvenim i površnim stvarima,
i otpadanja od nas, nestajanja;
praznoslovne bojazni stvoritelja,
kreću se oko nas u svjetovima nestvorenim,
u uzvišenim nagonima pred kojima naša smrtna priroda,
drhturi poput kradca zatečena u krađi:
Ali za ta prvotna stanja,
ovo su varljiva prisjećanja,
koja, štogod bila,
odista izvorište već su našeg dnevnog svjetla,
i lučonoša čitavim našim viđenjima;
tvrde nas, bdiju, i moć imaju da učine
da naše godine bučne uvide trenutke bivstvovanja
u tišini neprolaznoj: i otriježnjujuće istine,
što propasti neće nikada;
ni od ravnodušja, ni od luda truda,
ni od čovjeka ili junoše,
niti od svega što protivno radosti je,
ne može to biti poništeno niti uništeno!
Dockan u dobu vremena mirovanja,
ma kakve daljile nas gore,
naše duše slute to besmrtno more,
što nanese nas amo,
kojemu u trenu mogu uputiti se tamo,
i vidjeti djecu što mu se zabavljaju na obali
osluškujući kako se moćni i vječiti kotrljaju vali.
Pojte, stoga, vi ptice, pojte, pojte pjesmu radosti!
nek` mlada janjad poskakuje
kao uz zvuke kad se dobošuje!
U mislima ćemo vašoj družbi prisegnuti,
vama što poigravate uz frulu,
vama čija srca odaju
veselost oličenu u maju.
Pa, iako sjanje što je jednom jarko sjalo,
oteto sad bude od mene zastalno,
i ukoliko ništa ne bude moglo vratiti časa
blistanja u travi, cvjetnoga toga blistanja;
tugovati nećemo, nego naći radije,
silu u onome što iza toga ostade;
U prvotnoj naklonosti,
koje bješe odvajkada i koje će uvijek morati biti;
u umirujućim mislima čije je izvorište
ljudsko paćenje;
U vjeri što i kroza smrt gleda,
u godine što donose zrenje umu mislioca.
I vi, kladenci, livade, visovi i šumarci,
ne prorokujte ništa o raskolu naših ljubavi!
Udnu srca moga silna vam je snaga;
a jednog se samo odrekoh užitka,
da obitavam pod vlašću vaših navika.
Potoke volim čija korita tako bjesne,
čak i više nego kad se, spoticah olako, poput njih, tada;
Nevina bistrino novorođenoga dana
ubava jošte;
Oblačje što se vlače oko sunčeva zatona
boji se tamninom oka
što stražarilo je nad ljudskim skončanjem;
Još bješe jedna trka, s drugim lovorikama.
Hvala ljudskoj samilosti zbog koje živimo još,
hvala nježnosti njinoj, radovanjima i strahovima,
jer me može odvesti i najškrtiji cvijet ocvao,
mislima što su često preduboke suzama.
Preveo i iz engleskog odmrsio Radomir D. Mitrić
Slika Mjesečina nad morem, Kaspar David Fridrih, 1882.
