Trideset kišnih kobila
Ti si daždevnjak (dažđevac), ti si crni spuž balavac, tebi treba dažd.
Prošlo je sto godina otkad nisi slušao kako pjeva, kako pada kiša.
Bože, daj mi je pun dan, punu noć. Crnu kristalnu čašu koju će prosijecati munje.
Kišnu konjicu, trideset kišnih kobila, po mojoj grobnoj ploči.
Trideset i tri dana, Bože, trideset i tri noći. Da je se naslušam u zemlji.
Star vjetar
Star vjetar s Levanta, modronog,
modrorog,
zamodrio more.
Sjednuo ti sučelice
za tvoj balkonski stol.
S pogledom na Pelješac i Hvar.
Recitira Odiseju, peto i sedmo pjevanje.
Na feničkom i grčkom.
Primiče vam se oluja.
Haronov novčić
Potrošio život, zlatnike i srebrenjake.
Sve što je vrijedilo živjeti, doživjeti.
Čemu se imalo nadati, radovati.
Ostali izlizani, istanjeni bakrenjaci,
kojima ništa ne možeš kupiti.
Koji ne vrijede ništa.
Ni Haron ti ne će primiti onaj
što ćeš mu ga donijeti pod jezikom.
Lopudska šuma
Evo te u svojoj visokoj sobi, pri nebu, pri Šipanu i Mljetu.
More do prozorskoga praga, do tvojih usta.
Krvava lica, raščupan, zelen, istrgnuo se iz ruku lopudske šume.
Zaljubila se u te, htjela ti ispiti, izlizati svaku kost.
Mamila ti kostur, obećavala stogodišnji zagrljaj. Miris šumskoga tla.
Divlju jabuku u zoru, zmiju u podne, po mjesečini vilu.
Puno puta prošao kroz njezinu utrobu, kroz biljnu crnozelenu noć.
Gušća od grive divljega konja, od jelenove brade. Gušća od zmijskoga češlja.
Kroz lopudsku šumu ne leti pticom: na ulazu moraš skinuti krila. Zmijom nastaviti put.
Krvava lica, raščupan, zelen, istrgnuo se iz ruku lopudske šume.
Zaljubila se u te, htjela ti ispiti, izlizati svaku kost.
Mamila ti kostur, obećavala stogodišnji zagrljaj. Miris šumskoga tla.
Divlju jabuku u zoru, zmiju u podne, po mjesečini vilu.
Puno puta prošao kroz njezinu utrobu, kroz biljnu crnozelenu noć.
Gušća od grive divljega konja, od jelenove brade. Gušća od zmijskoga češlja.
Kroz lopudsku šumu ne leti pticom: na ulazu moraš skinuti krila. Zmijom nastaviti put.
Zemlja u jeziku
Imam zemlju u jeziku.
Jezik u zemlji.
Zemlju nad jamama,
jezik pun jama.
Imam Mosor i Velebit
od lubanja.
Imam mjedeni Mjesec.
Imam medeno Sunce.
Iz lubanje, iz jezika izađe.
U lubanju, u jezik, zađe.
Po Mosoru čuvam koze.
Po Velebitu vukove.
U lubanje sadim smokve.
Po jeziku sijem pšenicu.
U očnim dupljama
držim pčele.
Jako je moje vino.
Sladak je moj kruh.
Gust je med i bistar vosak
iz mojih ulišta.
Nebo mi je u ponorima,
a u nebesima zemlja.
Jednako volim
nebo i zemlju.
I sve što gmiže i hoda,
leti i pliva.
Lisicama i lasicama
kujem krv.
Kopcima
oštrim kljun.
Vukovi kod mene
školuju glas.
Čovječja ribica u mom oku
uči da pliva.
Imam zemlju u jeziku.
Imam jezik u zemlji.
Ne mogu iskopati
zemlju iz jezika.
Ne mogu iščupati
jezik iz zemlje.
Zmija mladoženja
Ženite me Mletkinjom,
tankom i visokom.
Najmlađom i najljepšom
duždovom kćeri.
Kojoj iz pupka ljiljan raste,
ljubica među nogama cvjeta.
Kosa joj je mrk oblak.
Opasala se munjom.
Hita se narančama.
Za kojom se suče mjesečina
i svila.
Čini mi se: za mene bi bila.
Sedlajte nam konje. Njoj lastavicu,
meni vilu.
Potkujte ih mjesecom
i zauzdajte zvijezdom.
Dug je od Mletaka do Budima
put.
Ležao na ledini
Ležao na ledini, u Dvogrljači,
licem okrenut k nebu.
Gledao u oblake, slušao jarebice
i vjetar.
Zaspao.
Na lijevi mi rukav ušla
na desni rukav izašla.
Moja ljubavnica zmija.
Izgubila se u kupinama.
U godinama i travi.
Naljepša zapamćena svjetlost:
kad su mi usred dvadesetog stoljeća,
u jadranskom kršu, u kolovozu,
svijetlile zvijezde.
Kad su mi između zvijezda prvi put zasvijetlile
tvoje sise.
Popalili i poklali
Popalili i poklali.
Pastirice i grlice.
Starce i djecu.
Zgazili u kolijevku.
U zmijsko i u prepeličje
gnijezdo.
Okrvavili ruke.
Okrvavili lice.
Okrvavili cokule.
Ostavili krvav trag.
Dugo li traje ovo
nečujno doba.
Pijetao ne kukuriče.
Pastirica ne rađa.
Ne pjeva zmija.
Krv izlizali mravi.
Krv isprale kiše.
Zarasli puti.
Zarasle maternice.
Zarasla usta.
Popalili i poklali.
Prošli.
Iz ruku im ispali noži.
Iz ruku im ispale kosti.
Pali zločinaci kraj zaklanih.
Umorili se od klanja.
Ko će im raspoznati kosti?
Imam zemlju u jeziku.
Jezik u zemlji.
Zemlju nad jamama,
jezik pun jama.
Imam Mosor i Velebit
od lubanja.
Imam mjedeni Mjesec.
Imam medeno Sunce.
Iz lubanje, iz jezika izađe.
U lubanju, u jezik, zađe.
Po Mosoru čuvam koze.
Po Velebitu vukove.
U lubanje sadim smokve.
Po jeziku sijem pšenicu.
U očnim dupljama
držim pčele.
Jako je moje vino.
Sladak je moj kruh.
Gust je med i bistar vosak
iz mojih ulišta.
Nebo mi je u ponorima,
a u nebesima zemlja.
Jednako volim
nebo i zemlju.
I sve što gmiže i hoda,
leti i pliva.
Lisicama i lasicama
kujem krv.
Kopcima
oštrim kljun.
Vukovi kod mene
školuju glas.
Čovječja ribica u mom oku
uči da pliva.
Imam zemlju u jeziku.
Imam jezik u zemlji.
Ne mogu iskopati
zemlju iz jezika.
Ne mogu iščupati
jezik iz zemlje.
Zmija mladoženja
Ženite me Mletkinjom,
tankom i visokom.
Najmlađom i najljepšom
duždovom kćeri.
Kojoj iz pupka ljiljan raste,
ljubica među nogama cvjeta.
Kosa joj je mrk oblak.
Opasala se munjom.
Hita se narančama.
Za kojom se suče mjesečina
i svila.
Čini mi se: za mene bi bila.
Sedlajte nam konje. Njoj lastavicu,
meni vilu.
Potkujte ih mjesecom
i zauzdajte zvijezdom.
Dug je od Mletaka do Budima
put.
Ležao na ledini
Ležao na ledini, u Dvogrljači,
licem okrenut k nebu.
Gledao u oblake, slušao jarebice
i vjetar.
Zaspao.
Na lijevi mi rukav ušla
na desni rukav izašla.
Moja ljubavnica zmija.
Izgubila se u kupinama.
U godinama i travi.
Tebi sedamnaest, osamnaest
Tebi sedamnaest, osamnaest. Prepelica uzletjela iznad Dila.
Zaustavila se nad Milom Stipinom, piva.
Livoda rastopljena. Lipanj. Livoda je rastopljen lipanj. U livodi,
u lipnju, Mila Stipina čita knjigu i čuva kravu. Sjedi u travi.
Prepelica izletjela između njenih nogu. Među njenim nogama prepeličije gnijezdo.
Kad se isprevrće po nebu, kad ispjeva pjesmu, prepelica će sletjeti u livodu, u svoje gnijezdo.
Među Mile Stipine noge, u travu.
Zapamćena svjetlost
Tebi sedamnaest, osamnaest. Prepelica uzletjela iznad Dila.
Zaustavila se nad Milom Stipinom, piva.
Livoda rastopljena. Lipanj. Livoda je rastopljen lipanj. U livodi,
u lipnju, Mila Stipina čita knjigu i čuva kravu. Sjedi u travi.
Prepelica izletjela između njenih nogu. Među njenim nogama prepeličije gnijezdo.
Kad se isprevrće po nebu, kad ispjeva pjesmu, prepelica će sletjeti u livodu, u svoje gnijezdo.
Među Mile Stipine noge, u travu.
Zapamćena svjetlost
Naljepša zapamćena svjetlost:
kad su mi usred dvadesetog stoljeća,
u jadranskom kršu, u kolovozu,
svijetlile zvijezde.
Kad su mi između zvijezda prvi put zasvijetlile
tvoje sise.
Popalili i poklali.
Pastirice i grlice.
Starce i djecu.
Zgazili u kolijevku.
U zmijsko i u prepeličje
gnijezdo.
Okrvavili ruke.
Okrvavili lice.
Okrvavili cokule.
Ostavili krvav trag.
Dugo li traje ovo
nečujno doba.
Pijetao ne kukuriče.
Pastirica ne rađa.
Ne pjeva zmija.
Krv izlizali mravi.
Krv isprale kiše.
Zarasli puti.
Zarasle maternice.
Zarasla usta.
Popalili i poklali.
Prošli.
Iz ruku im ispali noži.
Iz ruku im ispale kosti.
Pali zločinaci kraj zaklanih.
Umorili se od klanja.
Ko će im raspoznati kosti?
Naša kučka zmijara
I danas, nakon pedeset godina, još laju poskoci nad našom kućom u Podosoju. To su poskoci unuci i praunuci naše kučke Zmijare.
Naše kučke Zmijare, koja se parila s poskocima.
Parila se dvaput godišnje: kad se pare psi i kad se pare poskoci. Parila se s psima i s poskocima.
U vrijeme njezina parenja, oko naše kuće posvunoć se naganjali psi i poskoci. Ujutro sve mirisalo pasijm i poskočkim sjemenom.
Štenila se u Kozjoj ljuti, u kršu. Iz krša dovodila pse i poskoke. Prvi put dovela četiri kučeta i pet poskoka. Poskoci bili obrasli psećom dlakom, psi imali rašljast jezik i zmijski rep.
(Viđali poskoke s pasjom glavom i pse obrasle poskocima.)
Dojila ih na našem kućnom pragu. Za sise se otimali poskočići i kučići. Psikali i režali. Ujedali se.
Kad bi poodrasli, poskoci dojili ovce i koze. Lokali vareniku iz kotluša.
Sjedili i dojili mlade majke, kad bi umorne zaspale u vinogradu. Krili se između njihovih sisa. Iz jedne sise bi dojio poskok, iz druge sin. Takve poslije nazivali poskokovićima i vilenjacima.
U Vranjači i Drvogljači, gdje su druge napadali, nama su se umiljavali, oko naših nogu ovijali poskoci. Branili nas od drugih zmija. Bili su to poskoci što su se odgojili u našoj kući, koje je oštenila naša kučka Zmijara. Naš rod.
Naša se kuća sorila. Gora sašla iz gore, pregazila vrtle i vinograde, ušla u našu kuću. Gdje smo sjedili mi za večerom i molili se Bogu, sad sjede i mole se grab i dub, i jasen i kljen. Na ploči kraj komina, gdje smo se rodili ja i moj otac, djed i pradjed, sad se rađaju poskoci.
Unuci i praunuci naše kučke Zmijare. Čuvaju našu kuću.
