 |
| Slika Karouzo.com |
Ruke
Ljudi najčešće ne znaju
što bi s rukama
predaju ih drugima - tobože u znak pozdrava -
i ostavljaju ih da vise poput preraslih nervnih vršaka
ili - što je još i gore - zabace ih u svoje džepove zaboravljene
Istodobno mnoga trupla ostanu nezbrinuta
i toliko pjesama ostane nenapisano.
Stablo je bilo baš po mjeri
Bilo je stablo baš kako treba
da bismo od njega načinili kuću ili čun
krasno čempresovo drvo, mirisno
napravismo taj čun i nestadosmo
Načini skončanja
III
Tiho mi prolaze dani, mačke baršunastih šapica,
munjevite, o moje se noge natren protrljaju,
sagnem se ne bih li ih pogladio,
ali već su nestale.
XI
Od ništavila sam uplašen, majčice,
i ne znajući zašto,
od vremena postanja moje ljubljene,
koja mi je uvijek priređivala,
kao i sada,
najbolnija iznenađenja.
XV
Između prstiju mojih
i tijela tvoga
bez obzira na to koliko te čvrsto grlim
vrijeme rije.
Čuvstvenoopis
Popio je četiri duple nadušak
na drugoj slatka melanholija
obuzela bi mu stopala
do treće opsjela bi mu koljena
kod četvrte srce bi zaigralo
Ustao je i izašao izvan bara
napolje u divljinu što snježi
Zaplačem li, mislio je, moje će suze
otopiti sav ovaj snijeg
ali će bljuzgavica biti neizdrživa
Držao se podalje
u njegovoj su sobi sasma bijeli i goli zidovi
nije se usudio svući svoj kaput
i tako bi obučen
uzeo jednu crvenu olovku
i počeo slikati po njima
sunce, bor,
more i ženu
koja uopšte i nije sličila ženi
pa ipak bolje išta
nego ništa
Prekrasno ljeto
Divno je bilo ljeto ovo
divno ali i opasno
Djeduška što u pijesku kupao se
bio je zaboravljen, pjeskompokopan
kada su ga se nakon nekoliko dana sjetili
šešir su njegov podigli
ali njega ispod nije bilo.
Bijela turistkinja sa sjevera
zgodu je imala sa suncem
s njim je spavala danima mjesecima
zatim je potamnila i stopila se s krajolikom
njezini je ljudi traže
preko crvenog krsta
Pretučeno je dijete postalo jež
Neka dođu sada
neka se pokažu, rekao je
majka su mu i otac
uzeli viljušku i nož
i bez probadanja
pojeli srce
Pas je u jurenju
odgrizao sebi rep
kao i čitavo svoje tijelo
samo je ostala glavica na kamenčićima
što obijeli ih valovlje ližući ih
U maini čun je mirovao
tako čitavo ljeto
vjetrovi su puhali i napuhivali mu jedra
ali on nije namjeravao otići. Što li je čekao?
Niko ne znade
Vjetar
“Ne vjeruj vjetru što miluje ti kosu.
i što ti zadire u otvorenu košulju
zaljubljeno te gladeći po prsima
Kad se najmanje nadaš, on pokaže zube.
Kad se to najmanje očekuje, zagrize ti meso.
I isprazni te iznutra
i toliko opustoši da ništa ne ostane.
U tvojim kostima docnije ne bude čak ni koštane srži.
Nije ti ostavio niti mrvicu duše
postaješ ljuska, prazan rezonator,
čahura praznine
Ne vjeruj vjetru koji puše
Njegovi su prsti u tvojim prstima
A obećanje putovanja i krila uspavljuje te.
Smrt je jedina zemlja za koju zna
Osloni noge na tlo
i otresi se vjetra. "
Fotograf
Kako li se nađoh doživotno zaključan
u mračnoj ovoj sobi?
Kako sam mogao posvetiti čitav svoj život,
bez žaljenja, nezahvalnoj toj umjetnosti?
Tvorevine njine prste su mi pocrnjele,
cigarete beskrajne pluća mi spaljuju,
dane bez sunca provodim, noći bez mjeseca,
i samo sijalica crvene boje
osvjetljava, ili pak ne, dušu moju.
Negativi ostaju negativni;
lica koja bi mogla malo smekšati, istrajavaju
da zazivlju zastrašujuće utvare:
crne figure, ispraznih pogleda, bjelokose.
Preveo poredeći grčki i engleski Radomir D. Mitrić
