Poezija, Filip Levin

 

Samotnik



Suton je i maslinici plamte
na udaljenu brdu. Spuštamo se niže
u sjenke od kozje trave

što nalijeću, a zrak

se produbljuje poput dima.
Iza mene si bila, ali kad se okrenuh,
čula se samo raspra vrana,
duga trava što uzdiže se u vjetru

i klasje žita u nadimanju
kako se pretvara u vodu pod crnim nebom.
Svuda uokolo hiljada je
malih poricanja dana

uzdignutih poput insekata ka plamenu
stare istine, samotnik sam
što prati izlomljeni trag kamenja
prema dubokoj i rijeci bez zvijezda.

Busom za Fresno

Probudih se na benzinskoj stanici

blizu Vaska ne bih li ugledao svjetlost

kako se lomi nad Sijerama. 

Dečko do mene pitao je nismo li već

stigli tamo. Rekao je to prvo na španskom

tako savršeno da sam se osmjehnuo i rekao "ne".

Kad je upitao ponovo na savršenom engleskom

rekao sam "uskoro". U prohladno jutro,

vozač je pušio i razgovarao sa muškarcem

bez majice, napola skrivenim 

haubom kamioneta. Uskoro bi moglo značiti 

do podneva ili između godine i dvije. 

Uskoro možda nikad neće značiti isto što i

u vrijeme našeg dječaštva. Tada je to označavalo

da je svjetlost ispunjavala uske brazde

između vinograda, kada je traktor

brektao, uhvaćen u mjestu, a onda i crkao

preko puta. Značilo je i to da posao čeka

na nas u tihim uredima, 

pred nama, u stražnjim magacinima krmiva,

na, ulaštenim podovima ambulanti,

i u prodavnici rabljenih guma. Umoran kao danas

što sam, ne bih se vraćao u 1959. godinu

uskom tom stazom što vijuga u prošlost,

svijet što se budi u miljama pamuka,

omamljen ljetom dječak je zaspao

kraj mene. Iza njegove mirne obrve

on sanja, možda, o budućnosti

hrleći ka nama prije nego i zamislimo. 

Mališa Vijon

U Bangkoku mi kaže da je pokraden

jer je bijelac; u Londonu stoga što je crnac;

u Barseloni jer je Židov; a u Parizu što Arapin je;

Svugdje pak i u svakom dobu, on se opire. 

Podiže sopstvenih sedam debelih prstiju

da bi mi pokazao svoje sedmo mjesto u svijetu,

a u njegovom glasu nema strasti, niti ljutnje

u ravnodušnom pogledu zakrvavljenih braon očiju. 

Tražio bi mi da mu pripovjedam sve čega se sjećam

o mom ocu, njegovom ujaku; potom bi govorio o ratu

u Sjevernoj Africi i šta je bilo poslije,

o gubitku oca i gubitku brata. 

Polomljena okna pekare, i vruć hljeb

zaprašen je srčom, toplim mirisom raži, 

toliko je jeo on da su mu se usta ispunila krvlju,

"Ovdje oni žive, ovdje žive, i ne umiru".

Pokazuje naniže na glavu crnu oivičenu 

crnim kikama. Dodiruje mi kosu

i govori kako nikada da ne zanemarim

čvrstu čekinju što štiti glavu borca.

Nažalost, prsti mu lutaju preko moga lica

i on mi kazuje kako sam pošten, prijatan. 

Oba ustajemo da okončamo tu prvu i posljednju posjetu.

Ukočen je, sa svojih pedesetak kilograma i metar i po,

i nije veći od kakve šiparice, dok drži moja ramena,

ljubeći me na rastanku, ruke su mu još otvorene,

moj izmaštani brat, moj rođak,

čija svebol me je načinila drukčijim. 

Besana noć

April je i posljednja šljivina cvast

razasuta je po crnoj travi

prije rasvita. Platan, lipa,

i bor iskrzani udišu 

prve blijede nagovještaje nebesa.

Surovi dan,

mnim kako uskoro doći će

zasljepljujuća, svjetlost

uzdignuta iz utrobe lišća i obasuti

vatru iz čaški

makova.

Ptica rugalica zakreštaće

sa svoje pritke, vrpoljeći se

i natrag se smjestiti opet. Puž, budan

iz dobrote, dršće u svojoj ljušturi

i sprema se za put u Kinu. Ruka mi pleše

u sjećanju na milion zgaslih zvijezda. 

Čovjek uvijek ima mjesto gdje da položi glavu. 

Koliko zemlje

Razderan u svjetlu, probuđen si zgrčen

u ženskome dlanu. Raspolovljen, raščetvoren,

rastrgan u vjetru, bio si život

što drhturio je pod rebrima

kamena. Utišan u smrznutom prudu

oplakivao si nebesa uzdišući.

Koliko je od zemlje u čovjeku. 

Zidovi se ruše i ruže

nadiru iz njegovih zuba; u šakama 

gladi, krastavci spavaju

svoje živote udaljeni, pod tvojim noktima

okean ječi u svom koritu.

Koliko zemlje.

Velika ledena polja klize,

i pokidane očne vene 

trepte pod svjetlom, ruka je posađena

i grob cvjeta nagore

na sunčevoj svjetlosti i hoda cestama. 

Belle Isle1, 1949. 

Skinuli smo se prve tople proljetne noći

i strčali dolje do rijeke Detroit,

da pokrstimo se u salamuri

automobilskih dijelova, mrtve ribe, ukradenih bicikala,

rastopljena snijega. Sjećam se da sam zašao dublje 

u vodu, ruku pod ruku sa Poljakinjom, srednjoškolkom,

koju prije nikad vidio nisam, a vrisci

su nam zaustavljali disanje istovremeno

na hladnoći, i dižući se kroz slojeve 

tame u krajnji okoliš bez mjesečine,

to je bio ovaj svijet, djevuška koja razbija

površinu za mnom i isplivava 

u vode bez zvijezda prema svjetlima

Avenije Džeferson i dimnjacima 

stare fabrike peći što nisu treptali.

Nakon što se konačno okrenuh ostrva više nije bilo.

samo savšeno mirna tamnina dokle god pogled doseže.

1. Ostrvski park u blizini Detroita

Presložio za Hiperboreju Radomir D. Mitrić