skica za portret
Melani vozi najbrže
širokim drumovima
iza velikih naočara za sunce
krije mamurluke
Melani, uvijek usamljena
u gomili
vara samo iz straha
da je ne prevare
lomi kosti kad je pogođena
ne vjeruje više u bogove
opasna jer je ranjena
veliča propadanje
pozajmljuje život
na kredit
bira da bude svačija
teška cura
Melani ne tuguje, nosi crno
radi zaštite
ponekad misli da joj
očajanje jedino dobro stoji
ne odustaje iako zna
da su joj sve već zapisali
i nikad joj se nepravedno
ne presudi.
za jednu noć
Melani i mene
uzbuđuju vikend-izleti i
to što nikad ne znamo
čija ćemo biti lovina
pred kim ćemo klečati pripite
s čijeg prozora gledati
kako prebrzo sviće
zato dobro odmjerimo pred polazak
koliko će naivnosti i
lukavstva biti potrebno
da igra bude fer
jer Melani i ja
pokazujemo jedna drugoj
kako smo zapravo svi jednaki
da su i naši trofeji teški
naše priče zabavne
čak i kad ih ponoviš
toliko puta
ponosne smo na svoje velike ključeve
od kapija samozaborava i
na to kako nam je
zaista
zaista
svejedno
dok zatvaramo torbe pa
u tišini ulazimo u prvi jutarnji
znajući da smo odnijele
bar koliko smo i ostavile.
sanjala sam bijelo
i u njemu tragove
čopora bijelih vukova
bijeli zid, na njemu sliku
noćnu stražu
koja ne pušta van
bijele mantile i u njima sestre
lebde niz hodnike, paze
sanjala sam bolnicu
u njoj čiste glave koje
laju na mjesec,
kad sija bijelo
gledala kako gorim
ostajem bez košulje
nestajem u pepelu
mislili su da sam luda,
a bila sam živa,
potpuno jebeno živa.
Igra makazama, Treći Trg, Beograd, 2021.