Na kiši, u njezinoj je glavi elegija, ne sasma umrlih.
Božuri neki onkraj tijela su joj, polegli pod zastorom zaboravljenih snova.
Probudila se u takvom stanju, nekakvom, da se morala skloniti pod stablo od voljene kiše.
Kišilo je toliko da uopšte nije znala gdje se nalazi.
Nikad ne volim biti tako prepuštena sebi.
Mazohizam koljena
Ko li je ta djevojka što je prisiljena klečati na suhim sastricama ne bi li iskupila sopstvene grijehe što je živa?
U snu povez na očima i zavoj su jedno.
Ruke mi utrnu dok nosim te osušene sastrice.
U mojoj glavi postoji glas koji mi kaže "ogoljena šuma" i
"tanušna fotografija koja ide od ruke do ruke u tami".
Zašto li djevojka na podu svijeta ne progovara?
Jer je ona rana na zemljinoj pokorici.
Ne usta.
Razumiješ li?
Rana, ne usta.
Život je mjesto gdje je zabranjeno živjeti
Sve čega se sjećam jeste šikarno tlo kojim sam morala proći ne bih li našla kuću za odmor. Pitam se ko li je ta žena što je vrebala u šumi. Saputnica. Ona je izgubljena kao i ja, ali je razlika jedina u tome što je ona novakinja u procesu gubljenja, dok sam ja uvijek bezdomnica. Bez planete. Kad naiđem na kolibu potražiću skrovište i u njeno ime. Svjesna sam da se tu pojavljujemo poput božjaka ali želim da dokažem da smo drugačije od njih jer ćemo oprati sudove. Da bih time pokazala i sopstvenu zahvalnost.
Jutrom, prije nego se svi razbude, krenuću konjskim zapregama do svetišta. Kočija ima odvojivu kabinu za spavanje, kreiranu tako da me tako može plemićki nositi neko kada se konji umore.
Moje je hodočašće gotovo kad sunce zapada. Azijska tržnica je staklena palača s pogledom na zračnu luku. Iz te palate grickalica, proizvodi sijaju poput organa pod tvrdom i prozračnom kožom. Dok se uspinjem pokretnim stepenicama u nebo, oči su mi uprte u avion parkiran na pisti.
Čeka me.
Preveslao sa američkog engleskog do Hiperboreje Radomir D. Mitrić
