Isus i njegov putir
Berberin što ima posudu sa toplom pjenom i brijaćom četkom.
Majka, moja sestra, ja i pas, na uzici omjerenoj
kao sidrenim užetom, na bolničkom parkiralištu, kako mašemo
ocu u prozoru njegovog sedmog sprata.
Samo on i njegov tumor, rijedak poput dijamanta "Nada",
i slabašna papirna čaša dopola napunjena vodom iz ambulante.
Knedla u mom grlu, šolja ostavljena čitavu zimu u garaži,
u kojoj je prah od tijela i krila mrtvog moljca.
Berberin, metući kosu skupljenu u toku dana u podrum,
sjeća se kako je išao do bolnice Memorijal,
ne bi li nasapunjao i obrijao lice umrlog, uređujući ga
u njegovom raspetom bolničkom krevetu, jer bi išao tako
i brijao lica mrtvih kao uslugu pogrebniku.
Pitajući se kako je takav naročit život izabran za njega.
On, koji nakon svega u mraku
žuri sopstvenoj kući na kasnu večeru od popare i kajmaka.
Čak i gradonačelnikova žena što pijucka iz čajne šoljice
ukrašene sa čudesnim krilcima leptira šarenaca, u njezinoj samotinji,
kako se pita, zašto ja, zašto ova šolja?
Pjesma u mom srcu
Ukoliko ima mokraće na sjedištu, moja je,
baterija je crkla, ja sam je sredila, kanarinca na dnu
krletke sam sahranila, nalik bogu koji trapa nebesima
u potkošulji i brine se o sopstvenoj bakrenoj pljuvačci,
dok bjesni i jeca u sopstvenoj jazavičarskoj kućici
u papučama pohabanih gazišta, jer gospođu nema.
Bog da ga urazumi kad izađe napolje
i dobije oštar brijač, kako bi odrezao čekinje s lica,
uzimajući Crno more kao ogledalo, mada svi znaju
da je ono strašno ogledalo,
jer takav bog mi strašno priliči,
jer i ja kao i on koristim takvo ogledalo.
Postoji sila koja lomi tijelo
Postoji sila koja lomi tijelo, neizbježna,
i prouzrokuje bol, neobična poput kišomjera,
koji je postao tajanstven, stih, dočim
nije postao asonanca, ili unutrašnja trauma, malodušje, radost,
koji je istodobno sapun za suđe, i nije onaj što uklanja
mrtve ptice iz razbijenih tankera, to je i Zora,
koja treba da promijeni svoje ime u Sumrak, ironija
kao drugo naličje našem sentimentu ovdje u gvozdenom dobu,
što pegla nabore očaja, pretvarajući ga u frizuru
od kose, takvo činiti, bolan infinitiv, puno je bolje biti
hostija boli, tijelo Hristovo što stoji nauznak Svetome
Duhu, vremenom kako sam patila, ponekad bih se
odvajala od te boli, prihvatajući je kao predmet melanholije,
one od Džona Dona, koje se lišavamo hrvanjem a onda i pjevanjem.
Besplatno pivo
Ja sam ona što može držati usta ispunjena solju.
Dovedite ga ovdje, tu ludu u odjeći tamničkih pruga.
Mogu se moliti za njega iako mu je ludost u očima,
mogu ga iz-baviti od pacova.
Kada sam bila dijete zvala sam ih na lutkarski bal.
Iako ih nije nikad bilo, nisam im planirala nastup.
Besplatno pivo, zaustila bih i oni bi došli.
Vidjela sam teatar lutaka,
nalazi se unutar crne pećine iza mojih očiju.
Misli su lutke zapretene u njihove konce.
Dovedite ovamo, onog što vrti se na ražnju sumračne krčme.
Odvojiću narandžu za to ništavno kopile.
Nasuću mu punu kriglu suza.
Besplatno pivo, iako ga nikad nije bilo.
Presložio sa engleskog za Hiperboreju Radomir D. Mitrić
