Ponekad i iz ters insana progovori melek
Homage Čovjeku Koji Je Pao Ispit Iz Medicine Zbog Termina Kojeg Je Kasnije Izabrao Kao Pseudonim Pod Kojim Će Stvarati
U upaljaču koji sam kupio prošle godine nestalo je plina. Bacio sam ga u smeće zadovoljan činjenicom da je čitavo ovo vrijeme služio samo mene. Ako je nekakvim čudom uspio pokupiti moja osjećanja i neke dijelove moje rutine i strpati ih umjesto tih nekoliko mililitara plina vjerujem da se napunio ogromnom dozom ravnodušnosti, manje ili više potrebnim informacijama uz jednu malu kašiku u kojoj je bilo nade, sočnih psovki i razočarenja. Sjećam se, prije dvije godine, kupio sam family pack upaljača (komada 8) i sve ih pogubio nakon mjesec dana. Neki od njih su ostali ispod stolova u Duosu, na klupi kraj Joe-ove kafane ili ih je odnio vihor polupijane noći, cimer ili cigarete sa raznim nepoznatim ljudima. Danas, slobodno mogu reći da je napredak očit.
Još samo da skontam šta mi se dešava sa čarapima i zašto ih je svake sedmice sve teže i teže upariti i biću u mogućnosti da više vremena utrošim na neke lakše životne misterije.
Dobro, razumijem potrebu da se ljudi konstantno svrstavaju na nekakve strane, da biraju ono čemu su bliži u određenom momentu, ali nikako ne razumijem da postoje ljudi koji će se držati neke strane čak i kad ona postane požutjela stranica u besmislenom romanu po kojoj djeca crtaju kuće bez krovova, puške, dvodimenzionalna auta i ljude koji ako nisu punoglavci onda su s disproporcionalno velikim cipelama.
Kad su me prošle godine, još uvijek pijani Abdićevci, u gradu koji je od Krajine udaljen deset hiljada kilometara pitali “čiji sam”, očekivajući da izaberem jednu od dvije strane kojih više nema, odgovorio sam “Hivzin” – dovoljno značajno da se samo okrenu i odu.
Interrupt ON
Nek ostane zapisano da je u sidžilu Ujedinjenih Zemalja, godine dvije hiljade stotinu trinaeste zapisano da su se Bošnjaci čudom čudili bićima što žive na Aliothu, najsjajnijoj zvijezdi u sazviježđu Ursa Major, kad ih ugledaše da hranu ustima prinose na teniskoj reketi (uz obavezan uzvik “tanjir pećini!” i podsmijeh posmatrača koji vremenom postane histerično plakanje, kao dio već uštimanog rituala) dok za udaranje teniske lopte koriste kašike od nehrđajućeg čelika. A sve iz razloga očuvanja tradicije i kulturne baštine.
Interrupt OFF
A kad sam se svih ovih godina zaljubljivao, zaljubljivao sam se u one koje su me, čini mi se, podsjećale na mater pa bih zbog nekog čudnog osjećaja u kojem nisam uživao ni najmanje, što je moguće više odgađao taj trenutak u kojem bi njihove haljine pale na pod. I nikada nije bilo romantično, niti mi je i jedna od njih rekla da crvene crte na našim golim tijelima nisu granice našeg svijeta, niti da tu samo počinje raj.
Nakon što bi se svi planovi srušili i nakon što bi sve velike ljubavi odlazile, jedna za drugom, ostavljajući neke lijepe pjesme da neko vrijeme podsjećaju na njih, uvijek bih iznova pomislio kako ne bih trebao pridavati toliku pažnju osjećanjima (rano je zato, jebote) pa bi se idućih dana sve svelo na jednu vrstu tjelovježbe. Ne bi to stanje dugo trajalo, završilo bi nakon što bih pod tušem proveo vremena dovoljno da zaradim upalu pluća i smežuranu kožu na jagodicama i čitavo to vrijeme bih u glavi vrtio jednu, jedinu misao: “Bože, da je i Bunu i Bunicu, malo li je.”
U plavičastim noćima kada ne mogu da zaspem, obično napravim tursku kafu i zapalim vonabi kubansku cigaru koja miriše na vino. Tada slušam zaboravljene pjesme i lomim kazaljke. Sinoć, kad je cigara već dogorila do drvenog filtera javio se Jopo s još jednom izvanrednom muzičkom preporukom.
John Darnielle, lider Mountain Goats-a je sa svojim albumom Tallahassee opisao probleme koje prolazi par koji se (iz straha i zbog razvijenih navika koje su duboko usađene u svakodnevnicu) odbija razvesti iako im se, metaforički, raspada i kuća u Tallahasseeu u kojoj žive. Umjesto razvoda, par se do smrti opija jeftinom votkom. Na albumu je 14 pjesama koje tvore jako zanimljivu cjelinu i vjerovatno jedina pjesma koja nedostaje, a koja nije autorska, je Cecina “Idi dok si mlad”. Čovjek ponekad prosto ne može da vjeruje da su jedna tako žvaljava usta kazala nešto u isto vrijeme samokritično, tužno i ravnodušno poput: “… pokidaj lance dok nismo srasli, jer pukli smo, zar ne.”
Faruk Džiho
