Zlatni dan, Enesa Mahmić

Under all earth runs water,
under all life runs grief
                      E.B.Lytton

Tu ispred crkve sv. Đorđa
Trava iznikla iz kamenja.

Sasvim izvjesno stijene će je smrviti.

Suvišan svaki je otpor
I bijedan je svaki bijes.

U blaženoj omamljenosti idem u

                          Srce noći.

Slušam njegovu poeziju kao očajnik propovjednika.
U nedostatku čvrstog oslonca vezujemo se za

                                                      Riječi.
Zvao me kišna djevojka.
Voda je moćna. Može da odnose sve pred sobom:
Kolibe, dvorce, mrtve ptice, mrtve.
Pod teškom maglom, u sjaktavoj rosi
Materija se brzo raspada.

Ujutru je proljeće, u podne ljeto, uveče već jesen

Zlatni dan naprasito završi u melanholiji.

Trebali bi poći u Irsku
Volim ruševine i kišu.
Dvostruko uzbuđenje, dvostruka čežnja
I naše ruke – izmještene monade.

Mornari uvijek pričaju o plovidbama
Robovi o slobodnim danima
Glavešine o plijenu
A mi samo stojimo tu pokisli
U čudu, opsjeni, imaginaciji.

Toliko je knjiga u kojima smo tražili svoja lica i naličja
San, ressentiment, pjesništvo, mit, vizija.
Toliko zaključanih vrata.
Trebalo bi se vratiti u vrijeme jednostavnih urlika
Kad riječ nije sputavala Biće.
Kao što grabljivica zagrize meso
Kao što puzavica uguši u mračnom zagrljaju
Sve čega se dohvati.

U mojoj nutrini bjesni oluja
Slijepa poput novorođenčeta.
Ljubavi, želim da se istopim u tvojim rukama
Bez suvišnih riječi
Bez strogosti cinizma.

***

Na početku riječi su hrana
Kasnije beskorisne pokojnice
Poslije kojih ostaju fragmeti i ožiljci.
Sad kad smo rekli sve jezik je opoganjen
Više nema maski, nema tajni, ni znatiželje.
Ne postoji lišće da sakrijemo nagost.

Umjeti podnositi!
Biti iznad jada i pada,
Poniženja, bolesti, plača i samoće.
Biti iznad smrti – biti.
Ali tamo na uglu uvijek stoji starac
Što hrani glolubove u parku
I raduje se kad ga neko upita koliko je sati
Trenutak u kojim se opet osjeća korisnim
Potrebnim.