U AUTOBUSU
Prvo u autobus, a potom u pjesmu,
Ušla je mala plava djevojčica.
A mogla bih reći i ovako:
Ušla je zraka svjetlosti u pjesmu.
Preko puta mene sjedi čovjek
Sa crnim Borsalino šeširom na glavi
I u sivom kišnom mantilu
I čita Tolstojev Rat i mir.
Čovjek liči na nekog od likova
Iz Godardovih filmova.
Mala plava djevojčica je
Mlađa verzija Nataše Rostove.
Kakva neobična situacija!
Takve se rijetko dešavaju
U sredstvima javnog prijevoza.
To više nije obična vožnja autobusom,
C'est une scène d'un film de Nouvelle vague.
Kroz kapi kiše na prozoru
Nataša posmatra komadiće neba.
Njene su oči ramovi
Za te nebeske akvarele.
Zlaćani uvojci njeni su
Odbjegle zrake sunca.
Umjesto zjenica – dva rijetka plava bisera.
A licem k'o da joj nikad tuga nije prešla...
Danas sve manje Nataša svijetom korača.
Tek ponekad, u magnovenju,
U zraku svjetlosti premetnuta,
Zasja Nataša Rostova.
DÉJÀ VU
U umjetničkoj galeriji
Opio me
Miris ruža
Naslikanih
Tehnikom akvarela
Sutradan
Na ulici
Iz misli me prenu
Miris
Odnekud poznat mi
(Moje čulo mirisa imalo je déjà vu)
Trznuh se –
Žena u kasnim šezdesetim
Ide mi u susret
A u ruci nosi
Sa slike iz galerije ubranu
Ružu
JUTARNJA MITOLOGIJA
Svjetlost se pomalja u svojoj veličanstvenosti
I guta slojeve tame.
To Helios u svojoj kočiji,
U koju su krilati konji upregnuti,
Nebom jezdi.
Još nerasanjen,
Granice između dimenzija prelazim.
Utapam se u Eter što sve preplavljuje.
Odjednom,
U moju sobu kroči Hipermnestra.
Gle, Ona požudne poglede k meni baca!
Ona bi htjela da razum mi opčini
Svojim pokretima!
Kažu da ona jedina je
Od pedeset Danajevih kćeri
Koja nije u svadbenoj noći
Mužu svom život oduzela.
Hitro skačem iz kreveta,
Prinosim joj ustima amforu otrovnog vina:
Pij, draga moja! Ovo je nektar ljubavi!
Jer, ne reče uzalud Laokont mudri:
Quidquid id est, timeo Danaos et dona ferentes*
U AMBISU
Stvari u stanu nijemo šute.
Tek frižider odaje znake života,
Oglašavajući se iritirajućim zujanjem.
Tri dana nisam vidjela drugo ljudsko biće.
Socijalizovati se konačno ili ne? – pitanje je.
Tri dana samo sam misaono biće,
A čovjek je misaono, društveno,
Duhovno i prirodno biće.
Čovjek je...?
Tri dana – 40 Essential hits Nine Simone.
Tri dana – koraci u haustoru ne vode do moga stana.
Dobro bi bilo pronaći sebe
Nekadašnju,
Zapretenu naslagama vremena.
Ili sebe
Buduću,
Skrivenu velovima neizvjesnog.
Dobro bi bilo iščiliti iz ovog
Ambisa.
Dobro bi bilo utišati se i osluhnuti
Srčano bȉlo,
Ono koje će me podsjetiti da
Čovjek je duhovno biće.
Mehanički kad obavljam molitvu,
Ko od te molitve ima koristi?
U ogledalu se ne zrcali odraz moga lika,
Već odraz tlapnje.
Čini mi se, ako minutu duže
Budem gledala u taj odraz u ogledalu,
Preći ću na drugu stranu
I više se ovamo neću vratiti.
Slika Kifin Vilijams
