 |
Fata Morgana
Za Teano Sunu
iz tvojega tijela kap po kap iskapalom,
u drevnoalžirsku bakrenu zdjelu, s njom
kao pirati što su nekadanji pred bitkom.
Okean od ostriga sa svjetlošću se vjenčava.
Ukus raspukla nara, opore dunje,
tona neizgovorenog, još oporija i gorča
kako su Kartežani pečatali iznutra svoje amfore.
Sva voskovita, jedra od kože,
navonjena kedrovinom, tamjanom i firnisom,
poput zapaha iz trupa stare lađe,
istesane davno još na Eufratu feničkom.
Tronožac pod plavim vlatima mni o oboženju.
I rijeka s toplim katranom, rastopljenim,
divlja, neodoljiva i prijeteća što tu
guši nesretnike koji su te voljeli .
Rosso romano, iz Damaska purpur,1
koji kristal proslavlja, vino Santorinija,
neka promiču tovari, dok Apolon pastir
u jam umače vrške svojih strijela.
Rđa boje plamena iz sinajskih majdana.
I laguma sa Gerakinija i Stratonija.
Pomazanje, sveta rođajna rđa ta
koja hrani i hrani nas a na koncu i izjeda.
Kandilo, zlatan putir, na časnoj trpezi prosfora.
Svete mašice algovitog svetišta.
Pred kapijom dva demona s mačevima
i tri anđela mačeva puknutih oštrica.
"Odakle dolazite? Iz Babilona.
Kamo idete? U samo oko ciklona.
Koga volite? Jednu ciganku, da.
Kako se zove? Fata Morgana."
Cikloni uvijek imaju ženske
nazive. Eva iz Hija.2
Vještica iz Amanatija3 što tri kćeri imađaše
i jednookog sina.
Ribe lete u apneji ciklona,
školjke, sablasne djevojke,
kopnene zmije i trula drveta,
jarboli, kormila i elise.
Hajde da riješimo se Aladinove lampe
i starog kepeca iz Kantona,
Poslali smo signal u pomoć ondje,
hitnuli ga uvis poput bijelog praćkina kamena.
Demon porađa vedrinu.
Ime mu je doslovce, Alodeta,
Radio telegrafist ljenčari, onaj što prima poruku,
i prevrće strane astrološkog žurnala.
Vjetar plače. Pas je u bjesnilu svome.
Pozdrav kopnu i zbogom koritu brodskome,
duša nam je skliznula još dublje
i ima svoj burdelj u paklu dolje.
Bodež
Uvijek mi o pojasu čvrsto bodež jedan stoji,
mali afrički nož od čelika,
- nalik onima kakvima se igraju Arapi -
a kojega sam kupio u Alžiru kod starinara.
Pamtim to kao da je danas, kad mi je dućandžija
izgledajući kao da je s Gojinih platana izašavši,
stojeći kraj dugih mačeva i dronjavih dolama
izgovorio promuklim glasom sljedeće riječi:
"Ovaj ovdje nož, kojeg ti namjeravaš kupiti,
legenda je kakvu uvijek prati jezovita priča,
i svako onaj ko imađaše taj oštrac u vlasti
ubio je s njim bliskog nekoga.
Don Bazilio Donja Juliju je s njime ubio,
svoju prekrasnu ženu, jer mu bješe nevjernom.
I gospar Antonio, jadnoga brata, jedne noći umorio
je podmuklo tim bodežom.
I Arapin jedan svoju mladu ljubavnicu iz ljubomore ubi
i nekakav italijanski mornar Grka, vođu palube.
Iz ruke u ruke tako je on išao dok ne stiže meni.
Mnoge su stvari vidjele mi oči, ali nijedna me kao ova ne dotiče.
Priđi bliže i pogledaj na nj, urezan ima grb i sidro,
lagan je, zašto ga uzimaš, ne teži ni kvartu funte,
moj ti je savjet da uzmeš sebi nešto drugo."
- Koliko košta? - Sedam franaka bijednih. Ali želiš li ga, tvoj je.
O bedru mome čvrsto jedan bodež stoji,
hir me je natjerao da mojim postane,
i zbog toga što nikoga ne mrzim toliko da mogao bih ga ubiti,
bojim se da ću ga jednog dana okrenuti na sebe.
Žena
Za Andonija Moraitija
Zaplešimo na peraji ajkule.
Jezik svoj isplazi da zapalaca u vjetru i nestani.
Ponegdje te Juditom a i Marijom zovu negdje.
Zmija i murina taru se i grizu nasmrt na hridini.
Od dječaštva žurim ali sad da usporim je vrijeme.
Upravljah se prema pištućem dimnjaku brodskom.
Tvoja ruka kad moju proćelavu kosu dotakla je
zamalo da me je slomila ali sad se tome odupirem.
Pukla je nautička klepsidra i kuka-hvataljka, amo
penji se gore, mali od palube, moramo isponova.
Neki nas je kučkin sin prokleo, pa u metežu smo
takvom da izruguju nam se i starci i djeca.
Našminkana, pod svjetlošću crvena fenjera,
sva od morskih trava i ružmarina, u kobi vodozemaca,
jahala si konja bez uzda i sedla,
u doba prvotno, u pećini zvanoj Altamira.
Galebica juri da oslijepi delfina.
Zašto u mene zuriš? Da te podsjetim gdje sretosmo se?
Na pijesku onom svijena naglavce, poda mnom si bila,
u noći onoj kad su gradile se piramide.
Hodasmo zajedno po velikom kineskom zidu.
Uz tebe prve su dokove podigli mornari u Uru,
i među svim golim mačevima uz Granik rijeku,
pomazala si uljem duboke rane Makedoncu.
Zelenilo, duboko more i grimiz, pjena,
gola si bila, samo sa zlatnim pojasom oko struka,
očiju što sedam ekvatora razdvaja
u majstorskoj radionici Đorđonea.
Bacio bih se poput kamena ali rijeka to ne želi.
Šta sam ti skrivio tako da me prije zore počneš buditi.
Protraćena ne smije biti zadnja noć u luci.
Poput grešnika sam koji ne uživa i tako grešku čini.
Našminkana, neka te blijedunjava svjetlost obasja,
zlata si željna, uzmi, traži i broji,
ovdje pored tebe želim da ostanem godinama,
sve dok mi ne postaneš Sudba, Smrt i Nadgrobnik.
(u Indijskom okeanu, 1951)
Marabu
Pomorci s kojima plovih za mene bi kazali
da kučkin sin sam priprosti,
koji žene ne voli i samo ih zavlači
i da nikad s njima krevet ne dijeli.
Povrh toga, da uzimam hašiš i koku
sa takvom strašću da me to čini groznim i odbojnim
i da mi je bojadisano po cijelom tijelu
bestidnim crtežima, nastranim i odvratnim.
I još više, oni će još groznije stvari reći
ali te su najveće i najgnusnije laži,
ipak niko najveću tajnu nije mogao doseći
kojom sam smrtoranjen jer je nikom nisam smio otkriti.
Ali noćas, u tropskoj ovoj noći što pada,
kad jata marabua na zapad lete,
da namah stavim to na papir nešto me uporno tjera,
ta stvar što u srži je moje stalne i skrivene rane.
Onomad davno kao pitomac sa slavnog lajnera
dok plovismo između Egipta i Južne Francuske,
tada, kad je sretoh, poput alpskog je bila cvijeta,
kada bili smo tako bliski poput brata i sestre.
Aristokratkinja bješe, prefinjena i sjetna,
kćerka imućnog egipatskog trgovca što se ubi,
nosila je svoju tugu u zemlje u koje je putovala,
u nadi da ih negdje tamo usput zaboravi.
Gotovo uvijek listala je Dnevnik Baškirceve,
a i Terezu Avilsku je strasno voljela,
često je recitovala francuske verse,
satima i satima zureći u prostranstva plava.
I ja koji znadoh samo tijela prostitutki,
i imadoh slabu volju i dušu izmučenu morima raznim,
pred njom sam dječačku sreću mogao vratiti,
i, onda kao proroka, u ushitu je slušati kako govori.
Mali sam joj krst stavio oko vrata,
a ona zauzvrat meni darovala novčanik golemi,
sretnijeg čovjeka od mene, zemlja do tad nije vidjela,
kada stigosmo u grad gdje je ona trebala ostati.
Mnogo sam puta o njoj razmišljao ploveći teretnjacima,
kao o stubu potpore moje i mom anđelu-čuvaru,
i fotografiji njenoj sa pramca koja mi je bila
poput oaze što se sreće u srcu pustinje, u pijesku.
Mislim da ovdje trebam stati
ruka počinje da mi se trese, vrući me vjetar pali,
neko tropsko riječno bilje smrdi,
i glupi marabu počeo se dolje niže glasati.
Nastaviću!... Noći jedne u negostoljubivoj luci
dok pijan sam bio od džina, viskija i piva,
oko ponoći negdje, teško teturajući
zađoh u ulicu sa skarednim i neumjesnim kućama.
Tamo su razvratne žene vukle mornare,
jedna od njih me dograbila i šešir moj uz smijeh namače,
(stara francuska navika za ulične kurve)
a ja sam krenuo za njom zamalo protivno volje svoje.
Uzak sobičak, ušljiv kao i sve što bješe uokolo njega,
s vapnom što se u komađu osipalo sa zidova,
a ona, olupina ljudska, promukla govora,
sa tamnim, čudnim, demonskim očima.
Rekoh joj da svjetlo ugasi; zajedno smo ležali
prsti su mi jasno mogli izbrojati joj kosti,
smrdjela je na apsint; Probudih se, kako bi kazali pjesnici:
čim je zora počela svojim ružinim laticama ruditi.
Kad sam je na danjem svjetlu vidio, u jutarnje ure prve,
doimala se tužnom, ali i tako paklena sva,
iz kobnog nekog strahopoštovanja, kao da uplaših se,
izvadio sam novčanik svoj da joj platim odmah.
Dvanaest franaka francuskih, ali tad kriknu ona,
i vidjeh kako me gleda svojim urokljivim očima,
i ono što vidi u mom novčaniku, a zanijemih i ja
takođe kad vidjeh joj krst što klati joj se oko vrata.
Zaboravih tamo i šešir jer žurih poput kakva luđaka,
kukavca onog što stalno se spotiče i blene,
dok venama njegove krvce strašna boleština kola,
što raspinje u strašnoj boli i moje tijelo i mene.
Pomorci moji s kojima plovih rekli bi za mene
da godinama ne legoh u krevet sa ženom,
da totalni sam gad koji samo koku šmrče,
ali jadni druzi da su znali oprostili bi mi potom.
Ruka mi se trese...u groznici...potpuno zanesoh se
gledajući u nepomičnog marabua na obali,
zato što je tako uporno zurio u mene,
bio sam mu nalik u svoj toj samotnosti i bedastoći.
Federiko Garsija Lorka
Za trenutak mahnu svojim bolerom,
i narandžasta podsuknja, bila je vidna pritom.
Bješe li august? Još uvijek mnim o tom,
kad krstonoše prođoše bulevarom.
Na vjetru su talasale se zastave,
ka smrti krenule su ploviti galije.
Dok su djecu skrivale dojke,
a starac lijeno sunčao svoje mošnje.
Pikasov bik je bio u frktanju,
u košnicama sav je med istrulio,
uzesmo kurs protivan nam, ka sjeveru,
punom parom naprijed, ko bi za zaborav mario.
Masline se brzo šire na suncu,
i mali krstovi po vrtovima rastu.
Noću, samo jalovi zagrljaji podsjećaju
na to kad te donesoše, moj Ciganine, zamotana u pregaču.
Moj Ciganine, moj vođo, koji ukras pokrovu tvome?
Donesite grimiznu odoru Mauritanije.
U Kesarjaniju staviše nas za zidove,
bogosluženje je uzdignuto muški u visine.
Distomonske žene, vodu donesite i sirće,
tvoje je tijelo ležalo polegnuto na bedeviju,
okrenite je ka Kordobi na posljednje putovanje
kroz njezinu žednu i otvorenu ravnicu.
Močvarni brod izvrnut, uzak i bez kobilice,
oružje je u rđi u ciganskom rovu.
U praznoj areni neka se kotrljaju vrane;
sedam pasa svunoć neka zavija u selu.
Kuro Siwo4
Za Jorga Papu
Prvo putovanje bješe nenadno, na jug s teretnjakom,
sa smjenama napornim, nesanicom i malarijom.
Indijski su svjetionici vrlo neobični, utom
i teški za uočiti ih s prvim pogledom.
S one strane Adamova mosta gdje sad si,
eto te kako istovaraš hiljade džakova sa sojom,
ali ne zaboravljajući riječi nijednim trenom,
koje bjehu izgovorene u nesretnome času u Atini.
Katran ti za nokte zađe i peče ispod,
godinama ti odjeća vonja na riblje ulje,
a onda ti zazuje opet njene riječi unutar glave
"Okreće li se to kompas ili brod?"
Vrijeme se rano okrene na loše,
teško za brodozaokret, a velika te tuga još i skoli.
Noćas su ti oba papagaja stradali
zajedno s majmunom što dresiranju se opiraše.
Brode, od čelika! Brode što ništiš nam svake šanse
i crna struja ova što nas poput remena priteže
a ti još uvijek pogledaš preko krme
na iglu kompasa što poigrava od crte do crte.
Južni krst
Za Jorga Teotoku
Lebić je ključao talase.
Bilo nas je dvojica nagnutih nad mapu,
okrenuo si se i rekao da bi u martu
mogao preseliti u nove geografske širine.
Na grudima ti je tetovaža kineske kuli djevojke5,
i ma kako probao da je spržiš ona nije nestajala,
kažu da ti je ona nekad bila draga
za vrijeme podmuklog naleta crnogroznice6.
Na Kejp Barenu7 držale su se straže,
pod Južnim krstom, u konopima jarbola,
U rukama premetao si brojanicu od korala,
i žvakao grko zrnevlje kafe.
Našao sam kurs do Alfa Kentaura
sa azimutom astrolaba na moru jedne noći,
a ti si mi tad rekao glasom punim kobi
"Čuvaj se zvijezda južnih nebesa."
U drugo neko vrijeme ispod istog neba tu,
čitava tri mjeseca te podučavala,
kapetanova mulatkinja
kako se plovi noću.
U trgovačkoj postaji na Nusi-Beu
kupio si nož za dva šilinga,
taman na ekvatoru, negdje oko podneva,
sjajio se kao tračak svjetla sa svjetionika.
Dolje na obalama Afrike gdje si
usnuo već nekolike godine.
Na svjetionik ne ostade ni sjećanje,
niti delicija slatkih kao nedjelje na slobodi.
Molitva moreplovaca
Za Tanasija Karaviju
Prije počinka japanski mornari
skrovito mjesto na pramcu nađu za sebe,
a onda kleknu i pomole se na časak u šutnji,
ispred požutjelog kipića Bude, poginjući glave.
Dugačkih tunika što do prstiju nožnih im sežu,
maleni Azijati tamnožute kože, žvačući rižu
tihim šaptom govore molitvu svoju,
i zure u dim što uzvisuje bronzanu pagodu.
Kuli nadničari, sustali i teški
sviju koljena svoja pogleda uprtog nadolje;
Arapi sporo njišu tijela u struku lomeći
mrmljajući sebi u bradu protiv davljenja kletve.
Europljani dignu uvis otvorene ruke
moleći se u zanosu i sa puno emocije
a onda romore katoličke himne
koje su naučili kao mladi idući u crkve.
Grci, napaćena izgleda baš,
krste se prije negoli u krevet legnu,
a onda započnu molitvu tiho, "Očenaš..."
blagosiljući jastuke ako naprasno umru.
Solun
Za Jorga Kumvakalija
Bješe to onda, kad je Vardarac duvao, one noći,
hvat za hvatom, o pramac su tukli talasi,
poslaše te da gradiraš vodu u kotlu, ali ti
si mislio samo o Smaru i Kalamariji.8
Zaboravio si na napjev onaj što su ga Čileanci pjevali
Sveti Nikola i Sveta Gospo od Mora, sačuvaj nas.
Vodič ti je slijepa djevojka, Modiljanijeva kći,
koju su voljeli pitomac jedan i dvojica iz Marmarasa.
Voda udaraše jako o provu zasipljući dno palube,
ali čudna vrtoglavica dalje te tjerala,
da li je to bilo zbog tetovaže Španjolkinje,
ili zbog djevojke što na užadima je igrala.
Na dovratku tvome troma zmija drijema,
okolo se majmun muva odjeću tvoju tražeći,
osim majke niko te se više i ne sjeća,
na ovome strašnom putovanju ka propasti.
Mornar se kartao s ložačem,
i nevažno ko je gubio, svako će kad-tad pasti
sjeti se samo gužve na pazaru kineskom
i djevojke što je plakala u rikši.
Solun pod crvenim svjetlima spava,
"volim te", u pijanstvu kad mi to reče, ima deset godina,
sutra je godišnjica tome, i bez zlata iz rukava
zaludno ćeš ka Depou9 tražiti puta.
1. Vrsta tkanine kojom je po predanju bio omotan zlatni gral
2. Antički grad
3. Najvjerovatnije Aman, glavni grad Jordana (iako postoje takva nazvanja za oblasti pojedine u Tunisu i Alžiru)
4. Vrsta tople morske struje u Tihom Okeanu, crna struja, tzv, kurošio, japanska struja
5. Nadničari, nosači, amali u Indiji i Kini, članovi jedne od najnižih i najsiromašnijih kasta, veoma žilavi i izdržljivi.
6. Kala-azar ili crna smrt, zarazna bolest
7. Ostrvlje u Tasmaniji
8. Dijelovi Soluna
9. Takođe gradska oblast Soluna
Preko naporednog novogrčkog i engleskog jezika do Hiperboreje na Kavadijinim stihovima doplovio Radomir D. Mitrić
