Hiperborejska zračenja: Hiperboreja i Rusija, Goran Tešić

Hiperborejska zračenja: Hiperboreja i Rusija, Goran Tešić




Hiperborejska zračenja: Hiperboreja i Rusija




"Poznati ruski naučnik Lav Nikolajevič Gumiljev je izučavao stepske narode Evroazije i pri tome se koristio izrazito multidisciplinarnim pristupom, povezujući znanja iz brojnih naučnih disciplina, čime je došao do veoma originalnih i ubedljivih zaključaka. Tako on (na s. 21) konstatuje da je krajem poslednjeg ledenog doba (između 20.000 – 12.000 godina pre Hrista) u Sibiru postojala bujna stepa, nad kojom je sijalo večno plavo nebo (nad lednicima je stajao stabilan anticiklon, a kišonosni oblaci su obilazili Sibir sa južne strane). 

Vode je u rubnim zonama bilo u izobilju od topljenja lednika i u rekama i jezerima je bilo puno riba i ptica. U stepi je bilo malo padavina, ali je obilje trave hranilo stada mamuta, goveda, jelena i gazela. U takvim uslovima je postojao period od više hiljada godina stabilnog života u harmoniji sa prirodom, čime je lako objasniti nastanak veoma razvijene životne filosofije, religije i običaja kod Indoevropljana (npr. kult Sunca, veliki značaj govečeta – simbola blagostanja i jelena – simbola Sunca). 

Potpunim završetkom ledenog doba, klima se menja i cikloni donose vlagu u Sibir, severnu Rusiju i Skandinaviju. Stepe se pretvaraju u tajge, a životinje koje pasu preselile su se na jug u preostale suve stepe. Za njima su krenuli i lovci i većina ostalog stanovništva. Ostali su samo ribolovci i pticelovci sa obala reka.

...

Tajanstvena Hiperboreja je prikazivana na kartama i o njoj su ispredane legende, a rimski autor Plinije Stariji u svojoj “Prirodnoj istoriji” (Historia Naturalis IV.26) piše o Hiperborejcima kao o realnom drevnom stanovništvu Polarnog kruga (detaljnije o ovome piše Valerij Demin), koji je sa Jelinima u vezi preko kulta Apolona Hiperborejskog. 

Plinije opisuje duge sunčane periode od pola godine, izobilje hrane i bogatstva, u kome ljudi umiru samo kad se prezasite životom. 

Prema Diodoru Sicilijskom, u Hiperboreji se nalazi hram Apolona, boga Sunca, koji po grčkoj mitologiji potiče sa Severa. Demin navodi mišljenje ruskog naučnika Čertkova da se u imenu Apolon nalazi isti koren kao u ruskim rečima opalяtь, opalennый, opalяющiй, tj. isto značenje kao u srpskoj reči opaliti. Dalja Deminova istraživanja ukazuju na više razloga za zasnovanost ovakvog mišljenja.

...

Izučavajući Vede, Indus Lokamanja Maharađ Bal Gangadhar Tilak otkriva niz podataka, koje normalno nije moguće logički objasniti, ali postaju potpuno jasni i logički povezani ako se pretpostavi da su tvorci Veda u vreme njihovog nastanka (prema Tilaku, najmanje 4.500 godina pre Hrista) živeli u polarnoj zoni i da su raspolagali velikim znanjem iz astronomije. 

Tek tada postaju razumljivi opisi dugih zora, kruženja Sunca po horizontu i dani i noći od po šest meseci. Tilak gradi teoriju, po kojij su Indoevropljani pre poslednjih velikih klimatskih promena u Evroaziji živeli duži period u Arktičkoj oblasti.

Pre upuštanja u izlaganje činjenica Tilakove teorije, napomenimo da ovakva teorija ima duboku logičku zasnovanost. Najjednostavnija komparativna etnološka analiza indoevropskih naroda, naročito uz Veljtmanovo osvetljavanje, pokazuje veliku ulogu epske poezije, koja je služila kao prenosilac svih vidova znanja i veliku ulogu kulta Sunca i svetlosti. 

Epska poezija sa ugrađenim tako dubokim i obimnim znanjima i filosofskim principima, nikako nije mogla da bude rezultat meditacija pojedinaca tokom perioda od nekoliko vekova. Prilično je logično da je tako grandiozan rezultat duhovnosti mogao da bude formiran tek posle više hiljada godina života u stabilnim uslovima, uz veliku ulogu Sunca i njegovog ciklusa.

Tilak u svom zaključivanju koristi rezultate astronomskih izučavanja Zemljinog kretanja oko Sunca i teoriju osunčavanja kao objašnjenje za cikluse ledenih doba. U vreme Tilakovih analiza još nije postojala Milankovićeva teorija, koja je ovo u potpunosti potvrdila i dala veoma precizne parametre ciklusa ledenih doba u poslednjih više stotina hiljada godina.

Tilak proračunava da je maksimum hladnih zima na severnoj hemisferi nastupio oko 9250. godine pre Hr. i da je postglacijalni period nastupio najkasnije oko 8000 godina pre Hr. (on smatra da je ledeno doba završeno na oko 10 milenijuma pre Hrista). Na osnovu do tada raspoloživih rezultata naučnih istraživanja, on polazi od pretpostavke da na samom početku neolita Evropu nastanjuju rase, čiji su potomci današnji narodi Evrope koji govore indoevropske jezike, isključujući mogućnost da su oni doseljeni od nekuda iz Azije u postglacijalnom periodu, ali naglašavajići da to još ne znači i da se radi o autohtonom stanovništvu Evrope. 

Tilak takođe smatra da postoje dobri razlozi za pretpostavku da su korišćenje metala u Evropu doneli strani narodi. Takođe polazi od činjenica da je čovek postojao i pre ledenih doba, a da su tokom promena ledenih doba menjani i oblici kontinenata. On smatra da postoje dovoljni razlozi da se smatra da je u arktičkoj oblasti tokom međuledenih doba vladala blaga klima. Takođe Tilak naglašava da nova naučna otkrića ničim ne opovrgavaju tvrdnje unete u Vede, koje ukazuju na to da su njihovi tvorci nekada davno živeli u arktičkim prostorima.

Analizom reljefa Severnog Sibira i dubine Arktičkog Okeana, Tilak zaključuje da postoji velika mogućnost da je u vreme kraja poslednjeg ledenog doba postojalo prostrano kopno u blizini Severnog pola sa blagom klimom. On takođe prati kretanje polarne zvezde tokom precesije zemljine ose sa ciklusom od oko 21.000 godina i njeno premeštanje kroz sazvežđa; kruženje zvezda po nebu i horizontu, kao i kruženje Sunca po horizontu; polarnu svetlost; duge zore i polarne noći itd. 

Posmatrajući sve te pojave kao realnost i stavljajući se u poziciju posmatrača, Tilak u svojim analizama u Vedama nalazi delove koje lako prepoznaje kao odgovarajuće opise ovakvih pojava. 

Analizirajući neke od opisanih pojava i uzajamne položaje zvezda i sazvežđa tokom poslednjih milenijuma, Tilak dolazi do zaključka da opisi u Vedama, osim što su nastali u arktičkoj oblasti, opisuju situacije koje su prema međusobnom položaju zvezda starije od 4.500 godina pre Hr.

Tilak daje svoje konačne zaključke, prema kojima su stari Indoevropljani živeli u međuledeno doba na prostranom Arktičkom kopnu u blizini severnog pola. U periodu od 10.000-8.000 godina pre Hr. ova zemlja je uništena zaleđivanjem i tonjenjem. 

U periodu od 8.000-5.000 godina pre Hr. nastaju seobe i lutanja preživelih predstavnika indoevropske rase Evropom i Severnom Azijom. To je period kada prolećna ravnodnevica još ne ulazi u sazvežđe Oriona. 

U periodu 5.000-3.000 godina pre Hr. nastupa razdoblje Oriona, kada prolećna ravnodnevica ulazi u sazvežđe Oriona. Brojne vedske himne spadaju u prvi period ovog razdoblja. 

U periodu od 3.000-1.400. godina pre Hr. prolećna ravnodnevica ulazi u sazvežđe Plejada. U tom periodu nastaju kompilacije vedskih himni, a sećanje na arktičku prapostojbinu je izbledelo.

Milutin Milanković je svojim istraživanjima klimatskih promena uspostavio veoma precizan model, koji je poslednjih decenija naišao na opšte prihvatanje, jer se pokazao kao izuzetno precizan. U jednoj od svojih analiza Milanković čak veoma precizno locira period kada bi mogao da postoji period blage klime u zoni Arktika:
“Za vreme one hiljade godine koju polovi godina 9500 pr. Hrista uzdigao je se nad Severnom Evropom jedan blag talas toplote. Za vreme te miliade bila su leta i u najsevernijim delovima Evrope neobično topla, pa su tada mogle onde da uspevaju biljke koje sada više ne mogu.”

Spajanjem činjenica Milankovićeve i Tilakove teorije i pridruživanjem analiza Lava Gumiljeva za oblast Severnog Sibira, slika polarne prapostojbine Indoevropljana počinje da dobija sasvim realne konture. 

Noviji rezultati paleogeoloških i paleoklimatskih istraživanja su podstakli ruske naučnike da ovome posvete veću pažnju i da u svojim istraživanjima dođu do novih činjenica koje govore u prilog hiperborejskoj teoriji porekla Indoevropljana. 

Ove teorije takođe pokazuju duboke zajedničke korene indoevropskih naroda i otkrivaju ogromnu količinu informacija o staroj istoriji slovenskog pranaroda očuvanu u ruskoj mitologiji, pričama (skaskama), bajkama u stihu (bilinama) i u mnoštvu očuvanih materijalnih i pisanih tragova.

Aleksandar Fomič Veljtman je to shvatio još pre gotovo 150 godina. Njegove analize zasnovane na povezivanju činjenica iz istorijskih spisa i narodne poezije dale su neverovatno dobre zaključke. Novi dokazi pokazuju koliko je Veljtman bio ispred svoga vremena i koliko su njegovi zaključci još uvek dragoceno uputstvo za dalje istraživanje.

...

Oživljavanje Hiperboreje u novim ruskim istraživanjima

Gumiljev sa svojom teorijom o Sibiru pruža realni osnov za postojanje jedne široke prostorne zone sa stabilnom povoljnom klimom tokom dugog vremenskog perioda. Tilakova teorija sve to još više pomera na sever, a uzajamno slaganje sa Milankovićevim proračunima ukazuje na mogućnost da je takav period postojao oko 10.000. – 9.000. godine pre Hrista. Nastavak tog perioda bi mogao da se protegne na narednih nekoliko milenijuma, uz pomeranje stanovništva prema jugu.

Novija istraživanja Valerija Nikitiča Demina upotpunjuju prethodno navedene teorije. Demin navodi rezultate novijih međunarodnih istraživanja na severu Škotske, koja potvrđuju da je još pre 4000 godina klima na Severu bila daleko gostoljubivija nego danas. 

Takođe Demin navodi podatak ranijih istraživanja ruskih okeanografa i paleontologa, koji su utvrdili da je u toku 30-15 milenijuma pre Hrista klima Arktika bila blaža i da je Severni Ledeni okean bio topao, bez obzira na prisustvo lednika na kontinentu. Demin navodi da su do sličnog rezultata došli i američki i kanadski naučnici. On su utvrdili da je u vreme Viskonskinskog zaleđenja u centru Severnog Ledenog okeana postojala zona umerene klime u kojoj je mogla da postoji flora i fauna koja nije mogla da opstane u polarnim i pripolarnim zonama Severne Amerike. Ovaj zaključak je još povoljniji za održivost hiperborejske teorije, nego što to dopuštaju Tilakova teorija i Milankovićevi proračuni klimatskih promena.

Novi rezultati paleogeografa i paleoklimatologa, dostupni na brojnim sajtovima Interneta, donose brojne potvrde teorijama o toplom periodu krajem ledenog doba u Arktičkoj zoni i o postojanju velikog broja jezera u Sibiru oko 10.000 godina pre Hr., od kojih je najveće prekrivalo veći deo severozapadnog Sibira. Takođe je utvrđeno da su postojale stepe i da je živelo puno mamuta (npr. na Vrangelovom ostrvu sve do 3.500 godina pre Hr.). Tako Robert Mek Gi u svojim analizama arktičke klime krajem ledenog doba utvrđuje da je klima u arktičkoj zoni 7.000 godina pre Hr,. bila zanačajno toplija nego danas i da je to trajalo narednih 3.500 godina. 

Valerij Demin je organizovao dve ekspedicije 1997. i 1998. godine (pod imenima Giperboreя 97 i Giperboreя 98), pošavši putem prvog sistematsko istraživanja prostora u kojima je mogla da se nalazi Hiperboreja, sprovedenog u Rusiji 1922. godine od strane Aleksandra Barčenka i njegovog saradnika Aleksandra Kondjajina na poluostrvu Kola u Ruskoj Laplandiji, na obalama starog vodenog svetilišta naroda Saami – Sejdskog jezera (Seйdozera). Rezultati ove ekspedicije su, zajedno sa podacima koji su inspirisali istraživanje, nestali u arhivama KGB-a, a sami istraživači su izgubili živote u čistkama tokom narednih godina do 1938. godine. 

Poznato je da je Barčenko koristio kao polazne podatke istoriosofsku koncepciju da su u V milenijumu pre Hr. preci Indoarijaca na čelu sa vođom Ramom bili prinuđeni da usled klimatskih promena migriraju na jug (sve dok nisu dospeli u Indiju), kao i činjenicu da na severu poluostrva Kola postoji više toponima koji u sebi sadrže korene ind, gang i ram (S.V.Žarnikova iz Vologde utvrđuje postojanje osnove ind u imenima šest reka – Indoga, Indomanka, Indega, Indigirka i dve reke sa imeno Indiga, kao i postojanje osnove gang u imenima reka i jezera – Gango, Gangreka i po dva puta Gango i Gangozero; a u blizini Sejdozera postoji Ramozero i reka Indičjok). 

Demin je pronašao više dokaza koji govore u prilog postojanja tragova prastare Hiperboreje u kulturi, mitologiji i religiji starih Rusa i severnih naroda (Saami-Lopari), mnoštvo toponima u Murmanskoj oblasti sa tipičnim arijskim korenima ind i gang. Takođe je u svojim ekspedicijama Hiperboreja 97 i Hiperboreja 98 došao do više arheoloških nalaza koji su se uklopili u polaznu hipotezu.

Demin objašnjava razloge za traženje prapostojbine Indoevropljana na Severu brojnim argumentima. Između ostalog, on navodi činjenice da je u tim oblastima oduvek poznat kult Sunca. Na Murmanu su i danas očuvani petroglifi sa prikazima Sunca (tačka unutar jednog ili dva kruga), a poznato je i da je kultura lavirinta nastala na Severu. Demin navodi da je ruski naučnik D.O.Svjatski davno dokazao da lavirinti predstavljaju slikovni prikaz kretanja Sunca po polarnom nebu.

Analizirajući kult Apolona, Demin citira stihove grčkog antičkog pisca iz II v. Pausanije, prema kojima se prvi sveštenik – prorok Apolonovog hrama u Delfima zvao Olenj, tj. Jelen. (već smo iz ranijih analiza videli da je jelen simbol Sunca).

Ime poluostrva Kola potiče od imena reke Kola i Demin zaključuje da to ime označava Sunčevu zemlju. On takođe navodi ruski narodni naziv Kol za nepomičnu Polarnu zvezdu, objašnjavajući ovo ime činjenicom da u polarnoj zoni Sunce kruži oko Polarne zvezde.

U Laplandiji se nalazi svetilišta napravljena od naslaganog kamenja i jelenjih rogova (ranije ih je bilo svuda, a sada su očuvana samo na planinama i slabo prohodnim oblastima). Takvo svetilište – Loparski sejd, kao i kamene piramide Saama, Demin objašnjava kao kopiju Polarne planine Meru, koja predstavlja Pradomovinu u mitologiji Indoevropljana. Demin zaključuje da je kult piramide nastao na Severu i da je migracijama prenet na jug u Egipat i u Meksiko. On to potkrepljuje činjenicom da je kod starih Egipćana piramida nazivana mr, u čemu on prepoznaje ime Meru.

Demin analizira tragove pojma Meru u ruskom jeziku i tradicije i utvrđuje da se taj pojam nalazi u reči mir, koja se javlja u tri suštinska značenja: vasiona, narod i saglasje, ali i mera, more, mor (smrt, smertь), mraz (moroz). Dalje pronalazi tragove ove mitske planine u ruskim bajkama u obliku kristalne (staklene) gore ili stuba (stolpa) do nebesa.

Opisujući teorije Tatiščeva i Lomonosova o poreklu Rusa i Slovena od Skita, koji su došli iz Severnog Sibira i koji su u istoriji zabeleženi pod različitim imenima u delima antičkih, kineskih, arapskih i persijskih autora, Demin podseća i na biblijsku priču o postojanju jednog jezika među ljudima i tom prilikom se poziva na novije otkriće lingvista, koji su kompjuterskom analizom preko 200 danas postojećih jezika utvrdili da svi oni potiču od jednog Prajezika. 

U analizama klimatskih promena na Severu tokom poslednjih nekoliko desetina milenijuma, V. Demin razrađuje navedene novije teorije ruskih i američkih naučnika, prema kojima tokom poslednjih ledenih doba na Severu nije bilo toliko leda kao što se mislilo. U prilog tim tvrdnjama Demin navodi primer paleolitskog nalazišta Berezovska stajanka na obali Pečore, koje potiče iz perioda 40.000 – 20.000 godina pre Hr., što je u suprotnosti sa teorijama ledenih doba, jer bi trebalo da je ta oblast u to vreme bila duboko pod ledom. 

Posebnu pažnju Demin usmerava na toponime koji se odnose na Tule, legendarnu prapostojbinu i citira Strabona, prema kome se Tule nalazi severno od Britanije na šest dana plovidbe. On pretpostavlja da su drevni stanovnici Hiperboreje migrirali na jug i novoj postojbini dali ime Tula (pritajeno mesto). Tako se taj toponim proširio na više mesta (u Rusiji se nalazi stari grad Tula, u Ukrajini Tuljčin, u Francuskoj su Tulon i Tuluz, u Meksiku stara prestonica Asteka Tula - Toljan, u Kareliji je jezero Tulos, u Murmanskoj oblasti reka Tuloma, itd.). Tragove ovog naziva nalazi u više ruskih reči koje imaju značenje nekakvog ptigušivanja, skrivanja, zavijanja. To isto možemo zapaziti i u srpskom jeziku u kome se javljaju reči tuliti, utuliti, prituliti, tulajka, tuluzina, tulac itd.

Takođe Demin dolazi do zaključka da bi legenda o seobi Varjaga na jug do Grčke mogla da bude odraz mnogo starijeg pamćenja o seobi naroda iz severne prapostojbine. On takođe objašnjava značenje reči Borej (Severni vetar) pomoću sanskritskog bhurati, koja ima značenje kretati se, stresati, praćkati se. U starom ruskom jeziku, prema Deminu, se ovo ime očuvalo kao burw, a reč bora označava uraganski vetar kod Rusa, Turaka i Italijana.
Tragove imena Boreja Demin nalazi u antičkom imenu Dnjepra Borisfen, kao i u skandinavskom nazivu prostora između Belog Mora i severnog Urala Bьяrma (Biarmia), iz koga proizilazi ime Perm. 

Posebnu pažnju Demin posvećuje ruskim bajkama u stihu – tzv. bilinama. U njima posebno analizira lik Soloveja Budimiroviča, pozitivnog junaka, i njegovu suprotnost Soloveja Razbojnika. Iz tih analiza on dolazi do zaključka da se pod Solovejevom zemljom krije Kolsko poluostrvo, odnosno Sunčeva zemlja.

Valerij Demin je pokušao u svojim ekspedicijama Hiperboreja 97 i Hiperboreja 98 da pronađe materijalne dokaze za svoju teoriju o hiperborejskim tragovima na poluostrvu Kola. Jedan od materijalnih dokaza predstavljaju lavirinti (jedan crtež takvih lavirinata prikazan je na slici 6.), koji su napravljeni od oblutaka i imaju prečnik do 5 metara. Deminova ekspedicija je utvrdila postojanje najmanje 10 ovakvih lavirinta na obalama poluostrva Kola.

Uporedo sa lavirintima, na poluostrvu Kola se javljaju i kamene piramide, naročito u Laplandiji gde se nalaze uporedo sa saamskim svetilištima od naslaganog kamenja i jelenjih rogova sejdima. Na steni kraj Sejdskog jezera pronađen je petroglif dimenzija oko 100 metara, na kome se ocrtava krstolika kontura čoveka. 

U blizini Sejdskog jezera u Lovozerskoj tundri (središnji deo poluostrva Kola) ekspedicija je 1997. godine na 500 metara iznad površine jezera u planini Ninčut pronašla tragove megalitskog kompleksa (slika 7.) sa ostacima delimično zatrpanih džinovskih stepenica i zidova koji okružuju prostor sa tragovima urezanih neobičnih znakova i ostatke 15 metara dugog nasipa opservatorije (skica prikazana na slici 8.). Ove ostatke Demin naziva ruinama Hiperboreje, povezujući otkrivene ostatke sa Diodorovim pominjanjem Apolonovog hrama u Hiperboreji.

Istraživanja Valerija Demina i njegove dve ekspedicije na poluostrvo Kola predstavljaju samo arheološki dokaz teorijama. Ruski naučnik Aleksandar Igorevič Asov je poreklo ruskog naroda i tragove stare Prapostojbine potražio u analizama stare ruske mitologije. Osim Velesove knjige, o kojoj je već bilo reči, predmet njegovog istraživanja bile su stare ruske biline. Na osnovu tih izučavanja on je rekonstruisao zbirku stare ruske mitologije, koju je nazvao Zlatna knjiga Kolade i svoju kompilaciju starih ruskih mitova pod imenom Ruske Vede.

Aleksandar Asov uporedno izučava mitologiju mnogih evroazijskih naroda i u njima nalazi zajedničke korene. U njima je naročito naglašen kult Sunca. Poređenjem imena pojedinih božanstava i mitskih junaka kod ovih naroda, Asov nalazi obilje podudarnosti i varijacija na iste teme. Iz svega toga on izvlači logične zaključke o zajedničkim korenima i poreklu mitova iz zajedničke Prapostojbine.

Asov smatra da su preci Indoevropljana (Praarijci, a time i Prasloveni), pripadnici Artičke civilizacije (Arktide), iz severne prapostojbine (tj. Hiperboreje) krenuli na jug posle širenja leda u XXIII milenijumu pre Hr. i da je drugi talas njihovog pomeranja na jug usledio u VII milenijumu pre Hr.

Asov uočava da je još u VI milenijumu pre Hr. na Balkanu i u Transilvaniji cvetala zemljoradnička kultura, koja je se služila pismom otkriven u nalazištu Vinča, koje podseća na sdaleko mlađe sumerske znake. On naglašava da je sa obala Dunava u VI - V potekla veština topljenja metala. Takođe utvrđuje vezu između podunavske i ukrajinske kulture, navodeći otkriće zapisa sličnim vinčanskim i postojanje tragova utvrđenih naselja sa preko 10.000 stanovnika sa dvospratnim porodičnim kućama. Napomenimo samo da su građevinski proračuni nekih nosećih drvenih stubova sagorelih ostataka kuća otkrivenih na nalazištu u Vinči pokazali da se najverovatnije radilo o dvospratnim zgradama od naboja. 

Asov u svojim istraživanjima ne analizira samo hiperborejske korene i hiperborejsku prapostojbinu. On posebnu pažnju usmerava i na mitsku Atlantidu, čije nasleđe takođe prepoznaje u mitologiji. Pri tome on ima interesantnu teoriju, prema kojoj je se Atlantida (zapravo, jedna od dve koje su postojale i to ona koja nam je prostorno i vremenski bliža) nalazila na obalama Mramornog mora, koje je, prema ovoj teoriji, do IV milenijuma pre Hr. bilo samo jezero, spojeno Bosforskom rekom sa Crnim Morem manjih dimenzija od današnjih. Prema toj teoriji, Dardaneli još uvek nisu bili moreuz, a usled porasta nivoa Sredozemnog Mora dolazi do proboja Dardanela i do potapanja najpre Mramornog Mora, a potom i do naglog porasta Crnog Mora. Ta velika poplava je uzrok nastanka legende o potopu u oblasti Atlantide (zapravo obala Mramornog mora) i severnog crnomorskog primorja. 

Preživele izbeglice od ove katastrofe se, prema Asovu, stapaju sa svojim srodnicima hiperborejskog porekla u oblasti severno od Crnog Mora i nastaje novija Prapostojbina Indoevropljana. U ovoj zemlji ukrajinski naučnik Jurij Aleksejevič Šilov prepoznaje sveštenu zemlju Bharat iz vedske tradicije i sumerskih zapisa i zove je Arta, Artanija - postobina Arijaca. Asov se pridružuje Šilovu u ukazivanju na sled naziva prapostojbine Indoevropljana tokom više milenijuma: Arata – Arta – Artanija. Istraživanja Šilova otkrivaju prapostojbinu Arijaca u oblasti severnocrnomorskih stepa i oko Dnjestra i dokazuju jake veze sa kasnijom kulturom Sumera (što se uklapa u sumerske legende o prapostojbini Arati). 

Aleksandar Asov smatra starosedeoce Balkanskog poluostrva potomcija ovih Arijaca koji imaju izraženiju crtu nasleđa Atlantide, dok je hiperborejsko nasleđe jače kod severnijih Slovena. Ovu drugu Atlantidu (sa obala Mramornog Mora) Asov identifikuje sa Atlantidom grčkih mitova. Prema Asovljevoj interpretaciji Šilovljevih istraživanja, potop ove Atlantide i nastanak Arate – Arte – Orijane – Orisije zbio se pred kraj IV milenijuma pre Hr. U svojim istraživanjima Hiperboreje i njenog nasleđa u indoevropskim narodima, Asov polazi od toga da je na severu Azije i arktičkim ostrvima od IX – VII milenijuma pre Hr. vladala suptropska klima i da je civilizacija Hiperboreje cvetala u ovim oblastima od VII do V milenijuma pre Hr. i da je promena klime nastupila od V do III milenijuma pre Hr. kada se indoevropski narod usmerava ka jugu i potiskuje negroidno prastanovništvo Evroazije.

Asov nalazi nove toponime na severu koji se slažu sa Deminovom teorijom i odnose se na kult Sunca: Karelija, Karsko more, u kojima se krije reč Hors, Kors, koja takođe označava Sunce, o čemu je već bilo reči. Asov objašnjava toponim Sejdsko jezero paralelama iz slovenske mitologije, iz kojih se vidi da pojam Sed ima značenje sveti, pa se radi o imenu Sveto jezero, za šta Deminova ekspedicija nalazi i konkretne arheološke dokaze.

Istraživanje Živojina Andrejića o starom božanstvu Safonu – Bal Safonu – Safi – Siponu – Sifonu – Tifonu koji se iz iz Podunavlja (u tom smislu se poklapa sa Veljtmanovim zaključcima o poreklu Savina, Sajvana, tj. Slovena iz Podunavlja i Panonije) proširio na širok prostor Sredozemlja i Bliskog Istoka koga mnogi naučnici prepoznaju u Jahveu-Savaotu. U tim seobama staro božanstvo, od simbola svetlosti i Sunca u kasnijim verzijama postaje pobeđeno božanstvo i dobija formu zmaja, inkarnacije zla. U tim predstavama je ptica simbol dnevnog sunca koje se bori sa podzemnim silama oličenim u zmiji. Čak i površnim upoređivanjem Andrejićevih analiza sa Veljtmanovim analizama Sive i Sajvana i Zmajem Goriničem iz studije Miroljubova, stiče se utisak da postoje brojne dodirne tačke i široke mogućnosti (i potreba) za dalje analize. 

Kult zmaja i ratnika koji se bori protiv njega široko su rasprostranjeni u slovenskom svetu, o čemu svedoči pregled brojnih istraživanja ruskih naučnika. Ova istraživanja dovode do veoma interesantnog povezivanja pojma mitskog ratnika – borca protiv zmaja sa realnom fizičkom pojavom – polarnom svetlošću, koja se javlja u polarnoj oblasti. U surovim klimatskim uslovima polarne klime simbolika Sunca se svodi na drastičan nivo stalne borbe svetlosti i mraka, života i smrti. U toj borbi se prepliću starije i novije verzije mitova, u kojima se kao simbol Sunca javlja zmaj, odnosno zmaj postaje neprijatelj Sunca sa kojim se mitski ratnik bori. 

Prema ovim teorijama, jedna od personifikacija vrhovnog slovenskog boga je Veles (lako se uočava paralela sa Andrejićevim istraživanjima o Belbogu, Balu, Savaotu), koji u prvobitnim verzijama ima oblik zmaja, a po nekim verzijama oblik vuka (koren *uel ili *uol, je sa ovim u logičkoj vezi, a interesantno je da je isti koren i u vezi sa pojmom voleti, želeti). Prema ovim istraživanjima, na dalekom evroazijskom severu je nastao mit o borbi svetlosti i tame i u tom prostoru njihovog razdvajanja je smeštana deobna linija između ovozemaljskog i zagrobnog sveta. Gospodar sveta mrtvih se javlja u obliku besmrtnog Koščeja. Analizom ruske mitologije dolazi se do niza isprepletanih mitoloških slojeva, koje je veoma teško pratiti i uzajamno porediti, a motiv zmaja i ratnika koji se sa njim bori je veoma čest. Tako se javljaju Ognjeni Zmaj, Zmaj Ognjeni Vuk, Zmajević, Ivan Carević, Baba Jaga, Ivan Sučič, itd. Ruske analize ukazuju na paralele sa Čajkanovićevim zaključcima o prenošenju funkcije nekadašnjeg vrhovnog slovenskog boga na zimske svece itd. Takođe, rezultati analiza S. Senderoviča pokazuju da se pojam borca protiv zmaja (zmejeborca) sa primanjem hrišćanstva pretače u lik Georgija Pobedonosca, tj. Sv. Đorđa, u kome se objedinjuju i pojmovi zemljoradnika, energije i nebeskog krstaša. Osnovna nit ovih rezultata se u velikoj meri dopunjava sa pomenutim analizama Živojina Andrejića. 

Lada Violjeva i Dmitrij Loginov u svojim izučavanjima simbola vezanih za hiperborejsko nasleđe posebnu pažnju ukazuju pojmu svastike, koja je jedan od simbola Sunca. Oni smatraju da je on proistekao iz zakošenog jednakostranog krsta, danas uglavnom poznatog kao Andrejinog krsta (na takvom krstu je razapet sv. Andrej), smešten u krugu zapravo simbolični prikaz Hiperboreje (kopno sa četiri kanala do centralnog vrtloga). Svastika je dobro poznata među Slovenima i među svim azijskim narodima kao simbol Sunca i promene. Ona se kao Kresenj-kolo javlja izrezbareno nad vratima prvih ruskih kamenih pravoslavnih hramova (crkva Pokrova na Nerli u Vladimiru i crkva Preobraženja Spasa u Novgorodu). 

Analizirajući mitove evroazijskih naroda i stare ruske biline i mitove, Asov nalazi mnoštvo paralela u motivima i imenima mitskih junaka i prati razvoj tih naziva od prastarih vremena, preko vremena opisanih Velesovom knjigom, sve do antičkih mitova, koji se sasvim uklapaju u taj sled. 

Novija ruska istraživanja pokazuju da je pojam pravoslavlje kod Slovena mnogo stariji od hrišćanstva i da je duboko ukorenjen u narodnu religiju i tradiciju i da su njegovi koreni prastari. Kiril Fatjanov iznosi mišljenje da su stari Rusi od hiperborejskih predaka nasledili veru (Severnu Tradiciju) u kojoj je postojalo 12 svetskih sila i 12 bogova posvećenih svakoj od njih, ali je vladao princip Otkrovenja Jedinog Boga i u koju je bio usađen princip Svetog Trojstva. Po Ftjanovu, to je razlog što je u vreme apostola Pavla hrišćanstvo (sa principom Dvanaestice sadržanom u 12 Svetih Apostola) masovno i lako prihvaćeno kod Slovena bez ikakvog otpora i bukvalno se sjedinili sa starom verom. 

Kasnije se javlja veliki otpor hrišćanstvu kod Zapadnih Slovena, ne toliko zbog njegovog prisilnog nametanja, već prvenstveno zbog toga što se arijanska jeres nije uklapaju u ukorenjene principe Svetog Trojstva. Sloveni nisu mogli da prihvate rimsku jeres o Svetom Duhu. Iz istih razloga otpor hrišćanstvu nije postojao kod pravoslavnih Slovena.

Pre više od 70 godina Spasoje Vasiljev, pri opisivanju prelaza stare slovenske religije u hrišćanstvo (zbog čega je ono i opstalo), novonastalu veru je nazvao Rasnim Slovenskim Hrišćanstvom. Ovakvom tumačenju slovenskog Pravoslavlja se u potpunosti pridruže noviji ruski istoričar Jurij D. Petuhov, koji smatra da je hrišćanstvo nastalo kao “krvna vera” i zaživelo zbog toga što se potpuno slagalo sa dotadašnjim paganskim obredima. Zbog toga on smatra da je urođeni paganizam, Vedska vera, zapravo “krvno” Rusko Pravoslavlje.

Svojom rekonstrukcijom Vlesove knjige, Aleksandar Igorevič Asov je stvorio svojevrsnu slovensku Bibliju, koja pruža ogromnu količinu dragocenih podataka za izučavanje slovenske i indoevropske istorije. Njegova rekonstrukcija i tumačenje Vlesove knjige predstavlja veliki izvor za izučavanje rane istorije i religije Slovena.

U svojim komentarima Vlesove knjige, Asov prati uporedno pomenute činjenice i poredi ih sa drugim skaskama, bilinama i drugim izvorima za izučavanje ruske mitologije. On pokazuje logičku povezanost i prirodno pretakanje pojedinih pojmova i naziva tokom vremena. S obzirom na to da je se istraživanjima Asova, Demina i Šilova pridružio veliki broj istraživača iz Rusije i Ukrajine, treba očekivati obilje doprinosa narednih godina, jer i ono na šta je već ukazano pruža ogromne mogućnosti za dalja izučavanja."


Goran Tešić

Whatsapp Button works on Mobile Device only

Pretraga. Dijakritički znaci su obavezni. Nakon toga pritisnite "enter".