Prva šetnja
Tko nam je usmjerio korake?
Ili tajnu našu volju ne znamo
dok promičemo.
Crteži na zidu
sanjaju kretnje
iščezlih djevojčica,
zatim zbrkano groblje
kojim se poigralo vrijeme.
Polje kamilice pa dah šume.
Već je umor u stopalima
i meso ležaj ište.
Jesmo li umakli gradu
što gmiže za nama
penjuć se do mjesta
gdje ljubimo se
na život i smrt.
Tito Bilopavlović
Sanjajući anđela
More dolazi do mog praga
s elementarnom pomutnjom u mom umu
koji je u paničnom bijegu jedino uspio spasiti sliku anđela
ovješenu iznad kreveta usnulih dječaka.
Gdje je to djetinjstvo ako nije upravo u strahu
da se jednog dana probudimo kao starci
uplašeni od skorog umiranja.
A taj anđeo, moja jedina mogućnost da se spasim
ostao je visjeti na čavlu
iznad kreveta u kojem više nikada neću sklopiti oči.
