KNJIŽEVNOST I TREĆI MILENIJ
Prije nego što počnemo razmišljati o književnosti trećeg milenija, pokušajmo se u mašti prenijeti u godinu hiljaditu.
Zamislimo da pripadamo jednoj od onih zajednica monaha, hroničara i čuvara starih pergamenata, i da smo u društvu sumnjivih putujućih trubadura. Jesu li oni mogli zamišljati naše vrijeme nakon hiljadu godina i našu književnost?
Svakako da nisu. S jedne strane, njihov je način rasuđivanja bio ograničen njihovim vremenom. Bilo je teško pet stotina godina prije Gutenberga predskazati tako jednostavne izume kao što je industrijska proizvodnja knjiga, a da i ne govorimo o drugim sredstvima komunikacije koja su se pojavila tokom dva posljednja stoljeća drugog milenija. Drugim riječima, naši monasi nisu mogli u književniku vidjeti nekog uticajnog učesnika u istorijskim tokovima, vodećeg mislioca obrazovanih ljudi svoje generacije, moralistu koji nameće propise u oblasti načina življenja i morala svog vremena.
U najboljem slučaju smatrali su ga skromnim čuvarem kolektivnog pamćenja, tumačem Svetog pisma, pripovjedačem ili putujućim glumcem koji opijeva ljepotu i vrline svoje gospe. Ustvari, pojam književnosti još nije postojao, iako su se već bila pojavila najčitanija književna djela svih vremena.
Dakle, logika im nije mogla naročito pomoći da zamisle književnost nastupajućeg milenija. Kao što nisu uopšte bili u stanju da predviđaju burne događaje narednih deset vjekova, i to tim manje jer su vjerovali da čovječanstvo neće toliko dugo opstati.
S druge strane, oni su mogli, ne obazirući se na logiku, puštati svojoj mašti na volju. Sumnjam da bi i sam Homer bez nje išta mogao uraditi. Što se tiče mašte, ovi nekadašnji monasi su nas pretekli. Geografski govoreći, oni se nisu znali orijentirati, to jest nisu znali na kojem dijelu zemaljske lepinje žive, ali su neosporno bili bliže metafizici, to jest Kraljevstvu Božjem negoli mi. Fascinirani zagonetkom života, prestravljeni blizinom pakla i udaljenošću raja, oni su se pripremali za Sudnji dan, istovremeno obuzeti raspravom o gorućem pitanju svoje epohe: koliko, naime, anđela može stati na vrh jedne igle? Drugačije rečeno, Nespoznatljivo ih je ispunjavalo obožavanjem pomiješanim sa strahom. Što se tiče generacija s kraja drugog milenija, one su fascinirane stalnim i neprekidnim razvojem otkrića, odnosno, progresa. Izuzevši simbolizam s početka dvadesetog vijeka, mi smo svoje vizije sveli na granice onoga što je opipljivo, vidljivo, iritantno, delikatno, ili fascinantno. Simbolistička revolucija minulog vijeka izvjetrila je, ostavljajući nam u naslijeđe samo svoja sredstva i metode, lišene smisla. Progres nas je učinio uobraženim, i mi smo opet izgubili sposobnosti razlučivanja Nespoznatljivog od Nepoznatog.
Mi smo ušli u eru filistarskog realizma, koju gotovo u potpunosti kontrolišu zakoni neprestano bujajućeg masovnog tržišta.
Masovna potrošnja traži od proizvoda kulture da budu komercijalni. Između ostalog, djelo umjetnosti riječi treba da bude jednostavno, prepoznatljivo, da se lako može klasificirati i da, uz sve to, bude i veoma zanimljivo. Ustvari, savremeno tržište je sebi za moto uzelo jedan, jednostavnim riječima oblikovan komunistički moto: “Umjetnost pripada masama”, uz malu dopunu: “Umjetnost pripada masama jer je mase plaćaju gotovinom”.
U tom smislu, književnost, kako je ja vidim, to jest kao lični izraz književnog stvaraoca, sučeljena je u ovom prvom vijeku trećeg milenija sa takoreći nenaklonjenim okruženjem. Knjižarski bestseleri diskretno je potiskuju. Broj čitalaca opada. Čak se došlo dotle da je i sam naziv literature uzurpiran masovnom produkcijom knjiga svih mogućih zamislivih oblika, zbog nezadrživog napredovanja tehnologija vezanih za zabavu: štampe, videa, audio ili internetskih verzija.
Ovo ne znači da će prava književnost stvarno morati nestati. Nekolicina rijetkih, odabranih pisaca mogla bi, podstaknuta nekim staromodnim emocijama kao što je, na primjer, umjetnička inspiracija, pisati tekstove za vlastitu upotrebu i međusobno se smatrati skromnim čuvarima istinskog pamćenja, koji bi slavili ljepotu i vrline svojih gospa. Oni bi mogli nastaviti da pišu o dalekom raju i bliskom paklu i, razumije se, biti okupirani onim, uvijek goruće aktuelnim pitanjem: koliko đavola može stati na vrh jedne igle?
Ono što će se kasnije, tokom trećeg milenija - pa čak i tokom dolazećeg stoljeća - događati, krajnje je zagonetno i tajnovito. Napredak čovječanstva nije po svaku cijenu zajamčena pojava. Kada dublje razmislimo o nestanku antičke grčke i rimske civilizacije, onda možemo shvatiti da i progres gubi na brzini i da je Tkanje našeg svijeta u vlasti paukova...
A, sa druge strane, moguće je naravno, zamišljati jedan nezaustavljivi progres koji će konačno do te, tri hiljadite godine, prevazići granice logike i tada će genetski poboljšani ljudi (svi preobraženi u toj dalekoj budućnosti u pisce), govoriti o nama: oni zaista nisu imali smisla za metafiziku.
S francuskog prevela Sada Tahmiščić
Izvornik, Novi Izraz, 10-11
