UTJEHA
Moj prijatelju, sumnje me ne dave,
Blizinu smrti ja osjetih davno.
U grobu, tamo, gdje će da me stave
Znam da je vlažno, zagušljivo, tavno.
Al ne u zemlji – sa tobom ću biti,
U dahu vjetra, u blistanju zraka,
Kao val blijed morem ću se liti,
Biću u nebu ko sjena oblaka.
I tuđa će mi biti zemna sladost,
Pa čak i tuga, nekad srcu mila,
Ko što su nebu tuđi sreća, radost…
Al ne bih svoju spoznaju žalila,
Mir očekujem… Duša je sustala,
Zove me sebi priroda ko mati…
Kakva lakoća – téža žića spala,
O utješno je, mili, umirati.
(1889)
CVJETOVI NOĆI
O, ne vjerujte noćnom dobu,
Jer zla ljepota njega ovi.
Tada su ljudi blizu grobu,
Čudno su živi tek cvjetovi.
Zidovi topli, puni sjene,
Odavno je kamin bez plama…
Nenavide cvjetovi mene,
Od njih se nadam izdajama.
Među njima mi mučno, vruće,
Miris im drzak, pun sparine,
Uteći im je nemoguće,
Izbjeć strijele nećeš njine.
I kroz krv svile na lišće svelo
Večernjeg svjetla zrak slijeće…
Oživljava nježno tijelo,
Probudilo se zlo cvijeće.
Na ćilim, kapi ravnomjerno
S otrovnoga kozlaca struje…
Sve tajnovito, sve nevjerno…
Kao da raspru tihu čujem.
Ono se njiše, diše, šumi
I, ko, ljekari, mene prati.
Sve zna i čuje – što naumim,
I htjelo bi me otrovati.
O, ne vjerujte noćnom dobu!
Ni zloj ljepoti što ga ovi.
Tada smo svi mi bliži grobu,
Čudno su živi tek cvjetovi.
(1894)
TRENUTAK
Visoka nebesa kroz prozor mi zrače,
Večernja nebesa tiha su i jasna.
Od sreće, samotno srce moje plače,
Milo mu što tako nebesa su krasna.
Prednoćno svjetlo tiho sije,
Od svjetla radost moja klija.
Sad u svijetu nikog nije.
U njem tek Bog je, nebo i ja.
(1898)
ONAMO
Haronova lađa s veslačem bešćutnim.
Ko olovo, gusta i teška je voda.
I maglena vlaga nad Stiksom što šuti,
I taman je kamen nebeskoga svoda.
Gle, Leta. Ne čujem žuborenje njeno.
Širokih vesala bezvučni udari.
Grimizne odsjeve po nebu kamenom
Baca drhtav fenjer naš, slabo što zari.
Voda neprozirna, u okovu lijenom…
Razbuđena svjetlom, preplašena sjenom,
Lađu sa bešumnim nemirom slijedi
Bezizrazna sova, dva slijepa miša,
Vampir tankokrili, bez nogu, sijedi…
Ali lađa klizi, ni brže ni tiša.
Vampir me takao krilom svojim vlažnim…
Bez misli slijedim za hrpom poslušnom,
I sve mi se čini tu čudno-nevažnim,
I ko na zemlji je srce ravnodušno.
Sjećam se, katkada iskali smo konac,
I čekali, nadi u smrt vjerovali…
No smrt se pokaza isto prazna, ona
Ista čamotinja otprije nas nali.
Bol, ni sreća, ni strah, ni mir se ne ćuti,
Čak ni zaborava u romonu Lete…
Magla je i vlaga nad Stiksom što šuti,
I rujni odbljesci po kamenju lete.
(1900)
Izvornik, OKF, Cetinje
