Jer postoji ključanica tame, stepenice kojima se napušta zima.
Propusnost svijeta, kao kad vjetar digne prašinu ispod riječi.
Od stakla smo, pomislim ponekad, no odakle onda to vrtloženje zraka među rebrima.
I svjetlost, koju ti netko razlije u nutrište.
Treći dan antesterija Grci su mrtve puštali iz groblja.
Da hodaju gradom, traže hranu po ulicama, ulaze u kuće.
Na kraju dana, ipak, orilo se tamom: „Odlazite, Karani! Antesterije su gotove!“
Cesta, pa visoki zid. Egzil u mraku.
I miris žive kose u nosnicama, još dugo.
Festival vina je festival cvijeća je festival mrtvih.
Samo kazališne predstave toga dana nisu bile dozvoljene.
Teatar mrtvih žanrovski je neuklopiv, a srce bi ponekad da prestigne ptice, da prorupljuje nebo.
Iza vrata su još jedna vrata, iza vrta vrt.
Poziv na novo otjelovljavanje.
Prozori se otvaraju na dodir krošnje, na prsnuće klorofilnog zametka kojeg boli olistavanje.
Za neke preobrazbe ni riječi ne trebaju, dovoljno je da zastori omlitave i rep vjetra sam pronalazi put kroz međunožje mraka.
A u krletku stane svašta.
I zec i jarebica, osušen drhtaj prošlogodišnje travke i usamljen noćni huk.
Skoreni stihovi na trepavicama koje bi da se podignu, da ne gledaju modrinu iza rešetaka.
I anđele ponekad zaključavaju, pa im krila olepete uzaludnošću, postanu prvo ljuljačka, pa omča.
Na koncu, na vrata viješaju lokote i srca, kao olinjao maskenbal ljubavi, brutalnu parodiju bjeline.
I onda, ta tuga goluba gušana što mu zaokrugljena kuca pod vratom, oteževa disati.
Ni vrt ne prestaje iza kuće, nego još dalje, preko ceste, samo se izgubi u travi.
Tako i letvice ograde, pravilne i iste, a onda popucaju injem, crvotočinom se opečate.
Ostaju šupljine, gladne zvjerinje oči što zirkaju u oba smjera.
Pa se prepletu struje zime i proljeća, učvore zmijskim zagrljajem, propužu kroz isti vrat.
I bunari se osokole pa bi se natjecali sa zjenicama u zapremini uronjenih tijela.
I s gluhanom bi se natjecali, tetrijebom, za krugove zvuka što ih vrtloži zorom, za utjehu grla i svadbeni pjev.
Ta propusnost svijeta, još jednom.
A kaldrma već poskakuje, predvečerno: „Odlazite, Karani!“
/2016./
