uništenja, istrebljenja, čedomorstva, ništa nas ne može
spasiti osim koje tople riječi rasplinute u satima vožnje,
nema zagrljaja kojim bih ti izbrisala patnju cijelog svijeta,
ni topline kojom bih učinila da nestane, pričala bih ti kako
bih ti milovala lice jer to još jedino ima smisla dok još
postojimo i imamo ruke i osjećaj u rukama, nedostajao bi mi
jednako i da si bliže i još dalje, jer ljubav je takva, velikodušna,
ako je još imamo pravo prizivati, nakon svega što smo učinili
mi ljudi, pa i ako je sve nestvarno, premješteno u varljivost slike,
osjećam da nas sve jednako boli, jer takva je ljubav, kao uznemirenost
i stid u nama, nedorečena i nelogična, neustrašiva pred levijatanima,
sirenama, kerberima i drugim mitskim stvorenjima, koje je izmislila
da ne bude shvaćena olako, da se zaštiti, da zavede, mnogo toga
bih ti pričala, ali šaljem ti samo ovo pismo, nalik na pjesmu,
umjesto zagrljaja, bliskosti tijela, jednako beskorisno kao da
njime grlim bezdomne, usamljene i bolesne, bezuvjetan dodir u koji
stane čitav čovjek, čitav kosmos i njegova ljubavlju neiskaziva tuga.
Slika Lesli Džeferi
