I
Tamo to bješe, gdje drvenmost
u Porto Korziniju sustiže otvoreno more,
a oskudne prilike, skoro nepomične, bacaju
ili vlaču mreže. Kretom
ruke pozivala si drugoj obali,
tvojoj nevidnoj izistinskoj postojbini.
Potom smo pošli uz kanal ka pristanu
gradskom, što sjajio je ispod čađi,
u niziji, gdje tonulo je
tromo proljeće, nepomenički.
I ovdje, gdje se život drevnosti
miješa s nježnom
zebnjom Orijenta,
riječi su ti sjaktale nalik krljuštima
izdišućeg cipala.
Tvoj me nespokoj podsjetio
pticama selicama što nalijetahu
na svjetionike u burnim noćima:
i tvoja je nježnost oluja dakako,
nemirna i volšebna.
S rijetkim predasima.
I nejasno mi je kako, iznurena, odolijevaš
u tome jezeru
od ravnodušja u koje ti se preobrazilo srce;
možda te zaštitio talisman što ga čuvaš
tik do karmina za usnice,
pudrijerice i turpijice: kao bijeli miš
slonovačin; tako ti postojiš!
II
Sada u svojoj Koruški od
rascvalih mirta i barnih voda
naginjući se preko ruba promatranog, paziš
na šarana što stidljivo grize,
ili poglédaš na lipe, kostrešnih vrhova
kroz koje plamti
jar večernji a vodama iskri
vatra sa streha lučkih i pansionskih.
Noć slazi
niz vlažni basen
i osim štektanja motora
ne donosi ništa sem gaka guščjeg, dok nutrina
odaje od sniježno-bijele majolike
priča zrcalu koje se mrači što te je znalo
jednom kroz istoriju nehatnih
zabluda, usijecajući je
tamo gdje spužva ne dostiže.
Tvoja legenda, Doro!
Koja već je zapisana u očima
muškaraca čija su naličja
stamena i ranjiva na velikim
pozlaćenim portretima dok vraća se
sa svakom prenaglašenom notom
slomljene harmonike u sumračju
što se uzdiže kasno i kasnije.
Tamo je zapisana. Zimzeleni
se lovor opire u kuhinji, glas je nepromijenljiv,
Ravena je daleko, dok se luči
otrov u nekoj barbarskoj vjeri.
Šta od tebe želi? Glasu,
legendi i sudbini ne može se odbjeći...
A sve je kasno, kasnije i kasnije...
Preveo Radomir D. Mitrić
