KAD GOVORE MAJKE NAŠE STARE
Kad govore naše majke stare, lišće jednostavno šuti.
One se nikada nisu ljutile na vrijeme, a ni prostor ih,
iz knjiga debelih, ne zanima baš mnogo; sklopljenih
očiju, one prstima univerzum cijeli prebiru, uz tespih
šapćući molitvu tihu.
Govorom svojim one sve bolesti, u hodu, liječe, a
ponekad odu na brijeg, ispod listopadne šume, usput
pomiluju kupine, uzmu mirise koprive mlade i travku
svaku šumsku imenom zovnu, pa, kada se kućama
svojim vrate, istjeraju iz njih sve uhode i nezvanu
goste, vijesti ružne, bolest i tešku glad, okrenu se jugu
i kažu: idite iz kuće ove, ovo je dobra kuća, ovo je
lijepa kuća, ovo nije vaša kuća, ovo je topla kuća, tri
puta smo je već rukama svojim i dahom svojim gradile.
Kad govore majke naše stare, oluje strašne, sve redom,
zaobilaze polja naša. Oko nas samo dobre godine šušte,
kao haljinice tek okupanih lastavica, koje, ponekad, za
praznik, svrate do nas iz dalekog svijeta, da nas za
zdravlje upitaju i da majkama našim starim darove od
iz dalekog svijeta donesu.
Zato im riječi i jesu tako ljekovite i lahke, i zato one na
riječima uvijek štede, jer, nije lahko do zrelih oblaka,
do mlijeka lastavičijeg doći: treba sa lastama dobar
biti, treba znati govor njihov, lastavičiji, treba znati
dane i sate kada im nova krila rastu, treba ih uspavati
znati na pravi način:u sumrak tihi, čim se sunce iza
brda spusti.
Majke naše stare svakoga dana, dok dunje žute veselo
skakuću po vezenim jastucima, Boga svog mole da im
čuva nejač i sve ljude dobre. Tako se, kažu, molitve
njihove lakše penju u plavetnilo nebesko, i tako ih,
kažu, čuju bolje lađari plavi, koji će, jednog dana,
i po njih doći.
I kriva se umiri Drina, i ponornice lakše do zraka
čistog dođu, i kolo se nijemo u skrivenim poljima
kraškim zaigra, i sevdalinka se stidna, kao opipljiva
svjetlost, javi, i ljubičice, sve redom, radosno u svatove
krenu, pa tako sve na staru pripovijetku liči, na čijem
kraju, u vrtovima Semiramidinim, kćerke riblje božice
Derkato, drijemaju i snove snivaju dobra djeca i majke
njihove dobre.
I insekti vrijedni, po gajevima zelenim, grijehe svoje
ostavljaju, dok majke naše star búde zaspale djevojčice;
hlorofil marljivo skuplja sunčeve kapi, trepere sati,
cijedi se brašno pšenično u uštipke praznične, kojima
one cijelo selo i pola još grada nahraniti znaju.
Na kraju dana majke naše stare na počinak krenu,
tiho da ne uplaše stidnu mjesečinu, pa se, potom,
i one, u snu, dugo, dugo smiješe, kao da ih miluje
blago Stvoritelj njihov dobri.
*****
NI GOLUBOVI VIŠE NISU
KAO ŠTO SU NEKAD BILI
Ni golubovi više nisu kao što su nekad bili. Sjećam
se: bile su to nekada gotovo pa sretne ptice; puštali
smo ih u tople postelje naše, kada bi im duge zimske
noći, kao inkvizicije bijele, prijetile smaknućem
ledenim. Oni bi nam, zauzvrat, dahom golubijim
grijali sobe naše i po prozorima zaleđenim ispisivali
zakletve svečane o vječnoj vjernosti golubijeg
roda starog.
Sjetite se i sami: s golubovima bismo nekada
razgovarali golubijim i jezikom ljudskim,
ravnopravno. Jedan dan gugutali bismo svi, po
selima i u gradovima, u gnijezdima i po dvoranama
konferencijskim, a drugi dan bismo, jezikom ljudskim,
hvalili naglas pšenicu zrelu i kukuruzna zrna zlatna,
radujući se unaprijed hljebu toplom i ljetu toplom
kada je, ispod prazničke duge, ulazilo u naš grad.
Uz tambure se pripovijedalo, pjevalo i gugutalo
složno o svim bitkama pobjedničkim i o vremenima
prohujalim. Deseterce smo duge pleli o ljubavi
zaspalih ratnika i travama šutljivim, iznad njih što
su rasle. Čuvali smo se bratski od svih sila strašnih
koje su u kuće naše dolazile kroz dimnjake i prijetile
vatrenim riječima prijateljstvu našem starom.
Znali smo se, doduše, ponekad i mi porječkati, (zašto
bismo od historije krili tu važnu ljudsko-golubiju
činjenicu?) Letjelo bi tad, na sve strane, perje golubije,
a riječi bi naše, slomljene, kroz prozore u vjetar
odlazile. Sve bi se, nasreću, smirivalo brzo, u duhu
iskrenog prijateljstva između golubova i ljudi, i želje
naše zajedničke da nam dani u smjeru dobrom krenu.
Zajedno smo kljucali kukuruzna slatka zrna: nama
jedno a njima drugo, nama mrvica sunca a njima
druga, njima kap rose jutarnje a nama druga. Bilo je
tako i sa voćkama ranim, sa bojama dúge i sa snovima
burnim: oni bi u létu sanjali nas, a mi njih, golubove,
orući njive prostrane i, na sav glas, hvaleći prosvjećeni
golubiji apsolutizam i
renesansna dostignuća roda
ljudskog.
Golubovi su nekad bili gotovo pa svete ptice. Mi,
stoga, ni u najvećoj gladi, golubije meso, nismo jeli.
Nisu ni oni, ni u najvećoj gladi, kljucali blijede kože
ljudske. Nikada pleme naše protiv jata njihovih
ratovalo nije. Mi smo ih, pred oluje, sklanjali u njedra
naša topla, a oni bi nam, zauzvrat, donosili dobre
vijesti o ljubavi tajnoj među borovima, koji su rasli
iznad naši malih, toplih kuća.
A sada su golubovi tek obične šutljive ptice, šetkaju
lijeno po parkovima i trgovima gradskim i sasvim
rijetko polete iznad naših glava. Jaja svoja tužna u
plastičnim kesama nose i prodaju nam ih skupo za
prstenove zlatne, kao da se nikada ranije nismo
sreli, kao da se nikada ranije voljeli nismo.
Ni golubovi više nisu kao što su nekad bili, govore
među sobom umorni ljudi u poljima; ni ljudi više
nisu kao što su nekad bili, gugutaju među sobom,
po trgovima gradskim, umorni golubovi.
I tako gotovo svaki dan,
i tako gotovo svaku noć.
*****
ČEKAJUĆI
BARBARE NOVE
(„...Koga to očekujemo ovdje u
agori?
Barbari
danas će doći...“
K.
Kavafi: Iščekivanje barbara)
Ovo bi, sudeći po kretnji lijenoj ostarjelog pauka na
zidu, mogla biti veoma tužna pjesma, iako, priznajem
nevoljko, ni druge pjesme moje, ovoga ljeta, nisu baš
vesele mnogo – strah me veliki hvata, barbari dolaze,
novi, a vračevi se naši, poslije rakije ljute, još uvijek
dive paunovom šarenom repu. Barbari dolaze, novi,
i uzalud valovi morski smišljaju novu vodenu bajku,
i uzalud se samotni brijeg radovao svjetlucavom danu,
i uzalud su prozori sa kuća naših lajali na karavane
nemirne, dok su oni samosvjesno i bez riječi nestajali
u magli.
O moj Kavafi, dobri, znaš li mi, možda, reći (ti si
barem o tome pjevao davno već) išta o barbarima
novim: kakva im je boja lica, kakve oči nose, kakve
su im kape na glavama, kakve pjesme pjevaju, kakvim
se bogovima mole i na koju
će krenuti stranu? Pa ako
ih vjetrovi ćudljivi nama nanesu, reci mi, Kavafi moj
dobri, kakve žene njihovi ratnici vole, kakva vina piju
i vole li i oni rakiju ljutu, hoće li im prijati ovaj naš,
malo ustajali, zrak, hoće li im pjesme naše odveć
tužne biti, jesu li im drumovi naši dovoljno
prostrani i bijeli?
Reci nam da znamo, da im darove spremimo (šume
su naše prepune divljači uhranjene) da lica naša umorna
isperemo kišom mladom, da na vrijeme izađemo na
kapije naših gradova i dočekamo ih uzdignutih
trepavica (barbari, kažu, vole da im kapije gradova
svih širom budu otvorene), da im pod noge barbarske
mladu travu prostremo, da na vrijeme pohvatamo sve
vrapce naše raspjevane, kako im kvarili ne bi barbarske
jutarnje snove. Čuli smo, zapravo, da barbari, ovi novi,
od svake ptičije pjesme bježe, kao što one bježe od
svake godine gladne.
Mogli bismo im, ako to, naravno, barbari novi žele,
kao znak radosti naše prevelike, pokloniti zastave svih
naših do sada spaljenih domovina. Mogli bismo im,
naravno, ako to oni žele, čim prva čizma njihova,
vojnička, zgazi našeg leptira bijelog, odličja naša
najviša dodijeliti. Mogli bismo im, zatim, pokazati
sva naša raskošna groblja oko grada i reći im: dobro
nam došli, evo mi odosmo mirno iza zidina gradskih,
među kosti predaka naših, ionako ih već dugo vidjeli
nismo.
Ali, od drugih smo već čuli, Kavafi moj dobri,
barbarima, ovim novim, ništa na ovom svijetu
dovoljno nije. Oni bi, rekoše nam, i zvjezdano
nebo nad našim gradom u kabanice svoje vojničke
umotali; oni bi, rekoše nam, da svijet ovaj, i naš
i njihov, od samog početka samo za njih krene
i da sve vrijeme ovo, i naše i njihovo, od
svog početka, samo njihovo bude.
Riječima – u povjerenju nam došapnu Kavafi moj
dobri – riječima ih jakim otjerajte. Recite im,
dobri – riječima ih jakim otjerajte. Recite im,
jednostavno: Idite od nas, idite kućama svojim,
djeca vas vaša i žene vaše čekaju, neko im je na
prevaru sunce ugasio! I vidjet ćete, ni sami vjerovati
nećete, koliko se barbari, ovi novi, riječi vaših plaše.
A šta ako nas poslušaju i odu?
Šta ćemo tada raditi sa sobom?
***
EH, MAJSTORI, MAJSTORI
Otkako je stiglo ovo proljeće novo, danima već
ispod prozora mojih, sa zelenim trešnjama pod
jezikom, galame, zvižde, ujedaju, horski se smiju
i horski plaču majstori novi, majstori stari,
majstori strašni, poslijeratni.
Čujem ih, evo, i ovog jutra: kontemplativno složno
kašlju, pa, potom, na sav glas psuju kišu jutarnju,
proljetnu, državu skupu, zaboravnu, i sve ono što uz
to ide, pomalo isprekidano, gnomski, proleterski, sva
im se iscijedi snaga u psovci jednoj, maloj, i sve to,
kad glasno zijevnu, saperu u jednom času kapima
svježeg cvrkuta ptica.
Pa ih od toga iznenada silna uhvati glad, i onda
majstori novi, majstori stari, majstori strašni,
poslijeratni, (u nedostatku mesa tetrijeba sa Altajske
gore, kojim je Džingis-han hranio ratnike svoje)
otvaraju složno limenke s doručkom mesnim,
dodajući mu luka crvenog i kapi svijetlog piva
spasonosnog iz zelenih flaša od pola litra, u kojima
još plivaju nerasanjene, nestašne alge.
Eh, majstori, majstori, majstori novi, majstori stari,
majstori strašni, poslijeratni, pripazite malo zube
svoje rijetke i obraze crvene; pripazite malo svoje
maskirne bluze, vojničke, i kabanice trošne svoje sa
crtežima zaspalih ljepotica; i oči svoje staklene
pripazite malo – za vjetrovima južnim znaju nekad
zvijeri gladne doći, pojest će vam psovke i doručke
mesne, izujedat će vam ruke vješte, graditeljske,
a kako će nam majstori dobri, ruku ranjenih, graditi
svijetlu perspektivu i kule nove, ponosne i plačne?!
Eh, majstori, majstori, grlati, brkati, rukati,
poslijeratni majstori, eno vam tople žene trepere
kao lišće stidne breze i po kućama, bez prozora
i krovova, gole na prstima šetaju; eno ih, nakon
zamornih noćnih mjesečevih kupki, rukama pipaju
resice ušne, nadajući se da su još cijele. Djeci su
sitnoj kupili medenjake slatke, pa vam, eno, sad
djeca, kao laste nekadašnje u proljeće, kada se
s puta dalekog vrate, po žicama telegrafskim vise.
Eh, majstori, majstori, pospani, umorni, zakašnjeli
ratnici, uzalud vam trud i umijeće silno, svijet će ovaj,
pokvaren i trošan, nestati jednog dana u džepovima
travnatim vaših trošnih vojničkih kabanica.
*****
RIBA NA BALKONU
Ne znam otkud, i ne znam kako, ali baš jutros
na balkonu mom osvanula je pjegava riba. Ni
u snu joj se nadao nisam, dugo se, dugo nikome
javljala nije i već sam bio potpuno zaboravio
njene, uvijek u čudu, riblje oči. Svi su, u našem
malom gradu, mislili da su je, prije mnogo godina,
u dubine morske odvele delfinske straže.
Da su mi, kojim slučajem, u jutarnju posjetu
došli vrapci, golub koji, ili kakva zalutala vrana,
rekao bih: pa dobro mi došli, red je takav od
pamtivijeka bio da jedni drugima sretnô zaželimo
jutro, da se za zdravlje ljudsko i ptičije pitamo.
A riba ova, pjegavih obrazao, o kojoj vam pričam,
otišla je od mene i od ovog grada u ratnim danima
još. Bila je mnogo uplašena i ništa joj zamjerio
nisam kada mi je rekla da odlazi u bijeli svijet
i da joj je dosta mene, opsade tužne i našeg
prljavog grada.
Ni okrenula se nije kada je odlazila. Ispod mostova
je pjege svoje krila da je ne bi prepoznali ribari rani
i čuvari rijeke. Nijedno joj oko nije zasuzilo, nijedna
joj pjega nije zaigrala kada je prolazila pored naših
malih kuća, samo je stomakom svojim milovala
nježne podvodne travke, kao da joj je jedino njih
bilo žao ostaviti.
Godinama su, nakon odlaska njenog, dopirale do
nas rijetke i ružne vijesti: udala se za bogatog
trgovca ribljim robljem, vidjeli su je neki ljudi
među pobunjenim ribama na bliskim istocima,
odrekla se javno svih naših potoka i rijeka bistrih;
viđali su je, čak, kako u nekoj luci na dalekim
zapadima, pred pijanim mornarima i jednookim
gusarima, kožu svoju pjegavu skida samo za
novčić sitni i čašicu mornarskog ruma.
I sada, nakon svega, nakon godina mnogih, evo
je, u jutro ovo rano, iznenada na balkonu mom.
Možda su sve one priče ružne o njoj bile samo
laži teške? Nije govorila ništa, disala je teško
na svoje već prestarjele škrge i molila me tiho
da joj, u svoje i u ime našeg malog grada, oprostim
sve nestašluke riblje, pa da joj pomognem da se,
po stare dane, ponornici svojoj rodnoj vrati.
Tačno u podne tog dana, u njedrima sam je krio
do starog mosta, ispod kojeg sam je, prije mnogo
godina, vidio prvi put i spustio je u rijeku. Repom
mi je svojim mahnula krišom i otišla u svoj stari
vir. Ne znam šta su joj, u susretu iznenadnom,
rekle ribe druge, a ja je od tada više vidio nisam,
niti sam o susretu ovom iznenadnom pričao
ljudima u našem malom gradu, koji, ionako, za
čuda riblja, i čuda ljudska, nisu baš marili mnogo.
