LUTRIJA U VAVILONU
Kada je Herodot stigao u Vavilon, divio se gradu, ulicama, bulevarima,
hramovima i palatama, ženama koje su se njihale u hodu, to ne bijaše vidio ni
kod jednog naroda, ni u jednom gradu, a obišao
je mnoge.
Sakupiti znanja svijeta, napisati
istoriju – nalog koji mora ispuniti.
Sveštenici u Vavilonu sa
kojima se srio, a uvijek je prvo njih
tražio u gradu u koji bi stigao, znajući da će najviše od njih naučiti, pričali
su o najvećem hramu – Kuli vavilonskoj, na čijem vrhu se nalazio postelja za
boga i djevicu sa kojom se sastajao jedanput godišnje. Javnim nadmetanjem, za tu noć, birana je najljepša djevojka
Vavilona. Slušao je ali nije vjerovao,
zapisao kao i mnogo šta, što razum ne prihvata, a čovjek može da izmisli. Čuo je priču da je taj bog
gradonačelnik Vavilona, nije unio u Istoriju.
Vjerovao je da sve što zapiše, pa i događaje koje razum odbija
kao vjerodostojne, koristiće ljudima, misleći da je pamćenje slab oslonac, da
se ne možemo u njega uvijek
pouzdati. Zaborav će sve progutati. Pobijediće ga slovima
zapisano.
Život je boraba sa
zaboravom! – znao je reći prijateljima, nastavljajući putovanje, mnogo puta u
nemogućim uslovima, svjestan opasnosti
koje vrebaju i cijene kojom se ovakav poduhvat može platiti. - Pustinja nema
milosti, ni more, moram da napišem Istoriju,
ispunim zadatak koji mi je dat.
Šta je čovjek može da
izmisli? Svaki narod ima svoj običaje koji ga održavaju. Razmišljao je kako se
carstva i gradovi uzdižu i rpopadaju, te da sve ima rok i vrijeme. Čovjek
najkraći, ali ga mora ispuniti. Svakome je nešto dato u zadatak. Meni Istorija
– često je govorio.
Prešao je Nil, Dunav i
druge rijeke – prostrana carstva, stigao
do obala Crnog mora, isući tragovima naroda Skita, ne krijući da je najviše učio od egipatskih sveštenika, koji su ga naučili tajnim znanjima, u kojima bijahu bez
premca. Vještini koja čovjeku daje
mogućnost da leti vazduhom.
- Dugujem im! – klicao
je, ne skrivajući hvale, diveći se hramovima i gradovima. Posebne
ustike na njega bijahu ostavilii sveštenici iz Memfisa.
Divio se piramidama,
njihovim graditeljima, ne i faraonima za koje su građena ta zdanja. - Oni su
prolazni kao i ostali - riječi koje je rekao nekom prilikom. - To što vjeruju
da će smrt ustaviti, varaju se. Ludost kao mnoge ludosti čovječije. Mnoštvo je
ljudi bilo upregnuto u gradnju, umirući
iscrpljeni, sanajali su slobodu. Među narodima koje sam upoznao, ističu se
Grci. Oni su slobodni ljudi, imaju prednost nad ostalim. Zato su pobijedili –
Persijance, koje su njihovi zapovjednici bičevima tjerali u borbu, dok su Grci
išli s osjećajem slobode koju treba da odbrane, znajući da su bez nje ne
p'ostoje. Zborio je: - Topot persijskih hordi sam čuo u majčinoj utrobi. Odjeci
su nastavili da se umnožavaju u meni, nakon što sam rođen, nosim ih. Oni su me pokrenuli da napišem Istoriju, koja čovjeku treba, bez koje se ne može dalje.
Došlo je vrijeme da u
slova pretočim ono što se dešavalo prije,
dam naznake onoga što će doći, što se može ponoviti. A mnogo toga se
ponavlja u vremenu i čovjeku. Ova spoznaja me tjerala da krenem u pisanje.
U Atini sam, kasnije,
čitao odlomke iz mog djela, za šta sam
bogato nagrađivan. Zbližio se sa Sofoklom, približio Periklu koji nije skrivao
divljenje za posao koji radim. Sofokle je na mene ostavio snažan utisak,
slagali smo se u mnogim sudovima o bogovima i ljudima. Te dane, susrete sa njim
i šetnje Atinom, ne mogu zaboraviti. Ostaće i nakon što odem sa ove zemlje. A
otići ću, kao mnogi prije. Niko nije ostao.
Na putovanju, koje nije
bilo ni lako ni lagodno, nađoh u Vavilonu po drugi put. Uvidjeh mnoge promjene,
u odnosu na prvu posjetu. Metež među ljudima. Svi žure ka palati, u centru. Rijetki se vraćali sa
osmijehom.
Šta se dešava, kuda žure,
u ovolikom broju, ka jednom mjestu? – pitam užurbane prolaznike.
U Kuću lutrije! –
odgovaraju neki, drugi prolaze, praveći se da ne čuju. Mali broj pokazuje
ljubaznost.
Ovo nijesu oni što sam ih
upoznao prllikom prvog boravka. Nešto se desilo sa gradom i ljudima. Nije onaj
Vavilon. Smjena vlasti, tiranija, šta li? – odgovora nema, ne nazirem uzrok meteža.
Hitam, vođen silom koja
je mnoštvo građana i stranaca usisava, kući u kojoj bijahu smještene razne naprave,
točkovi mali i veliki. Sve se okretalo.
Šta je ovo? – pitam
glasno u mnoštvu, znajući da me neće
čuti.
Točak sudbine – šapuće
čovjek, s vidnim očajem na licu,
koje načas zamijeni ushićinje. I na
drugim licima su se smjenjivala ta dva stanja. Zalud pokušavam da nađem objašnjenje. Ovdje se kuša
sreća – objasni čovjek, videći me zbunjenog.
Polja ispod točkova bila
su obilježena brojevima, a brojevi i polja bojama, što je privlačno djelovalo
za oči, ne ostavljajući ravnodušnim nikog ko se približi. Jednako vukući i one
sa daljine.
Koga dočekao srećni broj,
nije skrivao oduševljenje. Među prisutnima, koji su učestvovali u igri, i
takvih je bilo. No, više smrknutih. Mašina je sve gutala. Naziv Kuća sreće nije bio primjenjljiv na situaciju, koja se u njoj odvijala. Svi su bili u igri. Čitav grad! Nemoguće je
bilo zamisliti da neko ostane po strani,
da ne založi makar sitnicu.
U kući metež. Rade li što
građani? – nameće se pitanje. Grupe se smjenjuju, teško se izboriti za mjesto.
Čuvari reda smiruju, gdje ne mogu održati red,
primjenjuju silu.
Teško je ovdje držati
red.
Ova kuća će uništiti
Vavilon.! – viče građanin, po svemu sudeći gubitnik. Ne predaje se, posuđuje
novac, igra dalje. Poznanici, možda prijatelji ili neko od rodbine, pokušavaju
da ga zaustave, ne da se, viče: Hoću sve da izgubim! Ovdje nema dobitnika! Svi smo na gubitku.
Život je lutrija! – viče,
gubeći se u metežu. Ljudi se okreću, misle da je lud.
Ovo je ludilo! Ne dajmo
se, Vavilonjani. Šta se desilo s mirom u kome smo življeli, srećom kojom smo bili obasuti? Ko
napravu ubaci u grad? Učinio je najveće zlo.
Bogovi! – uzvikuju iz
gomile, uz smijeh.
Čekao sam u redu. Zaigrao
na sreću, ulažući mali imetak kojim sam raspolagao. Za kratko vrijeme sve sam
izgubio. Umjesto sažaljenja, ljudi su se smijali, svakom gubitniku, pa i meni,
uz pljeskanje kojim su odobravali gubitak.
Ako još založite, sigurno
ćete dobiti! – viče čovjek koji je davao tikete ispisane brojevima, promuklim
glasom, traži zamjenu, koja brzo dolazi. Dolazeći zauzima njegovo mjesto,
svježim glasom nastavlja: - Posljednji ulog je siguran dobitak! A posljednji dobitak, najslađi je dobitak!
Dvoumim se.
Imam rukopis Istorije. Zalažem i gubim,
najdragocjenije što imam. Molim da mi vrate. Neumoljivi su, smiju se. Povrtka
nema! – viču. – Jednom izgubljeno, ne vraća se. Ova kuća uzima, u njoj je založeno
na najsigurnijem mjestu. Ne brinite! – tješi gubitnike.
Na moju tvrdnju - da je
rukopis koji sam založio važan za čovječanstvo – cerekaju se kao ludi.
Guranje, traže mjesto, sklanjam se. Prokleti grad, propašće! – vičem. Srećni dobitnik
urla od radosti. Gubim dah. Kako li izgleda moje lice? Koliko je očaja na njemu!
Izgubio sam ono što sam čitavog života radio. Tren, i ode. Tejši me čovjek iz reda, nestrpljiv da što
prije stigne, s nadom da će dobiti. Svi idemo s nadom – kaže. Sve je lutrija!
Treba tako razmišljati, ako dobiješ raduj se, a ako izgubiš shvati – sve je
gubitak. Ko je dobio na kraju?! – pita glasno. U očima sjaj, kao da je poludio.
Vavilon će propasti! –
vičem ulicama, nakon što čuh da su pogubljeni mudraci u gradu. Najstrašnija
vijest za koju sam ikada čuo.
Lažni novac! – viču neki
iz začelja kolone koja se stalno uvećava.
Priča da Lutrija kuje lažni novac, te da su i dobitnici na gubitku,
dobija uporište u stvarnosti. Lažni novac je u rukama dobitnika! Urlaju: - Svi
smo na gubitku! Neki se smiju. Niko ne
zna ko je vlasnik Kako tražiti
obeštećenje? Od koga? Vlasnik se ne zna.
Sudije su potkupljene! – plače gubitnik, bespomoćno maše rukama.
Herodotu se u
Vavilonu gubi trag. Tvrdnja da je u
njemu umro, zbog gubitka na lutriji, nikada nije potkrijepljena činjenicom: grobom
ili kućom u kojoj je stanovao. Nikada nije nađena grobnica mudraca, mjesto
pogubljenja, ni broj koliko ih je pogubljeno. Sa njihovom smrću umro je Vavilon. Nikada se nije uspravio. Na njegovom
mjestu nije podignut grad. Svaki pokušaj je ostao bezuspješan. Sve podignuto se
rušilo.
Nakon mnogo stoljeća, primjerak Istorije koji je založio Herodot, kupljen je na aukciji, na kojoj
su prodavani antkviteti, za basnoslovne
pare. Mnogi lažni, kao što je sve lažno. Na sreću čovječanstva, ovaj je bio
pravi.
Sve je propalo, lutrija i
grad. Istorija je preživjela. I on koji ju je založio. Sklon igri i
igranju, kao svaki čovjek, uostalom. Što
je zapisao, nastavilo je da živi, ostalo je uzeo zaborav, prekrivajući ga
neprozirnom koprenom.
Slika Aleksa Levina
