Zapis iz Padanske ravnice, Nikola Popović

Zapis iz Padanske ravnice, Nikola Popović




*
U sumrak, ptice su pomračile nebo. Milanski gačci. Lete u velikim jatima, kruže nad nizijom a onda se u rojevima gnezde u krošnjama platana koji prate liniju pruge kao nema olovna straža. Od ptica je na trenutak utihnulo brujanje koje je postalo prirodan akord stanice. Huk železnice i podrhtavanje tla spojili su se sa zvukom fabričkih mašina u isti ton, u largo ritmu periferije. Kantautori bi ovde napisali jednu od onih pesama o ljubavi u predgrađu, devojci iz grada i kući pored pruge, u malom mestu gde se zaljubljuje jednom i zauvek, blizu stanice na kojoj svako zastaje ali odlazi dalje. Opustelom cestom prolazi tek pokoji automobil i biciklista, i kao u pesmi rominja kiša. 
Sa obe strane pruge, kao uz korito reke, mesto se širilo. Fasade baršunastih nijansi, trodelni venecijanski prozori i balkoni sa vijugavim reljefima. To je prvi red starih kuća, građenih po uzoru na vile u Milanu, Padovi i Bergamu, ali su šare skromnije, portici manji a rezbarije na vratima svedene na nekoliko jasnih poteza. 
Dalje, u panorami, stoje stambene zgrade građene tridesetih godina, oštrih i pravilnih oblika, zatim one građene u posleratnom vremenu. Kroz kišu, ceo se pogled preliva u fresku slikanu gustim bojama sivih i modrih nijansi. 

*
Ime koje nosi gradić Ro, nadomak velegrada, odudara kratkoćom od ustaljenih italijanskih naziva. To nije Milano, aristokratski grad severa, prestonica opere sa katedralom čiji šiljci bodu svod, već varoš naslonjena uz grad. Puls života je sporiji, ali se još uvek mogu čuti priče o velikim danima i poreklu imena. 
Mnogi veruju da mesto svoje ime duguje krstašu, stegonoši Đovaniju od Roda, pošto je umesto zastave sa polumesecom na osvojenu saracensku tvrđavu stavio zastavu hrišćanske vojske. Ro nije zaobišla ni vojska cara Fridriha Barbarose, razorivši ga tokom pohoda na Milano. Grad je brzo obnovljen, okrenut onom od čega živi i danas – industriji i trgovini. 
U milanskim hronikama zapisano je kako naziv potiče od grčkog ostrva Rodos jer je grad osnovala plemićka porodica koja odatle vuče korene. 

*
U Ro se stiže autoputem koji povezuje gradove italijanskog severa – Trst, Milano, Torino i vodi dalje ka jugu Italije, a na sever ka Domodosoli i tunelu koji kroz planinski klanac ide ka švajcarskim skijalištima. Kilometrima duž autoputa vide se raznobojni zidovi fabrika, a u toplu unutrašnjost auta prodiru mirisi plastike, gume, piljevine i kafe. Nedaleko od centra Roa je milanski sajam i mnogi na proputovanju, te ljudi iz industrije, tehnologije i dizajna, odsedaju ovde, u hotelu koji je nekad bio fabrika pamuka. 
Zdanje je od crvene cigle, sa prozorima čiji vrhovi podsećaju na cvet lale, i terasom odakle se kroz izmaglicu vidi Milano. U holu pred trpezarijom uramljene su crno-bele fotografije iz ranog posleratnog vremena, slikane u radionici i pred fabrikom. Radnici nose kombinezone i karirane kačkete na glavi, u prvom redu su direktori u dugim dvorednim kaputima, sa leptir-mašnama i cilindrom na glavi. Jedan stoji kao Čaplin naslonjen na štap, dok rukom pridržava obod šešira. Radnici su zagrljeni, poneki su podigli kape uvis. Lica su nasmejana i ozbiljna, ali svako gleda pravo u objektiv.
I danas, ostalo je ovde nešto od atmosfere filmova neorealizma o kradljivcima bicikala, fabričkim halama i pirinčanim poljima Lombardije. Milano se tokom prošlih decenija ubrzano širio stapajući se sa periferijom i gradićima kakav je Ro. Pomišljam na roman Etorea Mazine Pobednik, u kojem je pisac, rodom iz snežne doline Valkamonike, opisao salaš kraj Milana uoči i tokom Drugog svetskog rata: Sada se grad, kao reka iz korita, izlivao preko zidina i proždirao selo, pa su na granicama salaša bile samo kržljave livade i trava umašćena od gustog dima koji se širio iz obližnjih fabrika
Menjalo se i predgrađe, primalo odjek velikih zbivanja, postajući sve više deo grada. U romanu se opisuju sudbine stanovnika salaša, ljubavi usred ratnog vihora, pomamu malih ljudi za vlašću, uspon jedne ideologije i njen fijasko. Trgovci, zanatlije, seljaci, vojnici i povratnici sa ratišta promiču kroz Mazininu knjigu koja je oživela ambijent ne toliko star a opet udaljen u vremenu, jer sve je manje onih koji ga se, kao sam pisac, neposredno sećaju. 

*
Pamtim susret sa Mazinom tokom mog prvog odlaska u Italiju. Autobusi su iz Beograda išli u Trst i Veneciju kružnom linijom, preko Austrije i Mađarske, a putovanje je trajalo dvadeset sati. Na železničkoj stanici Mestre seo sam u voz za Firencu, srećan što sam blizu krajnjeg odredišta. Pisac je putovao sa suprugom kući u Rim, a ja sam hteo da okušam svoj italijanski. Ali Mazina je, kao nekad u italijanskoj skupštini, bio izvanredan govornik: dok je voz prolazio kroz Veneciju, prepričavao je Goldonijeve komedije, u Ferari recitovao stihove iz Tasovog epa o krstaškom pohodu na Jerusalim, u Firenci stihove pesnika renesanse.
Prodao mi je prava za svoj roman Gvožđe i med, za jednu italijansku liru, čuvam taj ugovor na žutoj hartiji sa Etoreovim logom koji je sam nacrtao – galija sa pticom na jedru. Preveo sam taj roman o ljubavi i bolesti, vremenu kuge u baroknoj Veneciji, memli kanala i besanim noćima.
U stanu na brdu iznad Rima, gde je vazduh redak i svež, Mazina je tog leta govorio kako se seća predratnog vremena kada je kao i ostala deca iz njegovog kraja, nosio crnu uniformu balila, Musolinijeve mladeži, i svirao doboš u orkestru. Govorio je o Drugom svetskom ratu, noćima provedenim uz petrolejsku lampu u bergamskim podrumima, zatim o prvim godinama nakon rata i poletu koji je Italija osetila šezdesetih, kada su kupili prvi televizor i automobil.
Tokom svoje karijere novinara i književnika putovao je u Južnu Ameriku, Afriku i Vijetnam i intervjuisao Mandelu, Arafata, Pertinija – ličnosti svetske i italijanske političke pozornice – i pisce poput Pavezea, Montalea i Tabukija.

– Ja nisam italijanski klasik, ali prevedi me na svoj jezik – kazao je Mazina nakon što je dovršio bocu vina iz Pijemonta i dosuo meni još gutljaj: – U kuhinji je mašina za kafu, skuvaj sebi ujutro pre puta. Pisac mora biti pokretljiv.
Sada Mazinine romane i duge rečenice čitam jasnije, posebno njegove memoare. Promiču državnici, političari i pisci sa kojima je vodio razgovore, oživljeni u njegovoj prozi na jednostavan način, svako sa svojim manirima, načinom odevanja i govora. U toj galeriji likova obični ljudi stekli su svoje mesto po svojim delima, po onom što su u životu učinili za druge. Iako bolestan, u poodmakalim godinama, stalno piše. Istina, vremena je sve manje. Jedan pisac Indus kazao mu je da svako jutro odlazi sa laptopom do obale Ganga, jer samo tu može pisati, u osami. 
Takva je i tišina u gradiću Ro. I Pučini je dolazio ovde, kažu meštani, sedeo na stanici i slušao dijalekte, čiji je zvuk kasnije pretočio u operske melodije.


*
Vozim dok na bergamskom radiju puštaju balade Đina Paolija, Luiđija Tenka i Luča Batistija, a linija puta odmotava se kao nepregledna traka. U Dalmineu me čeka prijatelj, maestro gitare i laute, Đakomo Parimbeli. Pre nekoliko godina imao je koncerte u Beogradu. Duvala je košava a Parimbeli je svirao kompozicije starih majstora i o svakoj bi kazao nešto o njenom nastanku. Govorio je i o instrumentima, kako se od svetlog drveta smrče pravi prednja ploča na gitari, a zadnja od tamnog ružinog drveta.
Gitara i maestrov glas tiho se dodiruju jer on, kao što se baždare odeljci u knjizi, meri rečenice i ne pravi duhovite obrte. Parimbeli nije Etore Mazina, koji kroz gradove i zemlje putuje kao mornar koji poznaje luke i talase. Maestro je više kapetan koji u svojoj kabini vredno istražuje muziku i istoriju žičanih instrumenata. Priznaje da u duši nije veliki putnik te žali što na putovanjima, kad drži koncerte, ne stiže da vežba. Zato je odabrao život u mirnom Dalmineu a ne u Milanu. 
Dok pijemo kafu, kao i onog dana kada je u vetrovitom Beogradu na svakom mestu tražio signal interneta, zvao kuću i pratio sve što se događa, u svom domu pokazuje mi čitav mali svet: kolekciju instrumenata. Španske gitare sa sedefnim rozetama, mandoline sa ugraviranim inicijalima napuljskih majstora, kruškolike laute sa izduženim vratom i školske gitare njegovih sinova. 
U vrtu maestra Đakoma cvetaju magnolije i narandže. Svakom stablu, kao što to čini za instrumente, poklanja posebnu pažnju. Uz maslinovo ulje i kotur parmskog sira koje sam kupio u supermarketu na autoputu, stavljam knjige sa posvetom – zbirku pesama Lirski metod za gitaru i, kako je kazao maestro Đakomo, njegovo životno delo dugog naslova Lauta i gitara u Bergamu kroz vekove. 

*
Hoteli uz put su nalik jedan na drugi, ali u tim lukama putnik, kad zastane, beleži utiske i slike sa putovanja. Možda se nigde, kao u njima, ne oseti tako dobro predah od pogleda na pejzaž i susreta s ljudima. Nigde se kao ovde ne može osetiti koliko je u sporednosti suština sveta. Smenjuju se nazivi mesta i gradova, prošla i buduća vremena, uspomene i osećanja. Slične su ceste i priče koje se čuju na putovanju, prepliću se i stapaju u jednu beskrajnu sliku. Nizija nepregledno traje kao da je more, sve do prvih brežuljaka pred Trstom. 
Umesto žitnih polja vide se stabla tamarisa i plava linija koja zapljuskuje obalu kod dvorca Miramare, gde se skupljaju tršćanski galebovi. Nedeljom, iz zgrada u terezijanskoj četvrti, oseća se miris friulske čorbe od kiselog kupusa, a na glavnom trgu čuju se italijanske, slovenske i nemačke reči. Trst je grad bure: na mostu koji prelazi preko kanala i na strmoj ulici kuda je nekad prolazio tramvaj, stavili su konopac za koji se prolaznici pridržavaju pod naletima vetra. 
Trst je luka i grad uz more, mada je veći deo podignut na poslednjim obroncima Dinarskih planina prema Padanskoj niziji. Granica je blizu, red automobila se odužio sa obe strane granice kao u vreme kada se putovalo zaobilaznim putem i kada su zastoji trajali dugo, kao i pitanja – kuda se putuje i zašto. Pred graničnim prelazom zastali su autobusi sa putnicima koji su napustili svoj dom na Bliskom istoku. Migranti ili izbeglice? – apsurdna rasprava o tome bila je već nekoliko puta na televeziji. Bolja je, ipak, reč putnik

*
Putujući kroz ravnicu, navikao sam reno senik, ni prevelik ni premali, služi verno kao dobar konj i razdiše se kad pritisnem papučicu u punoj brzini. Slušam radio i pamtim susrete na svom putu.
– Ne juri, i javi se kad dođeš na pola puta – kazao je maestro Đakomo, koji ne hita u vožnji kao ni u muzici. Do Beograda je sve manje ostalo, kroz prvi sneg naziru se obrisi grada gde će mašina, pregrejana i prašnjava od puta, odahnuti.

Objavljeno u časopisu Povelja, Kraljevo, br. 1 / 2018.

Slikao Erol Čolaković


NIKOLA POPOVIĆ (Sarajevo, 1979), preveo je knjige Etorea Mazine, Simone Vinči, Valerije Parele i brojne prevode italijanskih pisaca u književnoj periodici. Zaposlen je kao nastavnik italijanskog jezika na Odseku za muzičku umetnost Filološko-umetničkog fakulteta u Kragujevcu. Oblasti naučnog interesovanja su savremena italijanska književnost i kultura. Član je Udruženja književnih prevodilaca Srbije. Autor je kritičkih ostvrta iz oblasti filma, pozorišta i književnosti, putopisa i reportaža iz Togoa, Gane, DR Kongo i drugih zemalja, te knjige Priče iz Libana (Centar za kulturu „Gradac“, Raška, 2016, koja je dobila nagradu Akademije „Ivo Andrić“ za putopisnu knjigu. Prevođen je na engleski jezik. Bio je  odgovorni urednik časopisa za književnost, kulturu i društvena pitanja Bosanska vila u Sarajevu.


Whatsapp Button works on Mobile Device only

Pretraga. Dijakritički znaci su obavezni. Nakon toga pritisnite "enter".