Ljeto kasno, i u ponoći
namirisah dana vrućinu:
o prozoru mome, duž hotelskog parkirališta
dok udisah kaljužan s jezera noćni vonj,
i gledah u gomile mladih što napuštahu disko.
Njihovi se glasi uzdizahu, zbrkani i živahni
poput mjehura uljanih koje je linjak otpuštao hraneći se
u sumračju te večeri, linjak sluzavi,
znan još i kao "riba-vidar" jer sluz mu
bješe ljekovita, govorahu, za ribe koje bi dotaknuo.
Djevojci odjenutoj u bijelu haljinu
neko se među vozilima nabacivao:
kako joj se glas u vrvežu od osmjeha zamućivao
osjećah se nalik matoroj štuki, svoj u biljezima pozljeda
što želi samo da pliva spram mekousnenog života.
Viganj
Sve što mi je znano vrata su u mrak.
Spolja stare su spice i koturi gvožđani u rđanju,
Unutra potmulozvučan prsten skovana nakovnja,
nepredvidljiva lepeza od iskri
ili šištaj kao kad nova potkova ronjena u vodu tvrdne.
Nakovanj mora u središtu se naći,
rogat poput jednoroga, a u kvadru jedna ruba,
da učvrsti se stamen: oltar taj
kraj kojeg kovač poigrava i sklada.
Pokatkad, ogrnut u pregaču kožnu, s dlakama u nosu,
o ragastov oslonjen on virne, prizivljući bat
kopita u prostor kojim sad kola u redovima prolaze;
potom progunđa i vrati se unutra, naglim udarima u bljesku
da iskiva čelik pravi dok o mjehove duva.
Tresetište
Za T. P. Flenegana
Nemamo mi prerija
da bismo isjekli golemo sunce predvečerja -
gdjegod da oko se povuče
pred vidokrugom što ga osvaja
dodvoravanje je oku kiklopskom
glečerskog jezerceta. Naša neomeđena zemlja
tresetište je što nastavlja da krasta se
među znakovljem sunca.
Uzeli su kostur
velikog irskog losa,
iznutar treseta, i uzdigli ga
u zapanjujući sanduk ispunjen vazduhom.
Maslo potopljeno ispod
preko stotinu godina
povratilo se slano i bijelo.
Zemlja sama po sebi je nježna, crn maslac
otapa i otvara se pod tabaništem,
bježeći konačnoj primisli
milionima godina.
Nikada ovdje neće iskopati ugljen,
samo potonule trupce
golemih jela, meke poput pulpe.
Naši pioniri nastavljaju udarati
iznutra i svana.
Svaki sloj koji skinu
čini im se privremenim.
Tresetne rupe mogle bi biti iscjedci Atlantika.
Mokro središte im je bezdan.
Rašljar
Od žbuna mlada ljeskovca odsječen viličast prut
kojeg drži napeto u obličju račvi:
šestareći tlom, loveći sušt
vode, razdražljiv, ali dosljedno
miran. Probojna poput bodlje voda pokulja.
Pritka se trzala nadolje u pravilnim grčenjima,
dočim se studenac naglo ne objavi
u zelenu vazduhu iz svoga tajnovita prisustva.
Prisutni bi ga upitali mogu li se oprobati.
Poturio bi im onda motku nemušto.
Mrtva ona dreždila bi im u rukama sve dok
im nehatan ne bi ščepao članke. I tad lijeska se uzmuva.
Znani svijet
Nema problema! Makedonski
taksist vriskao je i taksi takođe
na svakom ćošku neograđena prevoja,
da bi na kraju ubrzao.
Berija! Berija! Berija!
Podvriskivao je i Vladimir Čupeski, svaki put
kad bi slupao čašu s votkom namah puneći drugu
tokom onih dana i noći `78.
kad se gotovo i ne trijeznismo na Struškom
poetskom festivalu
Rafael Alberti
bio je slavodobitnik i Kaj Vesterburg
bio je tu, finski Hamlet u crnom somotu,
propisno oznojen (ili to samo bješe privid
moga sjevernoga tvidonoše i takmaca?),
Tamo se obrete: "Hans Magnus Encensberger,
za mê neočekivan. Nabusit, s panama šeširom,
besprijekorno skrojena odjela krem-boje. Ali
taman da izbjegne pokudi".
I vidilac Danac
od Avangarde, škiljeći u trompe,
bistrook poput vode i koraljnoga dna
Ohridskoga jezera. Prve riječi što mi ih podastra bjehu:
"Niste li vi ovo, ovi mozaici i gospe?
Vi ste jug. Vaše su baruštine one ljetne".
***
U Beogradu nađoh moj zapad na istoku.
"Belmuletsku melanholiju dućana
malih prozora. Bajat kruh, konzerviran grašak,
a takođe i belmuletske starce na ulicama.
Crne ešarpe, prave staze, svijest o mijenama vremena, đinđuve".
Onda sam vidio i ljude s fesovima, napustio znani svijet
u kratkoj i zaslađenoj kafi i talogu njenu.
***
U središtu svijeta koje je to i danas, i strana mu,
visila je ljepljiva traka za muhe s kuhinjskoga stropa.
medna pruga i smrtozamka, sirup Stiksa.
Oznojene crne brojanice, slatkiše od kuvanog šećera
izobilne i gadljive vidio sam
iz pedesetih
metalne peći i gomilu rodbine na jednom mjestu
što sabiru crnilu postojanost
i širinu ljetnih puteva.
I sadašnje izbjeglice
koji dođoše kao tovar traktorskih blatnika i zaprežnih kola,
prikolica, priručnih i kolica za beton, na dječjim kolicima,
na poštapalima, štakama, jedni drugima na ramenima,
I vidim isponova taj kalem poput Stiksova soka,
svijeta lanac od starog zlata koji čuvao je da svijet ne zapadne
ispred leća kamere i oblačja im što kipte.
Nismo li zar načinjeni za ljeto ovo, avetnost i hladnoću
i zurenje kroz otvorena vrata u svjetlost sunčevu?
Za izgubljen raj? Je li to bilo ono što promišljah?
***
Taj stari osjećaj tragedije se pojavljivao
nedostižan, na samim rubovima
uobičajenog, i nikad me nije napustio
Milosrđe koje tad ne spoznah (na Kajovu korist)
alegorija Finske Huga Simberga ,
bilo je upravo ono kad nose ranjena anđela i brinu
se o njemu dva mlada farmera preko otvorena polja:
Močvara, estuarijska svjetlost, daleka riva
s fabričkim dimnjacima. Jesu li to socijalističke tridesete
ili je to bio škriljac i šljaka i blatište boli?
Prva prisnost sa anđelom velikih bijelih krila,
i bijelim zavojem preko njena čela, bijelim cvjetovima u ruci,
drže je posred privremenih nosila
između prvog djeteta-čovjeka u okruglastu meku šeširu
i drugog djeteta-čovjeka u jaknici
i možebiti očevim velingtonkama na nogama.
Alegorija, rekoh, ali ko bi to mogao znati
kako tačno rastumačiti taj čemer, ili posvemašnji?
***
Vrata otvorena, dovratnici, sedlo izanđalo
i stvarni granit ploče kućna praga.
Unesite drugog anđela, udešena kao i obično,
da prođe kroz svaku kuću označenu kao "srpska".
***
Kako se stvarnost poklapa s izmaštanim?
Pitaj me nešto lakše,
ali ovoliko znam:
taksist, koliko god da je žurio, bilo je kasno
za poetska čitanja koja bjehu predviđena
u fabrici cementa u planinama.
Tako, ručak od alkohola, sa domaćinima i drugovima
završi se u sijesti i mamurnim buđenjima
nešto prije sunčeva zahoda. Onda, bilježnica kaže,
"Ljudi u pokretu, polje prepuno naroda,
konji tovarni sa košarama, penjahu se uzbrdo
sa porodicama, u neprekinutom nizu hodočašća.
To bješe o prazniku u čast radnika i njihova
velikoga štrajka. Takođe i pravoslavna
Velika Gospojina."
Pratili smo suvo korito riječno,
kamenje što zveči, obuzdano žagorom svjetine
kako je tama padala. Prođosmo blagosiljaoca vode
na dijelu njegove stijene, koščatog Đota i opasanog
("Mag" rekao bi Vladimir), kako talasa svoj krst
kojeg je uzdizao nad kositrom i staklom.
Na vrhu planine, u okolini crkve,
ikone su nosili, upaljene svijeće, cvijeće
i bosiljke u buketima, bješe to neka vrsta bogoslužbe
proslavljane iza ikonostasa,
kadionicom je mahano i nošena je kroz gomilu.
Bio sam ovdje nekad prije, tako mi se činilo, ali još
je to sve bilo ukleto poput nerastumačena sna.
Sveti su se objekti prodavali. Ljudi u malim grupama
koji su pješačili cio dan sad se zbiraju u krugove,
dopuštajući sebi da okuse sopstveni kruh i masline.
***
Dok je Boingova unutrašnjost drhtala mi se uspinjasmo
u čistu prozračnost uz upute
bezbjednosti u vazduhu, uslužnošću Lufthanze,
zadržao sam moje sjedalo pričvršćeno kako je zahtijevano,
pušeći minutu u prostoru gdje to nije bilo dozvoljeno
a onda uzeo i sljedovanje vina kad je sipano
uz moj prijekor dok su mi na glave bile slušalice.
Nema problema. Da. Sve je spremno.
Preveslao i s engleskog udomio u Hiperboreji Radomir D. Mitrić
Ranjeni anđeo, Hugo Simberg, 1903.
