Ljubiti znači vječito oživljavati, intencionalno stvarati i čuvati ljubljenog
Govorimo o ljubavi, ali za početak
nemojmo govoriti o «ljubovanjima». «Ljubovanja» su manje-više slučajne
zgode koje se odigraju između muškaraca i žena. Na njih utječe
bezbroj faktora koji sam proces čine nadasve zamršenim i zapletenim do
te mjere da, u većini slučajeva, u «ljubovanjima» ima svega izuzev onoga
što se u strogom smislu zaslužuje zvati ljubav. Psihološka analiza
«ljubovanja» i njihove slikovite kazuistike vrlo je zanimljiva; no teško
da bismo se razumjeli ne provjerimo li najprije što je to ljubav u
strogom i čistom smislu riječi. Štoviše, svesti izučavanje ljubavi na
ono što muškarci i žene osjećaju jedni prema drugima, značilo bi
smanjiti obujam ove teme. Ona je mnogo šira, pa je tako Dante vjerovao
da ljubav pokreće Sunce i ostale zvijezde.
Ne posežući za ovim astronomskim širinama
erotizma, fenomenom ljubavi ipak nam se valja pozabaviti u svoj
njegovoj općenitosti. Ne ljubi samo muškarac ženu a žena muškarca, već
ljubimo i umjetnost ili znanost, majka ljubi sina a vjemik ljubi Boga.
Zbog ogromne raznolikosti i udaljenosti između tih objekata, na koje
biva ucijepljena ljubav, učinit će nas smotrenima, da ne prihvaćamo kao
bitno za ljubav svojstva i uvjete koji više proizlaze iz različitih
objekata koji mogu biti Ijubljeni.
Već dva stoljeća mnogo se govori o
ljubovanjima a malo o ljubavi. Dok su sva velika razdoblja, od starih
dobrih vremena Grčke, imala veliku teoriju o osjećajima, ona je u
posljednja dva vijeka iščezla. Stari svijet najprije se orijentirao
prema Platonovoj teoriji, a potom prema stoičkoj doktrini. Srednji vijek
učio je od Svetog Tome i od Arapa; 17. stoljeće gorljivo je izučavalo
teoriju strasti Descartesa i Spinoze. Naime, u prošlosti nije bilo
velikog filozofa koji ne bi smatrao svojom obvezom postaviti vlastitu
teoriju. Mi pak ne posjedujemo nijedan pokušaj sistematizacije osjećaja u
velikom stilu. Tek su nedavno Pfander i Scheler svojim radovima ponovo
pokrenuli stvar. Dok je, u međuvremenu, naša duša postajala sve
kompleksnija, a naše opažanje sve suptilnije.
Zato nam smještanje u te drevne teorije
nije dostatno. Tako je i ideja koju nam Sveti Toma, sažimljući grčku
predaju, iznosi o ljubavi, evidentno pogrešna. Za njega su ljubav i
mržnja dva oblika žudnje, požude ili onog konkupiscibilnog. Ljubav je
žudnja prema dobrom ukoliko je dobro – concupiscibile circa
bonum; mržnja, negativna žudnja je odbijanje od zlog kao takvog –
concupiscibile circa malum. Ovdje se potvrđuje pomutnja između požuda
ili žudnji i osjećaja, od koje je prošlost psihologije patila sve do 18.
stoljeća; istu ćemo pomutnju susresti u Renesansi, ali tad već
prenesenu na estetski nivo. Tako Lorenzo el Magnifico kaže que l ’amore e
un appetito di bellezza.
No ovo je jedna od najvažnijih
distinkcija koju moramo učiniti da nam ne bi kroz prste izmaklo ono što
je za ljubav specifično, suštinsko. Ništa u našem intimnom životu nije
tako plodonosno kao ljubavno čuvstvo; toliko, da je ono postalo simbolom
svake plodnosti. Iz ljubavi se, dakle, u subjektu rađaju mnoge stvari:
žudnje, misli, htijenja, radnje; no sve to što se iz ljubavi rađa kao
plod jedne sjemenke nije sama ljubav; naprotiv, sve to pretpostavlja
postojanje ljubavi. Za onime što ljubimo, u nekom smislu i obliku,
dakako, mi i žudimo; ali, protivno tome, notomo žudimo za mnogim
stvarima koje ne ljubimo, prema kojima smo na sentimentalnom planu
indiferentni. Žudjeti za čašom dobrog vina ne znači ljubiti ga;
morfinoman žudi za drogom koju istovremeno mrzi zbog njenog štetnog
djelovanja.
Ali postoji i drugi, stroži i
osjetljiviji, razlog za razdvajanjem ljubavi i žudnje. Žudjeti za nečim
definitivno je težnja za posjedovanjem toga nečega; pri čemu
posjedovanje znači, na ovaj ili onaj način, da objekt ulazi u našu
orbitu i postaje dijelom nas. Iz tog razloga žudnja automatski umire kad
se ostvari: iščezava po zadovoljenju. Ljubav je, protivno tome,
vječno nezadovoljstvo. Žudnja je pasivnog karaktera pa, u
strogom smislu, ono za čim žudeći žudim jest da objekt dođe k meni. Ja
sam središte gravitacije, gdje očekujem da stvari padnu. Obmuto: u
ljubavi je, kao što ćemo vidjeti, sve aktivnost. I umjesto da se sastoji
od dolaženja objekta k meni, ja sam taj koji odlazi k objektu i biva u
njemu. U ljubavnom činu osoba izlazi izvan sebe: ovo je možda krajnje
nastojanje prirode da svatko izađe iz samoga sebe prema drugoj stvari.
Ne gravitira ona prema meni, nego ja prema njoj.
Sveti Augustin, jedan od ljudi koji su
najdublje doprli razmišljajući o ljubavi, možda najsnažniji erotski
temperament koji je ikad postojao, ponekad se uspijeva osloboditi ovog
tumačenja koje od ljubavi čini žudnju ili požudu. Tako u lirskom zanosu
kaže: Amor meus, pondus meum; illo feror, quocumque feror («Moja je
ljubav moj teret; zbog nje idem, kamo god da idem.»). Ljubav je
gravitacija prema onom ljubljenom.
Spinoza je pokušao ispraviti ovu zabludu,
pa otklanjajući požudu traži emotivnu osnovu ljubavnog čuvstva i onog
mržnje; prema njemu, ljubav bi bila radost sjedinjena sa spoznajom svog
uzroka; a mržnja, protivno tome, tuga sjedinjena sa spoznajom svog
agensa. Ljubiti nešto ili nekoga bilo bi naprosto biti radostan i,
ujedno, uviđati da nam radost stiže od tog nečega ili nekoga. I ovdje
nailazimo na pomutnju između ljubavi i njezinih mogućih posljedica. Tko
sumnja u to da onaj tko ljubi može od onog ljubljenog primiti radost? No
nije ništa manje izvjesno da je ljubav ponekad tužna, tužna kao smrt,
presnažna i smrtna muka. Štoviše: istinska ljubav samu sebe
bolje percipira i, da tako kažem, sebe mjeri i računa po boli i
patnji koje je sposobna izazvati. Zaljubljenoj je ženi draža bol
koju izaziva ljubljeni muškarac nego njegova bezbolna ravnodušnost. U
pismima Marijane Alcoforado, portugalske redovnice, pročitat ćemo
rečenice poput ovih, upućenih njenom nevjernom zavodniku: «Iz dubine
srca zahvaljujem vam za očaj koji u meni izazvaste i mrzak mi je spokoj u
kojem sam živjela prije no što vas upoznah». «Jasno vidim lijeka za sve
moje boljke, i osjećala bih se gotovo slobodno od njih kad bih vas
prestala ljubiti. Ali kakav lijek! Ne, radije ću patiti negoli vas
zaboraviti. Jao! Zar to možda o meni ovisi? Ne mogu si predbaciti da
sam makar u jednom trenutku poželjela da vas ne ljubim, te ste na koncu
vi vrijedniji samilosti negoli ja, i više vrijedi otrpjeti sve ovo što
ja trpim negoli se naslađivati jalovim užicima kojim vas namiruju vaše
ljubavnice u Francuskoj.» Prvo pismo završava: «Zbogom; ljubite me
zauvijek i učinite da patim od još većih boljki.» A dva stoljeća
kasnije, gospođica de Lespinasse će reći: «Ljubim vas onako kako valja
ljubiti: očajnički.»
Spinoza nije dobro prosudio: ljubiti nije
radost. Onaj tko ljubi domovinu možda će za nju umrijeti, a kao mučenik
će podleći ljubavi. I obmuto, postoji mržnja koja uživa u sebi samoj,
koja se radosno zaogrće zlom koje je zadesilo onoga koga se mrzi.
Budući da nas ove slavne definicije ne
zadovoljavaju, bit će bolje da pokušamo izravno opisati ljubavni čin,
ispitujući mu porijeklo onako kako to entomolog čini s kukcem uhvaćenim
u šikari. Nadam se da čitatelji ljube ili su ljubili nešto ili
nekoga, te da svoj osjećaj sad mogu uhvatiti za njegova prozima krila
i zadržati ga nepomičnog pred unutamjim pogledom. Nabrojati ću
najopćenitije, najapstraktnije karakteristike te drhtave pčele koja
umije raditi med i bosti. Čitatelji će suditi jesu li moje
formule usklađene ili ne s onime što vide unutar sebe samih.
U načinu na koji započinje ljubav je,
svakako, nalik na žudnju, jer ju njezin objekt – stvar ili osoba –
uzbuđuje. Duša ćuti da je nadražena, na jednome mjestu blago ranjena
podražajem koji od objekta seže do nje. Takav je podražaj, dakle,
centripetalno usmjeren: kreće od objekta prema nama. No ljubavni
čin počinje tek nakon ove ekscitacije, bolje rečeno – incitacije.
Iz otvorene rane koju je načinila incitirana strelica objekta izljeva se
ljubav i aktivno upravlja svome objektu: ona se, dakle, kreće u smjeru
suprotnom od incitacije i od svake žudnje. Ide od onoga tko ljubi prema
onom ljubljenom – od mene prema drugome – u centrifugalnom smjem. Ovo
obilježje, nalaziti se psihički u pokretu, na putu prema nekom objektu,
ovo kontinuirano duboko koračanje od našega bića ka bližnjemu, bitna
je oznaka i za ljubav i za mržnju. Kasnije ćemo vidjeti po čemu se obje
razlikuju. Međutim, nije riječ o tome da se mi fizički krećemo ka onom
voljenom, već o tome da nastojimo ostvariti izvanjsku bliskost i
suživot. Svi ti izvanjski čini rađaju se, zasigumo, iz ljubavi kao njeni
učinci, ali oni nas ne zanimaju radi njihove definicije, stoga ih
moramo u potpunosti eliminirati iz eseja kojeg sada pišemo. Sve moje
riječi moraju se ticati ljubavnog čina u njegovoj psihičkoj
neposrednosti kao proces u samoj duši.
Bogu kojeg se ljubi ne može se ići na
tjelesnim nogama, pa ipak ljubiti njega znači trajno Mu prilaziti. U
činu ljubavi mi napuštamo spokoj i sigurno utočište u nama samima te
virtualno selimo prema objektu. I to neprekidno seljenje zapravo
znači ono ljubiti.
Zato su – ta to ćete primijetiti – čin
mišljenja i čin volje kratkovjeki. Više vremena trebat će nam da se za
njih pripremimo, no njihovo izvršenje nema trajnosti: ono traje
koliko treptaj oka, jer to su punktualni čini. Ako znam razumjeti
neku rečenicu, razumjet ću je u trenu, naprasno. Ljubav je, za
razliku od tih čina, nešto što traje u vremenu: ljubiti se ne može
u nizu susljednih trenutačnosti, naprasno kao što se pale i gase iskre u
magnetskom polju, već se ljubiti može ono ljubljeno u kontinuitetu.
Ovime biva određena jedna nova nota osjećanja koju podvrgavamo analizi;
ljubav je žitkost, mlaz duševne materije, tekućina koja trajno navire
kao iz kakva izvora. Mogli bismo kazati, tragajući za metaforičkim
izričajima koji bi u intuiciji istakli i naznačili karakter na koji se
upravo sada referiram, da ljubav nije pucanj, već neprekidno
izviranje, psihičko zračenje od ljubljenog ka onome što se ljubi.
Ljubav nije nalet, ljubav je otjecanje i dotjecanje.
Pfander je insistirao, i to s velikom suptilnošću, na tom fluidnom i trajnom aspektu ljubavi i mržnje.
Tri lica ili tri obilježja ljubavi već
smo dosad istakli; to su tri lica zajednička i ljubavi i mržnji. Ona su
centrifugalna, i predstavljaju jedno virtualno dolaženje k objektu; ona
su trajna ili fluidna.
Ali sada mi možemo točno naznačiti koijenitu razliku koja postoji između ljubavi i mržnje.
I jedna i druga posjeduju isto
usmjerenje, budući su obje centrifugalne, i u njima osoba biva
upravljena k objektu; no unutar te jedinstvene usmjerenosti obje nose
različit smisao, to jest, oprečnu intenciju. U mržnji se kreće ka
objektu, ali i protiv njega. Zato je smisao mržnje negativno obojan. U
ljubavi se isto tako kreće ka objektu, ali radi njega i
njegova probitka.
Još jedno upozorenje na koje se imamo
osvmuti, a to je zajednička karakteristika tih dvaju čuvstava, ono koje
nadilazi njihove razlike: U mišljenju i htjenju manjka ono što
bismo mogli nazvati duševnom temperaturom. Ljubav i mržnja,
suprotno tomu, stavljene nasuprot misli koju može iznjedriti
jedan matematički teorem, posjeduju toplinu, vrućinu, i njihov oganj
plamti najrazličitim i najfinijim nijansama. Svaka ljubav prolazi kroz
periode najrazličitijih temperatura, dok govomi jezik suptilno besjedi o
ljubavima koje ostaju bez topline, a zaljubljenik jadikuje nad
klonulošću ili hladnoćom voljene. Ova glava o temperaturi osjećaja mogla
bi nas usputno dovesti do šaljivih trenutaka u psihološkom opažanju. U
tom opažanju lako bi se mogli pojaviti određeni aspekti unutar
sveopće historije koji su, čak i dan-danas, barem ja tako smatram,
zanemarivani i od morala i od umjetnosti. Mogli bismo krenuti s govorom o
nejednakim temperaturama moćnih historijskih naroda – o studeni što je
vladala u Grčkoj i u Kini XVIII. vijeka, o srednjovjekovnoj usijanosti
romantičke Europe, itd. mogli bismo krenuti s govorom o utjecaju raznih
temperatura na duše u njihovom međusobnom doticaju – ono što pri
susretu dva bića najprije primijete jedno na drugome jest
stupanj njihove topline osjećaja -; mogli bismo isto tako krenuti s
govorom o svojstvima koja se u raznim umjetničkim stilovima, napose onim
literamim, zaslužuje zvati stupnjem topline. Pa ipak, ovdje je nemoguće
dotaći se jedne ovako opšime teme.
Taj stupanj topline u ljubavi i mržnji
bolje ćemo razumjeti ako ga promotrimo iz samog objekta. Što ljubav čini
u pogledu svoga objekta? Bila ona u njegovoj neposrednoj blizini ili od
njega udaljena, bilo da je usmjerena kakvoj ženi ili
djetetu, umjetnosti ili znanosti, otadžbini ili Bogu, ljubav upire
sve svoje sile da dohvati ono što ljubi! Žudnja želi uživati u
onom žuđenom, od njega ona dobiva ugodu, pa ipak, ona ne žrtvuje, ne
časti i ne stavlja ništa ponad sebe same. Ljubav i mržnja neprestance
djeluju; ljubav zahvaća objekt u povoljnom času i okruženju, i ona je
sila koja laska, tetoši, okrepljuje, ukratko, ona je nijema igra. Mržnja
zahvaća objekt znatno slabijim plamom, u jednom nepovoljnom času i
ozračju, mržnja škodi svome objektu, ona ga sažiže poput vrućeg
jugoistočnog vjetra, virtualno ga poništava, nagriza. Nije nužno –
ponavljam – da se ovo dogodi u realnosti; upravo ovdje ja ciljam na
nakanu koja biva sadržana u mržnji, na ono irealno činjenje koje je u
osnovi samog osjećaja. Kazat ćemo, dakle, da ljubav, u jednoj ugrijanoj
osnaženosti struji ka ljubljenomu, dok mržnja izlučuje otrov što nagriza
i truje.
Ova oprečna usmjerenost djelovanja i
jedne i druge biva bjelodanom u jednoj drugoj formi: u ljubavi mi
osjećamo sebe združenima s objektom. Šta znači ova tijesna združenost?
Ona sama po sebi nije niti fizička niti bilo kakva druga
združenost. Možda kojim slučajem naš davni prijatelj – nemojmo
smetnuti s uma da govoreći općenito o ljubavi zapravo govorimo o
prijateljstvu – živi daleko, i da o njemu ništa ne znamo. Bez obzira na
to, mi smo s njime u jednoj simboličkoj ko-egzistenciji – naša duša, bez
obzira na udaljenosti, nevjerojatno se širi, čineći da s njime, gdjegod
on bio, osjetimo tu prijeko potrebnu povezanost. Nešto tomu nalik
obično se događa kad nastupe teška vremena, i kad čovjeku kojeg je
zadesila nevolja kažemo: Računajte na mene – ja sam uz vas to jest,
vaša je muka i moja muka, suosjećam s vama i vašom osobom.
Za razliku od ljubavi mržnja –
zahvaljujući svome neprekidnom hodu ka onom omraženom – odvaja nas, u
istom simboličkom smislu, od samog objekta; mržnja nas drži u
jednoj korjenitoj udaljenosti od objekta, s njome mi stojimo na rubu
bezdana. Ljubav je sila što spaja srca: ona je sloga [concordia]; mržnja
je nesloga [discordia], metafizički nesklad [disension], apsolutna
neusuglašenost s onim omraženim.
Tek sad možemo razabrati u čemu se
sastoji ovo djelovanje, ovo svojevrsno nastojanje za koje smo još
nedavno mogli nagađati da se radi o ljubavi ili mržnji, za razliku od
pasivnih osjećaja poput radosti ili žalosti. Ne kažemo bezrazložno:
biti radostan ili biti žalostan. To su, u biti, stanja, a ne
nastojanja, djelovanja. Onaj koji je tužan, onaj koji je potpuno
obuzet tugom, ne djeluje: niti radostan čovjek, onaj ispunjen
radošću, ništa ne čini. Ljubav pak, nasuprot tomu, svojim
virtualnim širenjem seže sve do objekta, posvećuje se svome
poletnom, nevidljivom, ali božanskom djelu. Predočite sebi što znači
ljubiti umjetnost ili otadžbinu: to je kao da ni trenutka ne zapadnete u
dvojbu oko prava na život koje svatko ima, to je kao da svako malo
raspoznajete i potvrđujete da su one dostojne življenja. I to ne na
način suca koji hladnokrvno izriče presudu priznajući nečije pravo, već
na način da je presuda, donesena u nečiju korist, istodobno sudjelovanje
i izvršenje. Suprotno tome mržnja je kao kakvo virtualno ubojstvo onoga
što mrzimo, njegovo poništenje u nakani, ukidanje njegova prava na
dah. Mrziti koga znači naprosto osjećati bijes radi sama
njegova postojanja. Jedino bi nas moglo zadovoljiti radikalno
iščeznuće omraženog bića.
Ne vjerujem da bi mogao postojati
znakovitiji simptom da se nekoga mrzi ili voli od ovog potonjeg. Ljubiti
neku stvar znači svim silama nastojati da ona postoji; ne prihvaćati,
barem u onome što ovisi o pojedincu, mogućnost jednog univerzuma u kojem
bi taj objekt nedostajao. Obratite pažnju da je ovo prethodno isto što i
mogućnost neprestanog davanja života objektu, i to u onome gdje nam je
potreban i od nas zavisan, otvoreno i bez sustezanja. Ljubiti znači
vječito oživljavati, intencionalno stvarati i čuvati onog ljubljenog.
Mrziti znači virtualno poništavati i ubijati – ali to nije ubojstvo
koje se vrši odjednom; mrziti nekoga znači ubijati ga bez prestanka, to
jest, poništavati egzistenciju bića kojeg mrzimo.
Ako na ovom nivou rezimiramo sva svojstva
ljubavi što su nam se razotkrila, kazat ćemo da je ona centrifugalni
čin duše koja biva upravljena prema objektu u trajnom dotjecanju i
otjecanju, i koja ga obavija usplamtjelim podstrekom, stapajući nas s
njime i na taj način djelotvomo potvrđujući njegovo biće (Pfander).
El Sol, srpanj 1926.
prevela Valentina Otmačić
Studije o ljubavi, Demetra – Filosofska biblioteka Dimitrija Savića, Zagreb, 2009.
