 |
| De Vinji i De Mise |
Priviđenje
Iz "Decembarske noći"
Kada sam bio u đačkom dobu
zatvarah se u svoju sobu,
da bdijem sve do kasnog sata.
Kraj stola videh seda sa mnom
siroti dečak sav u tamnom
što bi mi sličan poput brata.
Lik lep mu beše i bez sreće.
Pri svetlosti je slabe sveće
čitao redom moje knjige.
U naručje mi spusti čelo
i dočeka svanuće belo
sa blagim smeškom, prepun brige.
Kad petnaesto bi mi leto,
laganim hodom ja sam šeto
kroz šumu kojom grmlje cvata.
Pod stablo vidim seda sa mnom
mlad jedan čovek sav u tamnom
što bi mi sličan poput brata.
Za put ga pitah prepun slutnja;
u jednoj ruci bi mu lutnja,
u drugoj bokor rujnih ruža.
On srete me ko prijatelja
i rukom što je od sveg belja
pokaza polje što se pruža.
U vreme kad nas ljubav jača
u sobi bejah sam, pun plača
zgog prve bede što nas hvata.
Uz kamin videh seda sa mnom
neznanac jedan sav u tamnom
što bi mi sličan poput brata.
On tužio je i kolebao;
jednom je rukom hteo nebo,
u drugoj mač je držo grubi.
Zbog moje boli on je plako,
al uzdah jedan pusti lako
a zatim se ko san izgubi.
Kad razbludnik sam bio pravi
ko zdravicu sam ja na slavi
vrč podigo sav od zlata.
Nasuprot videh seda sa mnom
poznanik jedan sav u tamnom
što bi mi sličan poput brata.
Pod plaštem su mu bile skrite
crnog ruha bedne rite,
na glavi mirta koja svenu.
Lomnom je rukom moju hteo,
i vrč mi, kad je njegov sreo
u ruci puče u tom trenu.
Godinu posle, noćnim sjajem,
ja klečao sam pred ležajem
mrtvome ocu oko vrata.
Kraj uzglavlja je seo sa mnom
sirotan jedan sav u tamnom
što bi mi sličan poput brata.
Oči mu behu suza pune
a trnov venac mesto krune,
ko anđeli od bolne žudi;
na tle mu beše pala lira,
dok krvava ga boja spira
a mač zariven usred grudi.
Još uvek dobro pamtim sve to,
da ja sam njega stalno sreto
u mog života svakom trenu.
Jer priviđenju tom sam nemom,
anđeo bi li ili demon,
svud svud prijateljsku gledo senu.
Svud gde sam spušto, duž putanja,
međ ruke čelo koje sanja,
ko ženu dok me suze guše;
svuda gde ja sam, kao janje
što vunu gubi kroz to granje
slutio rasip svoje duše:
Svud gde sam hteo ležaj prostrt,
svud gde sam hteo poći po smrt,
svud gde sam pado usred blata,
putom je mojim stizao sa mnom
očajnik jedan sav u tamnom
što bi mi sličan poput brata...
Ko si stvarno, mladosti moje rano,
putniče krepki napred vođen?
Reci zašto srećem te neprestano
dok sediš u tami kad prođem?
Ko si stvarno, samotni noćni svate,
istrajni gostu mojih rana?
Zašto me svetom tvoje noge prate?
Ko ti si stvarno, to ti si, moj brate,
što dođeš tek za plačnih dana?
Priviđenje:
Ni Bog ja nisam niti Đavo,
i ti mi dade ime pravo
kad bratom si me nazvao svojim:
kud kreneš, ja ću kao sena
da do poslednjeg idem trena,
da i na tvome grobu stojim.
Nebo mi otkri srce tvoje
kad osetiš sve nespokoje
mirno mi dođi dok se noća.
Uvek kraj tvojih biću nogu,
al ruku da ti dam ne mogu,
prijatelju ja sam samoća.
Alfred de Mise (1810 – 1857)
Smrt vuka
Oblačje nad lunom raspaljenom ide,
Ko dim brzi što ga nad požarom vide,
I od crnih šuma vidokrug se pravi.
Išli smo šuteći po rošljivoj travi,
Kroz gusti vrijesak, kroz šiprag ne mali,
Kad pod borjem, onom u Landama nalik,
Velikih noktiju trag smo ugledali
Vukova skitača koje smo hajkali.
Slušali smo, dah nam suzdržan, a spore
Naše noge. Nisu ravnica ni gore
Puštale ni uzdah u zrak; u crnini
Vjetrokaz je k svodu kričao jedini.
Jer vjetar, nad zemljom uzdižuć se mnogo,
Tek samotne kule dirao je nogom,
A hrastovi dolje, nagnuti k stijeni,
Kao da polegli spiju nalakćeni.
Nigdje šuma, dakle, i, glave spuštene,
Najstariji lovac u potragu krene:
Osmotri pijesak, legnuvši, i javi
Uskoro, on, koji grešku ne napravi
Nikad, tihim glasom da svježi trag svaki
Zbori o prolasku i šapama jakim
Dva velika vuka i vučadi dvoje,
Mi odmah noževe spremismo, i svoje
Puške skrismo, njino jako svjetlucanje,
Išli smo polako, razmičući granje.
Kad trojica staše, ja, tražeći šta je
To što vide, spazih dva oka što sjaje
I četiri lake sjenke, s druge strane,
U vrijesku i pod lunom razigrane,
Ko što uz veliku buku čine vazda
Veseli hrtovi kad se vrati gazda.
Slična im je igra, sličan oblik, ali
U tišini su se vučići igrali,
Znajući tu blizu da leži u kući
Nin dušmanin čovjek, napola spijući.
Otac je stajao, majka kraj drveta
Odmara, ko ona od mramora, sveta
Rimu: bokovima dlakavim su njenim
Polubozi Romul i Rem odgajeni.
Vuk dođe i sjede, noge uspravio,
U pijesak nokte kukaste zario.
Izgubljen je, shvati, jer je iznenađen,
Za uzmak il bijeg put mu je pregrađen,
Tad zgrabi gubicom, raspaljenom vrlo,
Najsmjelijeg pseta zasopljeno grlo,
I zeljeznu čeljust ne rastvori, mada
Našim hicima je bio isprobadan
I noži su nam se, kliještima nalik,
Roneći u njegov stomak, ukrštali,
Do u zadnji čas kad pas mu se, bez sape,
Mrtav prije njega, skotrlja pred šape:
Vuk ga pusti, zatim u nas upre zjene,
Kame mu do drške u bok zarivene,
Okupan u krvi, prikucan sred trave,
Puške oko njega kobni mlađak prave,
Pogleda nas jednom još, potom se prući,
Krv što mu na usta pokulja ližući,
I ne mareć znati da poginu, svoje
Krupne oči sklopiv, bez krika umro je.
II
Na praznu sam pušku naslonio čelo,
Zamišljen, goniti nije mi se htjelo
Vučicu sa djecom što su ga, sve troje,
Htjeli sačekati, i, mislim, bez svoje
Vučadi udova, mrka i pristala,
Ne bi muž veliki da sam strada dala,
Al dužnost joj bješe spasiti ih, pa da
S njom se uče dobrom podnošenju glada
I da s gradom nikad ne uđu u savez
Što ga ljudi s ropskim zvijerima prave
Koje za njih love, zbog ležaja svoga,
Šuma i stijenja vlasnika prvoga.
III
Vaj, mnih, kako naša bijeda stid budi,
Unatoč velikom tom Imenu Ljudi!
Kako napustiti život sa svim zlima
Treba, to je divnim znano zvijerima.
Kad vidim šta ovdje biva, šta ostaje,
Sve je slabost, samo šutnja velika je.
Ah, divlji putniče, ja te dobro shvatam,
Tvoj mi zadnji pogled, što za srce hvata,
Reče: “Nek ti duša, možeš li, dospije,
A da manje revna i mislena nije,
Do visokog stupnja stoičke gordinje,
Gdje dijete šume odmah se uspinje,
Jecaj, plač, molba su jednako mlitavi;
Svojski, dug i težak, zadatak obavi
Na putu koji te sudba pozva preći,
Zatim, ko ja, pati i umri ćuteći.
Alfred de Vinji ( 1797–1863)
