Moja Selma
Sredina novembra. Vrijeme Ramazana. Vedra noć, a dovoljno hladna da je držim za ruku, ne bih li je ugrijao. Sarajevo je te večeri bilo najljepši grad na svijetu, to vam potpisujem, siguran sam taman toliko da bih sada mogao staviti ruku u 'Vječnu vatru', eh ta 'Vječna vatra' koliko je samo Selma voljela tu stajati, govorila je kako je naša ljubav poput nje, nikada se neće ugasiti. Opijao nas je miris pečenih kestenja, koji se širio Baščaršijom, a ne znam da li je jače sijao mjesec ili njene oči dok me je gledala, osjećao sam kako mi od tog pogleda srce lupa glasnije od ezana iz okolnih džamija. Bio sam toliko srećan, odvažan dok me je grlila moja zelenooka, siguran sam bio da bih bez ikakvih problema mogao preskočiti minaret džamije ispred koje smo stajali. Posle 10 godina evo me opet, osjeća se i dalje miris kestenja i ezan se čuje, znate... Samo Selme nema, one noći nisam ni slutio da je gledam i grlim poslednji put, dadoše je drugome, surov je zivot, a ljudi još suroviji. Odmah sam se zaputio ka 'Vječnoj vatri', siguran sam bio da se i ona ugasila, nema više nas, zašto bi ona i gorila, ali prevario sam se, gorila je istim plamenom kao onda, u pravu je bila Selma, ova vatra je vječna kao i naša ljubav iako nismo zajedno. Brzo produžih dalje, nisam želio sebi da dodajem so na živu ranu, ali zalud, koračajući slabašnim korakom, sudarajući se sa prolaznicima, nadao sam se da ću u toj gužvi vidjeti zelene oči, samo još jednom u životu. Noge su me nosile koliko su mogle, nije se gasila nada da ću je sresti, okrenuh se sa lijeve strane, o pa to je ona džamija, koliko je samo visok noćas ovaj minaret, a ja nikada manji.
Strah
Ja koji nije htio, uvijek kada krenem dalje, udarim o sebe koji nije smio. Istina, kada za nešto nemaš hrabrosti onda je mnogo jednostavnije reći ne želim, zavaraš druge, pa počneš i sam vjerovati u to. Svoje želje zaviješ velom straha pa ih guraš pod tepih, da ih zaštitiš, od koga?! Od sebe. Kada tad ćeš se saplesti o taj isti tepih. Želje će se osloboditi straha i neprestano će te kljucati podsjećanjem da nisu one neostvarljive nego ti nisi bio dovoljno hrabar da ih ostvariš. Imaš petlju da želiš, ali ne i da stisneš zube, šake i boriš se za to. Neko se plaši mraka, neko samoće, ali najgore je kada se čovjek plaši svojih želja. Zatvorim oči pred onim za čim čeznem, pa mi se strah osmjehuje dok pred njim klečim sa bijelom zastavicom. Kad god sam odustao od onoga što bi me činilo srećnim, pucao sam sebi mrtav hladan u noge, a da toga nisam bio ni svjestan. Stidim se, kako i ne bih, posebno onda kada se sjetim da je i ona mislila da je nisam htio, a ustvari samo je nisam smio. Proći će sve u životu, mladost, ljepota, pa i taj strah, a šta ćeš onda sa željama?! One ostaju...neostvarene.
