Bila je debela, niska, pjegava i kovrdžaste kose, pomalo crvenkaste. Ogromnoga poprsja, a mi ostale ravne poput dasaka. Kao da joj ni to ne bješe dosta, punila je dva džepa bluze, nad grudima, karamelama. Ali pripadalo joj je ono za čim je žudila svaka djevojčica željna priča: oca koji je bio vlasnik knjižare.
Ne bi to mnogo koristila. Mi ostale još i manje: i za rođendane čak, umjesto kakve jeftine knjige, donosila bi razglednice iz očeve radnje. A povrh svega toga na njima bio bi to prizor Resifea, gdje smo živjeli, a na njima mostovi koji su bili izvan naših vidika. Na poleđinama bi napisala krasnopisom nešto kao "rođendan" ili "nedostajanje".
Ali koliko je samo bila talentovana za okrutnosti. Sva ona je bila satvorena od spletke, dok bi glasno sisala te svoje karamele. Kako li nas je ta djevojčura mrzila, nas neoprostivo lijepe, mršave i visoke, ravnih kosa. Na meni je vježbala svoj sadizam u smirenoj srdžbi. U sopstvenoj žudnji za čitanjem, ni ne primjetih kojim me poniženjima bješe podvrgla, i nastavila sam od nje posuđivati knjige koje ona uopšte nije ni čitala.
Sve dok nije došao taj veliki dan kad je primijenila svoju kinesku torturu mučenja na meni. Sasvim slučajno mi je poručila da ima knjigu "Avanture male nosate" Monteira Lobata.
Bila je to golema knjiga, moj Bože, s kojom je trebalo živjeti, jesti i spavati. Sve mi se to činilo da je iznad moga domašaja. Rekla mi je da dođem sutra njezinom domu i da će mi je posuditi.
Vrijeme do idućeg dana provela sam u radosnom iščekivanju: jedva živa, plivajući polako u naizgled mirnom moru, u valovlju koje me je nosalo tamo-amo.
Sljedećeg sam dana, tamo doslovce otrčala. Nije živjela u stanu, poput mene, već u kući. Nije me niti zovnula da uđem. Gledajući me pravo u oči, rekla mi je da je tu knjigu pozajmila drugoj djevojčici i da dođem sutradan kako bih je dobila. Bespogovorno otiđoh, ali ubrzo me nada isponova uze pod svoje okrilje i hodala sam ulicom pocupkujući što bješe moj čudan način hodanja ulicama Resifea. Ovoga put ni ne padoh čak: obećanje o knjizi vodilo me je dalje, i sutradan će doći, a za njim i dani koji će postati moj cio život, ljubav svijeta na mene je čekala, i otišla sam poskakujući kao i obično a da se nijednom nisam ušeprtljala i pala.
Ipak, nije sve bilo tako jednostavno. Tajni je plan kćeri vlasnika knjižare bio podmukao i đavolski. Idućeg sam dana već bila tamo, na vratima njene kuće, osmjehnuta dok mi je srce poskakivalo u grudima. Ispostaviće se, samo da bih čula njezin zatajni odgovor: knjiga još nije kod nje i kako treba da dođem ponovo sutra. Jedva da sam mogla i slutiti koliko će se kasnije tokom čitavog mog života ponavljati ta drama "idućeg dana" praćena lupanjem moga srca.
I nastavilo se. Na koliko dugo? Nisam znala. Znala je da je to vrijeme neodređeno, sve dok svu žuč iz svoga debeloga tijela nije iscijedila. Već sam počela da nagađam da me je pažljivo odabrala da bih patila. Ali zapravo dok se to pitam, ponekad sam to sve i usrdno prihvatala: kako osoba koja mi nanosi zlo ima zluradu potrebu za tim.
Koliko dugo? Tih sam dana išla sam k njoj svakoga dana, ne propuštajući niti jedan. Nekad bi rekla: pa, dobro imala sam knjigu juče popodne, ali ti ne dođe tad nego jutros, pa je dadoh drugoj. I ja, koja nisam bila sklona stvaranju podočnjaka, osjetila sam kako se ti tamni krugovi ukopavaju ispod mojih začuđenih očiju.
Sve do jednoga dana, kada stajah pred vratima i pogruženo slušah njeno mirno odbijanje, i kada se na vratima pojavila majka joj. Mora da je bila zbunjena svakodnevnom tihom pojavom jedne djevojčice, pred njenim vratima. Tražila je od nas pojašnjenje. Nastade nijema tišina, isprekidana izmucanim riječima koje nisu mnogo govorile o svemu tome. Gospođu je najviše čudilo što ne razumije šta neka nepoznata djevojčica tu radi svakoga dana. Sve dok ta dobra majka ne shvati. Okrenu se svojoj kćeri i u čuđenju uzviknu: ali ova knjiga nikad nije napustila naš dom niti si je ti htjela čitati!
Sasma najporaznije za ovu ženu nije bilo to što je otkrila šta se zbiva. Mora da je bila užasnuta kakva je zapravo prava priroda njene kćeri. U tišini nas je promatrala: moć pokvarenosti u kćerci koju dotad nije prozrela, i plavokosu djevojčicu na vratima njenog doma, ispijenu od hodanja vjetrovitim ulicama Resifea. A onda, nakon svega toga, pribravši se, rekla je svojoj kćeri čvrsto i pribrano: Posudićeš ovu knjigu i to odmah... A meni: I možeš je zadržati koliko god želiš... Da li to shvatate? Bilo je to vrijednije nego da mi je knjigu poklonila: i možeš je zadržati koliko god želiš, više od toga, osoba, bila velika ili mala, ne bi se niti usudila poželjeti.
Kako da opišem šta je uslijedilo poslije? Bila sam zapanjena, i tek tako dograbih knjigu u ruke. Mislim da nisam ništa ni rekla. Imala sam knjigu. Ne, nisam otišla skakućući, kao obično. Nego vrlo sporo koračajući. Znam da sam tu debelu knjigu držala s obje ruke, pritiskajući je uz prsa. Nije mi bilo važno koliko će trajati put do mog stana. Grudi su mi gorjele, a srce bilo zamaštano.
Kada konačno dođoh doma, nisam odmah počela čitati. Pretvarala sam se da je uopšte nemam, da bi me nešto kasnije prošao osjećaj straha što je knjiga uopšte kod mene. Satima kasnije, otvorila sam je i pročitala nekoliko divnih redaka, ponovo je zatvorila, hodala ukrug po stanu, odlažući da je čitam, išla sam da jedem hljeb i maslac, pretvarajući se da ne znam gdje sam je odložila, a onda je našla i otvorila je u trenu. Stvarala sam najnevjerovatnije prepreke toj pritajenoj stvari kakva je bila sreća. Sreća će za mene uvijek biti u stanju potaje. Čak i onda ako sam je iskusila. Koliko je to samo trajalo! Živjela sam u vazduhu... U meni bješe ponosa i krotkosti. Bila sam nježna kraljica.
S vremena na vrijeme sjela bih u ležaljku i povremeno se njihala, s otvorenom knjigom u krilu, ne dotičući je u stanju najčišćeg zanosa.
Nisam više bila djevojčica sa knjigom: bila sam žena sa sopstvenim ljubavnikom.
Preveo sa uporednog engleskog i portugalskog Radomir D. Mitrić
Naslovna slika Fernando Botero.
