Putopis srca i moram nekome reći, Darija Marković

Putopis srca i moram nekome reći, Darija Marković



Putopis srca


U jednom sićušnom kutku planete, u bivšoj zemlji Južnih Slovena,
postoji soba, bijela, uštirkana, krcata knjigama i rijetkim travama,
postoji postelja u kojoj svijetom putuje žena
uprkos dijagnozama i začuđenim mudrim glavama.
Ta pojava nije česta, da se putuje iz mjesta
čak i kad imaš neposlušne noge i umorna pluća,
da granice ne postavlja ni nebo ni kuća.
A možda je baš u tome stvar,
što nju voli mornar.


Ispod srca joj urezan ožiljak od morske trave,
nekad je plivala, kao sva djeca, skupljala školjke,
gledala kako Sunce u suton nestaje u uvali,
u krvi joj ostala so
i jedan brodić, posve mali.
 
Taj rez je imala i ranije,
još otkad je od njegovog rebra stvorena,
a od njenih rebara istesan kostur njegovog broda.
Trava ga je tek produbila, zato se reći usudila
da nema nikog prečeg, ni Boga ni roda.

Bijela soba pomorcu je pristanište, njen jastuk obala,
pa osjeća i ono što nikad nije probala.
Zna kako pramac siječe talase dok promiču rudnici srebra,
kako se miris mirte i kadulje upetlja u jedra.
Svakome ko umije gledati pokaže
umjesto kapilara razgranato drvo masline,
u zjenicama narandže.

Sve je to zapečaćeno još nekad davno,
dok su se mape svijeta crtale rukom,
a igle kompasa magnetisale trljanjem rude plavkaste boje,
kaže mu često - tim plavetnilom bojene su oči tvoje.

Jednom je plovio kraj pirinčanih polja
i nije joj pismo stiglo dugo, dugo,
ali zato je stiglo nešto drugo,
zrno riže, na njemu ispisano ime,
nosi ga oko vrata na končiću, kad su oštre zime.

Iz inata diše u ritmu Morzeove azbuke,
onda kad njeno srce radi po svom, pa u ropcu kida tkaninu spavaćice.
Tih dana on prati vjetrokaze u obliku ribe ili ptice,
svaki udah i izdah slovo je ili pauza,
šifrovanu poruku iz vjetra prstima zauzda.

Neki ljudi se rode da plove, neki opet uzalud troše drumove.
Njena sudbina zbunila je neke pametne umove,
tako je to kad se rodiš da bilježiš putopise srca dok ne sagoriš,
i tom iskrom ne spališ lađe,
kad to odluči neko gore.
Dotad, od hiljadu želja ona ne bira ništa drugo,
samo dobar vjetar i mirno more.



Moram nekome reći



U vrijeme kad je Beba stvarno bila beba njeni roditelji su mrvili svoju mladost u njemačkim fabrikama, a nju je čuvala Mila. Razumljivo, ne sjeća se jasno tog perioda i ne zna kakvi usudi su lomili njenu dušu dok joj je čitala bajke. Ipak, osjeća ga u sebi i sad, kad zna i više nego što bi željela. O svojim roditeljima, Milinoj sudbini i njemačkim fabrikama. 

Vrijeme izliže sve sem ljubavi, pa je i decenijama kasnije starija žena uvijek ispraćala mlađu rečenicom : “Ostani ista”. 

Mila je rođena u zemlji mora i kamena, mnogo bliže kršu nego talasima. Zbog toga je cijelog života strepila od suše. Obavezno je zatvarala slavinu dok pere zube i govorila: “Treba čuvati vodu za one koji dolaze poslije nas”. Mnogo je riječi koje su njenim glasom urezane u Bebinu dušu, ipak najglasnije od svih odzvanjaju dvije, naizgled obične - pjegave banane. 

Po rođenju zadužujemo pješčani sat smješten na tjemenu. Nevidljiv je očima sviklim na svakodnevicu. Ponekad osjećamo trnce, niz potiljak pa duž kičme, ili mravinjanje po dlanovima i tabanima. Tad curi pijesak. Kad krhko staklo ostane prazno duša se seli. Sat se ne preokreće, bar ne za našeg znanja. 

Posljednje večeri kad su se vidjele, kako to obično i biva, ne sluteći da ističu posljednja zrna njenog ovozemaljskog vremena, Mila je pričala kako joj je protekao dan. 

Išla je u market da kupi banane. Ali ne bilo kakve, moraju biti pjegave. Pročitala je u novinama kako pomažu protiv kašlja. Nije ih našla, pa je prodavačica na kasi uz osmijeh rekla: “ Jedna gospođa je bila brža, sve je pokupovala, ne čitate samo Vi. Kupite obične, dobiće pjege za dan, dva.” 

Te noći kad je zazvonio telefon jednolični glas zauvijek je Bebi urezao u pamćenje sliku koju nije vidjela. Milu koja sjedi na stolici, s glavom položenom na ruke na stolu , kao da odmara.

Kao kap vode kad bešumno klizne, dragocjena, u gorski zdenac. 

Kao travka kad požuti u jesen, bez glasa. 

Bunovna od sna i tupa od jave, mogla je da misli samo o tome da li banane dozrijevaju i na onom svijetu.

Mnogo je pijeska od te noći otišlo u vjetar, ali svaki put kad joj žaškripi grlo ili nečiji hrapavi glas reže vazduh pored nje, sjeti se nedočekanih pjegica. “Moram nekome reći” , misli često u posljednje vrijeme, “Moram ispričati nekome kako su dobre za kašalj.”

Dok ide u svoju uobičajenu šetnju iznenadni umor je zaustavlja kao udarac. Sjeda na prvu klupu. Proljetni zraci se probijaju kroz krošnje i šaraju po njenoj umornoj koži. Podiže pogled ka nebu i škiljeći kroz trepavice nazire Sunce. Treperavo i zlatno, poput prezrelih banana. 

Dok joj bol u grudima kida dah koji je veže za ovaj svijet, osjeća da te pjege povrh oblaka liječe svaki bol. Od upaljenog grla do slomljenog srca. Pa i praznog pješčanika.

U kola hitne pomoći, kroz zvuke sirene i zveckanje instrumenata, priča o dvije žene koje su čule šapate duša zalijepila se pjegavim voćnim šećerom. 

Na bolničkom prilazu tehničar gura krevet sa točkićima i na njemu klupko od guste sijede kose, žmirkavih očiju i preširoke odjeće koja miriše na bosiljak. U žurbi dobacuje kolegici :”Kako slatka bakica. Baš ću probati to s bananama.”





Slika Ljubav među ruševinama, Edvard Bern-Džouns

Whatsapp Button works on Mobile Device only

Pretraga. Dijakritički znaci su obavezni. Nakon toga pritisnite "enter".